Ne, nisam se probudila u tri ujutro po zagrebačkom vremenu da ulovim premijeru, ali Carrie, Miranda, Charlotte i Samantha su i dalje prva stvar koju ću (ok, nakon kave) učiniti u lijeno jutro državnog praznika. Tko ne razumije; ok, poštujem, neka cvjeta stotinu cvjetova i tako dalje, ali zapravo i dalje potajno mislim da su u pitanju snobovi koji ne vole žene, jer Seks i grad je oduvijek prepun ženske energije, mode, razgovora koji levitiraju između muškaraca i cipela, s natruhama politike, mnogo prijateljstva i New Yorka. Kako takvu seriju ne voljeti?
Neću sada ulaziti u razgovor star dvadeset godina o tome kako je originalni Seks i grad, zajedno sa svojim kreatorima Candace Bushnell (autorica kolumne koja je inspirirala SATC) i Michaelom Patrickom Kingom, promijenio televiziju i način na koji se govori o ženama i njihovim životima. Reći ću samo da s razlogom do danas pamtimo ikonične trenutke razgovora o seksu, trudnoćama, braku, i načinu na koji žene s 35 mogu (konačno!) živjeti.
Uvijek je SATC bio ironičan i prema svojim glavnim junakinjama, pa se ta navika nastavlja i u trećoj (Bože, zar već) sezoni nastavka koji Max predstavlja pod drugim imenom (I tek tako): Carrie će tako zaustaviti svoj telefonski seks zbog mačke, a Miranda će ostati posljednja čudakinja u lezbijskom klubu, i kasnije razdjevičiti djevicu Mariju (ne onu pravu, dakako, ali časnu sestru, što je dovoljno blizu). Michael Patrick King ne odustaje od Aidana i Carrie, ljubavne veze koja nas hrani desetljećima.
Aidan je, kao što sigurno znate, negdje daleko na kaubojskom ranču, gdje spašava svoje veliko i odraslo ali problematično dijete, a Carrie, poput Matovilke (što nisam izmislila ja, već naš najdraži gay karakter iz serije Anthony kojeg igra Mario Cantone), čeka u savršenoj novoj kući. U životu (a ni u Seksu i gradu) nikad ništa nije zapravo savršeno, pa je tako nova tehnologija izvor Carrienih frustracija, a Charlottin pas optužen da je agresivan. Ništa se posebno ne događa u prvoj epizodi, osim što nas autori tješe činjenicom da je Aidan, iako daleko, i dalje tu, da je Carrie i dalje senzacionalno odjevena (već u prvoj sceni u prvom je planu prozirni komplet Simone Rocha), i da je prijateljstvo djevojaka jače nego ikad.
Kao glumačka gošća pojavljuje se Rosie O'Donnell koja je nedavno priznala da je smršavila pomoću čarobnog lijeka Mounjaro, no rekla bih da je taj nastup kratkog vijeka. Na određeni način, njezina afera s Mirandom podsjeća na slavne (i najbolje) dane Seksa i grada, kad je četvorka bila u tridesetima i kad je hodala po New Yorku i doista dejtala razne frikove, luzere, emotivno (ili seksualno) nedostupne, biseksualne, čudne, naprosto pogrešne.
Njihov potrošački duh nije se svodio samo na odjeću i obuću, već i na muškarce, i to je ono što je sasvim sigurno šokiralo i iritiralo mnoge gledatelje koji su silno htjeli da žene budu zauvijek svedene na „udaj se za prvog i zauvijek sjedi u tom braku“ funkciju, i da ženski užitak ostane mit.
Konačno se Mirandino lezbijstvo, koje su autori nekako nezgrapno uveli već u prvoj sezoni ove „nove“ serije isplatilo, jer je teško, uz nedostatak Kim Cattrall i činjenice da je Charlotte u sretnom braku, a Carrie u sretnoj long distance vezi, i uz puki fakat koliko godina imaju (imamo!), pisati o casual datingu.
Sjajna je ta jeka starog Seksa (može i s malim slovom) kojeg su uspjeli dobiti kroz taj zahvat. Kad smo kod Kim: uveli su autori već ranije dvije junakinje u namjeri za zamijene Samanthu jer su ispravno zaključili da jedna žena nikad neće biti dovoljna. I iako volim i seksi, ali nesigurnu Seemu (Sarita Choudhury) i ambicioznu Lisu (Nicole Ari Parker), i sviđaju mi se i Lisina obitelj i Seemina garderoba, voljela bih da je Kim tu. Nisu li se, ipak možda, mogle pomiriti?
Svakako, epizoda je dobra, korektna i nepretenciozna (osim u odijevanju, ali to očekujemo, zar ne), likovi su stabilni i prate svoj upisani unutarnji kod koji toliko obožavamo, New York je fascinantan i jednako tako snimljen, i samo tako- opet ih pratimo. Vjerojatno zauvijek. Zapravo, nadam se.
