Kad ideš gledati rad svojeg prijatelja, koji ti puno znači, nekako uvijek već na početku u džepu imaš kredit za njega. Pogotovo ako je riječ o djelu s autobiografskim elementima. Čak i ako nije dobro, uzvisit ćeš dojam i dobit će u tvojoj glavi prolaznu ocjenu, a ako je odlično, unizit ćeš ga, jer kao subjektivan si i ne procjenjuješ objektivno. Sa sličnom mišlju u glavi krenula sam s kćerkom u ZeKaeM gledati hit predstavu ove jeseni o kojoj se ne prestaje pričati – „Jezik kopačke“ u režiji Boruta Šeparovića, napravljenoj prema tekstu Ivana Ergića, bivšeg nogometaša Juventusa i Basela, i Filipa Grujića.
Kćerku, koju nekoliko mjeseci dijeli od 18. rođendana, nije bilo teško nagovoriti - nogomet privlači poput ljepila, no ova predstava je puno više od prikaza stigmatizacije nogometaša u suvremenom kapitalizmu koji slavi toksičnu muškost, novac i moć. Kroz prizmu mladog čovjeka koji najviše na svijetu voli zabijati loptu po obližnjoj livadi i IGRATI SE - no zbog svog neupitnog talenta bude prepoznat kao potencijalna keš-mašina i ubačen u nemilosrdnu suvremenu nogometnu industriju u kojoj ga kažnjavaju za svaki kilogram viška kaznom od tisuću eura, ne daju mu da misli jer je „razmišljanje defanzivno“ i bespotrebno budući da on, po nametnutim standardima kapitalističkog načina razmišljanja, zapravo ima sve i samim time nema pravo žaliti se - otkriva se cijeli dijapazon različitih pitanja na koje svi mi, pa i oni koji nikad nismo kročili nogom na nogometni teren, pokušavamo pronaći odgovor. Kad prestaje igra i postaje ozbiljna priča? Ako sam odrastao, onda mi je zauvijek zabranjeno igrati se i biti potpuno svoj? Zašto ljude stavljamo u kalupe i ne dajemo im prostora da budu ranjivi? Vrištimo o mentalnom zdravlju posvuda, a konkretno radimo premalo ili ništa. Zašto mlade talentirane dečke pretvaramo u idole nacije koji nemaju pravo na slabost, sram, suze? Zašto mora biti tako ili nikako?
U nogometu je svlačionica izuzetno važno mjesto, u kojoj postoje interna pravila. Tamo samo „pičkice čitaju Matoša“, a pravi dečki znaju stotine različitih sinonima za spolni odnos, većinom pejorativnih, a niti jedan za ljubav. Na pitanje što je ljubav, ostaju nijemi. Jer nisu oni tu da vole, nego da igraju. I da budu glupi jer „pičkice čitaju Matoša, a nogometaši nisu pametni.“ Ako dovoljno puta ponavljaš, i sam ćeš povjerovati u to. Nakon svake izgubljene tekme, osjećaš se poniženim, a kad pobijediš, ne osjećaš radost, nisi sretan, nego osjećaš olakšanje jer ovaj put nisi razočarao. I objašnjavaš si da nemaš pravo biti usamljen, nesretan i depresivan jer si upravo ti izabran i oko tebe je gomila onih koji imaju velika očekivanja – obitelj, klub, trener, navijači... Ti imaš novac, slavu, ljubavnice, skupe automobile, misliš da imaš sve, a zapravo nemaš ništa. Život se svede na ispunjavanje obaveza trenera, menadžera, obitelji i rodbine koja se najednom pojavljuje s milijun zahtjeva. I ako bilo koga odbiješ, kriv si jer si poznat i bogat.
Koliko puta smo svi mi stavili ljude u ladice? Ako glumi u sapunici, onda nije dobra glumica i ne može glumiti u ozbiljnim filmovima... Ako hoda s nogometašem, mora da je sponzoruša. Ako je ostala kod kuće s djecom, ni za što „bolje“ nije ni sposobna. Ako je karijeristica, sigurno se neće udati ili joj djecu odgaja netko drugi. Ako sluša narodnjake, svakako je seljanka. Ako se izazovno odijeva i puna je silikona i botoksa, naravno da je kurva... Ako je nogometaš, sigurno nije pročitao Matoša...
Imam sreću da dobro poznajem dva vrlo uspješna bivša nogometaša. Jedan piše tekstove za predstave koje propitkuju ekonomske, društvene i psihološke izazove suvremenog društva kroz idole generacija, a drugi obožava Jesenjina. Obojica su autori zbirki pjesma, izuzetno pametni i načitani ljudi. Imam i prijateljicu koja je bila manekenka, ali sada je uspješna znanstvenica; druga je majka i domaćica, treća se penje po planinama i vodi veliku tvrtku, prijatelja koji jednako uspješno glumi u sapunicama i filmovima nagrađenim brojnim nagradama po svjetskim festivalima... Nažalost, tijekom života susrela sam i majke koje tjeraju kćerke rođene kreativke da studiraju medicinu jer je biti liječnik društveno prihvatljivo, a od umjetnosti se ne živi... Poznajem i vrlo uspješne poduzetnike i poduzetnice koji nisu zadnjih nekoliko godina niti jednu knjigu pročitali, previše ljudi koji su se u utrci za novcem prestali smijati... I postali keš-mašine s početka priče.
Predstava „Jezik kopačke“ budi sva čula kako smo već i naviknuli kada je riječ o redatelju Borutu Šeparoviću. Glumici, na čelu s izvrsnim Bernardom Tomićem, kao mašine svojim umom i tijelima prate narativ Ivana Ergića i Filipa Grujića, a publika sadržaj konzumira i kroz brojne ekrane razbacane po cijeloj dvorani. Ta višeslojnost i jest simbolika ljudskog uma koji ne poznaje granice, kalupe ni ladice i ako samo malo zavirite dublje, prostranstva mogućnosti nude izlaz, ali i zamke koje jedino iskrenost i igra mogu pozitivno riješiti. Svi moramo odrasti, ali možemo barem pokušati sačuvati dijete u sebi. I dopustiti mu da se igra. Pa makar bili pičkice dok čitamo Matoša.
