Uzdah olakšanja, onaj koji se čuo diljem svijeta kada je Alessandro Michele tijekom posljednjeg tjedna mode 2024. niz pistu punu razbijenih ogledala pustio kolekciju maksimalne mode, bio je zaglušujuć. Svijet mode slavio je početak kraja minimalizma i tihog luksuza kao da je to u najmanju ruku vještica koju ćemo konačno spalili na lomači. Fiktivna Elphaba u bež sakou iz Zare i Fashion Nova kopijom Alaïa balerinki nestat će u dimu, a iz njega će izletjeti Glinda blagog pogleda u blještavoj modnoj kombinaciji punoj kristala i slojeva tila. Zaista, nije ludo reći kako se maksimalizam iznenada vraća u modu nakon dugog balansiranja između dominantnog tihog luksuza i njegovih izvedenica poput tradwife i office siren, Y2K ludila čije smo posljednje trzaje osjetili početkom prošle godine te raznih mikrotrendova koji su dolazili sa TikToka.
Maksimalizam kao pojam može se pronaći u svakom kutku književnosti, likovne umjetnosti, glazbe, filma i drugdje. Najjednostavnije bi ga bilo opisati kao antitezu minimalizmu te ga kao takvog prihvaćamo na prvu, bez potrebe za definiranjem. Kao što nadrealizam u modi i umjetnosti predviđa prijeteće katastrofe poput ratova i pandemija, tako je maksimalizam poput upalne reakcije na tektonsko pomicanje društvenih struktura, neovisno o tome jesu li dobre ili loše. Naravno, barem povijesno gledano, tu je uvijek bio uključen i element iznenadnih, većih prihoda.
Ne bismo pogriješili kada bismo rekli da su dvadesete bile prva moderna era maksimalnog. Razdoblje kada su žene počele dobivati pravo glasa, prve naznake seksualnih sloboda i cvjetanje ekonomije, ponajviše u SAD-u koji se tada ukazao kao obećana zemlja europskih dizajnera, samo su neki od razloga zašto je blještavilo ove ere zasjenilo sve prethodne, pa i one barokne.
Druga era, i ujedno ona koju najviše citiramo kada pomislimo na maksimalizam u modi, su osamdesete. Bilo je to vrijeme kada biti zapažen nije bilo samo prihvaćeno, nego i poželjno. Žene, koje su prema podacima Pew Research Centera u osamdesetima počele zarađivati više nego ikada, rado su pokazivale svoja postignuća i odjećom. Odvažne boje i printevi, bombastične couture kolekcije Christiana Lacroixa, prenaglašeni detalji, novi blistavi materijali i velika ramena postali su glavni simboli. Mnogi dizajneri su legendarni status izgradili upravo u to doba, uključujući Jeana Paula Gaultiera, Thierryja Muglera i Versacea koji su prihvatili maksimum osamdesetih.
Ipak, što je s ovim valom maksimalizma i zašto je toliko naizgled mračan, ekstreman i primalan? I kako to da se pojavljuje sada, kada su višegodišnje inflacije i ekonomske krize prožvakale snove većine svijeta? Jesu to na prvi pogled natruhe onog maksimalizma iz 2016. i 2017. koji nam je kronično nedostajao, no zašto je u njega umiješan element straha? Naravno, tome se možda može pripisati renesansa horora kao žanra tijekom posljednjih godinu dana, gdje su „Supstanca“ s Demi Moore i „Nosferatu“ s Lily-Rose Depp postali kulturni fenomeni jači od brat ljeta.
Od Prade do Saint Laurenta moda prosječnog muškarca u ovoj godini vidi odjevenog u grofa Orloka. Marni, Giambattista Valli i Valentino ženu vide kao onu iz osamdesetih, ali puno ekspresivniju, ekstremniju i napuhaniju - na tragu Catherine Deneuve u filmu Glad.
Retrofuturističke kolekcije asociraju nas na kakofoniju uzrokovanu vremenskim strojem koji je greškom usisao ormare iz raznih modnih era i smiksao ih u nešto vrlo nostalgično. Pitanje je dana kada će Chemena Kamali u ovoj godini prikazati kolekciju koja je spiritualni nasljednik njezina prošlogodišnjeg vala boho chica. Mašnice više nisu coquette, one su predimenzionirane i izrađene od plejade bogatih materijala te podsjećaju na stereotipne modne kombinacije za maturalne zabave u osamdesetima. Floralni uzorci su sve prisutniji i izvedeni u trodimenzionalnim aplikacijama od bezbroj materijala.
Siluete, krojevi i modni dodaci su sve napuhaniji, ekstremniji, širi, predimenzionirani. Čini se da smo iz jednog ekstrema, minimalizma bliskog askezi koji bi posramio i glavne aktere devedesetih poput Calvina Kleina i Helmuta Langa, prešli u jednako ekstremni maksimalizam s kojim se dosad nismo susreli. Ova promjena nam se čini i ekstremnija zato što smo iz jednog velikog ničega prešli u horror vacui stanje modnog uma.
Tijekom povijesti mode događale su se oscilacije između minimalnog i maksimalnog, no nikada tako oštro. Dok smo možda konačno na pragu napuštanja ere mikrotrendova i raznih stilova čiji je vijek trajanja nekoliko tjedana, još uvijek nam ostaje ta, gotovo silovita promjena iz jednog u drugi. Kao da je netko u kasnoj 2024. uzeo nož i samo odsjekao modnu struju koju je prespojio s jednog stila na drugi. Pogledamo li samo onaj Micheleov maksimalizam koji je obilježio njegov posljednji val prije gotovo deset godina, vidimo da je on u Gucciju započeo s negacijom podjele odjeće na mušku i žensku te blagom tendencijom androginom. Tek su nam kasnije servirani kristalni trikoi na Rihanni i biblijski točan anđeo na Lani Del Rey. Kako je to obično i bivalo u trendovima prošlih vremena, gdje je dužina suknje oscilirala tijekom nekoliko godina, a ne mjeseci. Promjena u razmišljanju i društvenom prihvaćanju maksimalnog i odbacivanju minimalnog dogodila se gotovo preko noći. Jer, očekivano, ekstremna vremena zahtijevaju ekstremnu promjenu.
Danas se naše percipirane i obećane priče o društvu sukobljavaju sa stvarnošću i otkrivaju neobičnost našeg modernog postojanja koje nas sve više baca u razmišljanje. Više ne postoji objektivna, velika nada koja nam pomaže da prolazimo kroz život ili pruža odgovore na sva naša pitanja. Naš osjećaj zajednice gotovo je preoblikovan u korist materijalizma i konzumerizma. Naši identiteti postali su proizvodi koji se mogu komercijalizirati, odvojeni od bilo kakve stvarne kulture ili tradicije. Društveni ugovor koji je opravdavao i moralizirao način na koji naše društvo funkcionira potpuno se raspao. I danas, kada smo shvatili da živimo u nikad nejasnijim vremenima, zašto to barem ne bismo preživjeli uz šarenu i ekspresivnu odjeću?
Novi val maksimalizma na steroidima možemo pripisati sve većem prihvaćanju takozvanog unhinged gledanja na svijet. Ono što je 2022. započelo kao antiteza it girl savršenoj minimalističkoj estetici, poznatije kao rat girl summer i goblin mode, uz prošlogodišnji brat summer doseglo je nove razine. Bunt protiv ekstremnog minimalnog više nije samo u odjeći, nego i u stilu života, odlasku u klubove do osam ujutro, apsolutna bezbrižnost i uzaludni optimizam u svijetu koji doslovno gori. Kaotičnost i ekstremnost nas više ne zaobilaze, a to će kroz prizmu maksimalizma postati sve očitije. Dok smo u prošloj godini svi bili kućanice na steroidima, ove ćemo biti hodajući atak na osjetilo vida koji se može protumačiti kao bunt protiv svakog opresivnog sustava, pa tako i same mode. Ne, ovaj maksimalizam nije postavila moda, ovaj maksimalizam je reakcija i povratak ljudskoj prirodi.
Dok je dopamine dressing pandemijska pojava, odnosno odijevanje na način koji nas čini sretnim bez obzira na to je li stylish i u trendu ili nije, čini se da je ovu reinkarnaciju maksimalizma uzrokovao i element uzaludnog optimizma koji je rezultat suočavanja sa svijetom bez obećanja. Nije potrebno više od jednog pogleda kroz uredski prozor kako bismo shvatili da svijet u kojem danas živimo nije ni sličan onom od prije samo nekoliko godina. Kriza za krizom, inflacija za inflacijom, kvaliteta života koja je u slobodnom padu vraćaju nas na tvorničke postavke u svakom, pa tako i modnom smislu. Odlično je to uočila Miuccia Prada u svoja oba brenda, onom koji nosi njezino ime i Miu Miu, čije su kolekcije već nekoliko godina zaredom okupirane temama preživljavanja i povratka ljudskom instinktu.
Nasuprot vječnoj raspravi Rousseaua i Hobbesa o tome je li čovjek izvorno dobar ili zao, možda smo dobili konačan odgovor o modnom čovjeku koji je maksimalist. Istraživanje Paula J. Silve i drugih iz 2018. empirijski je dokazalo da čovjek ima tendenciju birati sjajne i šarene objekte u usporedbi s onim jednobojnim ili neteksturiranim. U relativno mladoj znanstvenoj grani evolucijske estetike većina nalaza ukazuje na to da smo po prirodi maksimalisti željni ekstremne i ekspresivne ljepote. Možda nam je ovo prvi pravi povratak korijenima nakon što nam prethodne godine, uključujući čak i veliki uzlet nadrealizma, nisu pružile dovoljnu utjehu za dobro danas i bolje sutra.
