U kazališnoj adaptaciji romana 'Godine' francuske nobelovke Annie Ernaux, pet glumica dijeli istu ulogu – jednu ženu u različitim razdobljima života. U središtu priče nisu samo osobni događaji već i društvene promjene koje oblikuju naše poimanje sebe, tijela i vremena. Redateljski pristup temeljen na autentičnom, poetskom i dokumentarnom jeziku Ernaux omogućio je glumicama duboko osobno uranjanje – ne samo u ulogu, već i u vlastita iskustva.
U razgovoru s glumicom Ivom Mihalić, koja utjelovljuje Annie u njezinim dvadesetima, otkrivamo koliko je slojevito i izazovno bilo raditi na predstavi u kojoj je glavni lik možda upravo – vrijeme.
U predstavi 'Godine' glumite Annie u njezinim dvadesetima, u ključnom trenutku njezina sazrijevanja, u vremenu kada društvo ženama nije ostavljalo mnogo prostora za izbor. Koliko vam je važno kroz glumu progovarati o pitanjima ženskih prava i autonomije, osobito danas?
Važno je o tome govoriti jer nažalost i danas u 21. stoljeću postoji potreba da se o tome govori. Za Annie u njezinim dvadesetim godinama to je bio jedini izlaz iz siromaštva, odluka i borba za priliku za bolji život. Ona progovara o tome sramu i boli unatoč.
Žensko pravo na izbor i danas je itekako važno pitanje.
Predstava okuplja pet glumica koje sve tumače isti lik – Annie (osim Darije Lorenci Flatz u ulozi majke) – kroz različite životne faze. Kako ste doživjeli rad na takvoj podjeli uloge i što ste naučili o liku – i o sebi – promatrajući ga iz različitih perspektiva?
U ovoj predstavi jedan identitet je predstavljen kroz četiri glumice u različitom vremenskom razdoblju, a tijekom tog vremena pratimo i njezin odnos s majkom. A možda glavno lice ove predstave jest vrijeme, vrijeme koje Ernaux tako predivno, točno, iskreno opisuje. Volim poeziju i moć njezinih misli i riječi.
Kroz sebe, svoj život i društvo koje ju je oblikovalo. Annie Ernaux me naučila da bolje osjetim vrijeme koje sam imala, imam i imat ću u životu.
Annie Ernaux kroz svoje tekstove hrabro otvara teme ženskih prava, seksualnosti i tijela, a u predstavi je tretman tijela jedna od najvažnijih točaka. Koliko su te teme bile izazovne za scensko izvođenje, i kako ste ih vi osobno doživjeli u procesu rada na predstavi?
Proces je bio izrazito zahtjevan i izazovan, jer ipak govorimo o finom tkanju djela nečijeg života, nečije autobiografije. Tijelo je bitan segment i njezinih romana pa tako i ove predstave. Bilo mi je jako lijepo otkrivati te prostore s uistinu predivnom ekipom na sceni i izvan nje.
Žensko tijelo kroz povijest na neki način oslikava i samo društvo, njegovu slobodu ili sputanost i težnje ka jednom ili drugom.
Uloga žene u društvu, osobito kroz prizmu prošlih desetljeća, ključna je tema predstave. Osjećate li da su se stvari bitno promijenile, ili se neke borbe još uvijek vode, samo u drukčijim oblicima?
Mnoge su se stvari promijenile, na bolje no, nažalost neke i nisu. Dug je put do stvaranja balansa tamo gdje ga kroz povijest nije bilo.
Predstava se temelji na snažnom autobiografskom glasu Annie Ernaux. Koliko vam je njezin stil – između dokumentarnog i poetskog – bio inspirativan za kazališnu interpretaciju?
Njezina misao pogađa u srž. Volim nježnu snagu njezinih romana, njezin glas i poeziju u tim istim romanima kojom tako točno, tako stvarno progovara o naizgled običnim stvarima u životu. Svaki njezin roman potaknuo me na razmišljanje o vlastitom životu i vremenu u kojem živim i meni za moj život značajnim ljudima i događajima.
Roman Annie Ernaux pisan je u trećem licu, što daje poseban distancirani i refleksivni pogled na događaje i likove. Kako se ta narativna tehnika prenosi u predstavu i na koji način vam je utjecala na način na koji tumačite svoj lik?
Divna Ksenija Marinković igra Annie koja nas vodi kroz ono prošlo vrijeme svog života, ja igram u jednom segmentu njezinog života, njezinim studentskim danima gdje progovara o pobačaju i vlastitom unutarnjem putu kroz taj traumatični događaj. Ksenija kao Annie u prvom licu nas vodi kroz svoj život, kao tinejdžerica, kao studentica, kao Annie u braku i kao Annie danas.
U kovitlacu pojmova, sve je teže pronaći neku rečenicu za sebe, rečenicu koja nam, kad je kažemo sebi u tišini pomaže da živimo. Treba sačuvati nešto od vremena u kojem više nikad nećemo biti.
