Razgovarali smo s Lujom Šimunović o tome kako izgleda njezin put u svijetu umjetnosti – od doktorata na Odsjeku za povijest umjetnosti do aktivnog rada u kustoskom kolektivu KUĆĆA. Ispričala nam je kako je istraživanje suvremenih digitalnih praksi i načina na koje umjetnici stvaraju ne-normativne oblike subjektiviteta prirodno povezano s onim što radi kroz KUĆĆU. Taj kolektiv, nastao iz prijateljstva i zajedničkih ideja, postaje mjesto gdje se eksperimentira, razgovara i međusobno podržava. Pričale smo o izazovima i važnosti spajanja teorije s praksom, o snazi kolektivnog rada i o tome kako umjetnost, kroz spekulativne priče, stvarno može otvoriti nove načine razmišljanja i osjećanja, stvarajući tako prostor za nešto drugačije.
Tvoj znanstveni put vezan je uz Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta – što te konkretno zanima u okviru tvoje doktorske teme? Postoji li poveznica između vašeg istraživačkog rada i kustoskih praksi koje razvijaš kroz kolektiv KUĆĆA?
Počela sam raditi na nezavisnoj umjetničkoj sceni još dok sam studirala, i tu sam razvila interes za interdisciplinarne umjetničke prakse i kuriranje – rad koji je naravno uključivao cijeli niz produkcijskih, administrativnih, menadžerskih funkcija. Kada sam se zaposlila 2022. godine kao asistentica na fakultetu već sam dugo godina radila na sceni i moram priznati da je trebalo neko vrijeme da se prilagodim tom novom, akademskom kontekstu, i to prije svega jer podrazumijeva samostalni istraživački rad. Prvo, činjenica da nikada nisam radila sama, i radeći kao kustosica u različitim kolektivima nisam nikada imala posebnu želju sama raditi. Mislim da nije stvar manjka ega, već ima nešto u toj dinamičnosti i podijeljenoj odgovornosti koja za mene funkcionira. Drugo, bilo mi je izazovno pronaći znanstveni jezik za artikulirati ono što radim i što me zanima na praktičnoj razini. Specifično, to je moj rad s kolektivom KUĆĆA: fokus su nam umjetničke prakse koje eksperimentiraju s alternativnim načinima osjećanja, mišljenja i izgradnje svijeta.
Danas, moj znanstveni rad izrasta iz te tenzije i želje da premostim teorijsko i praktično, intelektualno i proživljeno, kontekstualno utemeljeno (povijesno umjetničko?) i suvremeno. U kontekstu doktorskog istraživanja, to su suvremene digitale prakse: zanima me način na koji umjetnici koriste digitalne tehnologije kako bi artikulirali neke nove, ne-normativne oblike subjektiviteta – termin koji, za razliku od identiteta, podrazumijeva dinamičan proces kroz koji konstituiramo sebe u odnosu na druge i širu stvarnost. Istraživanje je metodološki i teorijski svjesno heterogeno – ne polazim od ideje disciplinarne čistoće, već od uvjerenja da kompleksna pitanja zahtijevaju višestruke pristupe. Budući da se bavim odnosima između digitalnih medija, subjektiviteta te fikcije kao aktivnih agenata u oblikovanju stvarnosti, moj teorijski okvir uključuje različite pristupe, od kritičke ili kibernetičke teorije do spekulativne ili novo materijalističke filozofije, često ih dovodeći u dijalog. Umjetnici koje istražujem preklapaju se s onima s kojima jesam ili bi voljela kustoski surađivati, a riječ je o međunarodnim praksama koje se javljaju od 2010. naovamo.
KUĆĆA je kustoski kolektiv koji ste osnovali zajedno s Klarom Petrović i Juricom Mlinarecom 2021. godine. Možeš li se prisjetiti kako je uopće došlo do te suradnje? Što vas je potaknulo da zajednički krenete graditi taj prostor?
KUĆĆA je nastala iz prijateljstva i želje da izgradimo nešto zajedničko; platformu za suradnju s umjetnicima, kustosima i teoretičarima, za koju smo osjećali da nedostaje na našoj sceni. Naš je fokus od početka bio na dugoročnim projektima i kontinuiranom, kolaborativnom radu s mladim umjetnicima koji dijele naše afinitete – osobito jedan neobičan, poetski i vizualno-teorijski jezik kroz koji istražujemo prostore za aktivaciju novih oblika iskustva.
Naš prvi projekt bio je 36. Salon mladih na temu PARAZITI, gdje smo se povezali s nizom umjetnika s kojima surađujemo i danas: Andrejem Beštakom i Anjom Leko, Robertom Fenrichom, Gaiom Radić i Mariannom Nardini. Upravo se kroz taj zajednički rad, kroz vrijeme i međusobno povjerenje, KUĆĆA formirala kao prostor eksperimenta, prijateljstva i uzajamne podrške.
U tri godine djelovanja KUĆĆA je realizirala niz izložbi, rezidencija i umjetničkih programa. Kada pogledaš unatrag, postoji li neki projekt koji ti je osobno posebno značajan, bilo zbog tema koje je otvorio, suradnji koje je omogućio, ili reakcije publike?
36. Salon mladih bio je bez sumnje jedan od naših najeksponiranijih projekata, koji je izazvao pozitivne reakcije unutar scene i pomogao nam da jasnije definiramo smjer u kojem KUĆĆA želi ići. Godinu kasnije, 2023., pozvani smo da kuriramo 63. Porečki annale – najdugovječniju manifestaciju posvećenu suvremenoj umjetnosti u Hrvatskoj. Bila nam je velika čast, ali i izazov, preuzeti tu izložbu. Možda i protiv očekivanja i same tradicije Annala, odlučili smo pozvati devet mladih umjetnika da produciraju nove radove kao odgovor na našu temu. Radilo se o domaćim i regionalnim interdisciplinarnim umjetnicima, s kojima i danas aktivno surađujemo – većinu sam već spomenula: Anju i Andreja, Gaiu, Roberta i Mariannu, zatim Rose kolektiv (Bruna Jakupović, Ivor Tamarut, Lana Lehpamer) te Andreja Škufcu. Naš rad s umjetnicima bio je izrazito kolaborativan: nije nas zanimalo nametanje gotove teme ili koncepta, već smo kroz zajedničke procese razgovora i istraživanja razvijali priču – spekulativni teren koji se poigrava s prošlošću prostora Istarske sabornice, gdje se održavala glavna izložba pod naslovom Rekli su mi da planet ima živčane završetke.
Prostor nam je bio zanimljiv s obzirom da je svjedočio ne samo o lokalnoj povijesti već o širim ideološkim mehanizmima koji uvjetuju način na koji djelujemo: granice onoga što shvaćamo mogućim ili nemogućim, stvarnim ili fiktivnim, sakralnim ili svjetovnim. Naime, Istarska sabornica izgrađena je na mjestu srednjovjekovnog samostana – tu imamo naglašeno sakralnu, kršćansku prizmu gledanja svijeta – pa sve do današnje dvojake funkcije kao sabornice i izlagačkog prostora koji pak tu sakralnost, magijsku ili iracionalnu misao prebacuje u svjetovnu, tehnologiziranu i racionalnu postavku. Izložba je istraživala taj međuprostor, to su bili performansi, instalacije, video radovi koji su destabilizirali dominantno binarni aparat kroz koji gledamo svijet: otvarali pukotine u mjestima između ljudskog i ne-ljudskog, prirodnog i umjetnog, fiktivnog i činjeničnog. Za tu izložbu smo Klara, Jurica i ja umjesto opisa radova pisali kratke priče za svaki rad, i tako nastojali stvoriti jedan prostor materijalne, žive fikcije kojima se posjetitelji trebaju jednostavno prepustiti.
Ove godine KUĆĆA preuzima kustosku koncepciju 60. Zagrebačkog salona vizualnih umjetnosti, a situacija je neobična – Meštrovićev paviljon, tradicionalno mjesto održavanja Salona, trenutačno je zatvoren zbog obnove. Kako ste pristupili toj okolnosti? Doživljavate li to više kao izazov ili kao priliku za drugačiju vrstu izlaganja?
Odabirom teme koja istražuje suvremeno stanje u kojemu smo stalno izloženi kalkuliranju i procjeni osobnog ili kolektivnog rizika, a povezujući ga s konceptom igre ili gejmifikacije svakodnevnog života, prigrlili smo situaciju u kojoj klasičnog izložbenog prostora u stvari nema već će se većina manifestacije odviti u javnim ili “off” prostorima. U tom smislu grad – kakav je, u obnovi – postaje mjesto umjetničkog testiranja i provokacije. Proces planiranja je izazovan jer iziskuje ozbiljan logistički napor definiranja i osiguranja svih prostora ili površina na kojima se Salon odvija. No, u tom smislu smo zahvalni na ulozi kustosa, imamo veliku podršku od samih organizatora, Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Očekujemo da će jesen biti izuzetno živa i zaigrana u svakom smislu te riječi, s obzirom da sudjeluju umjetnici različitih profila – klasičnih medija, performansa, videa pa sve do raznih oblika suvremene tehnologije. Dalje od toga, ne bi previše otkrivala, morat ćemo se strpiti još koji mjesec!
KUĆĆA kontinuirano radi s mladim umjetnicima, a kroz projekte poput Dnevne sobe ili u sklopu Identity Crisis Network konferencije stvara prostor za eksperimentalne, istraživačke pristupe. Što ti osobno znači rad s mladim autorima?
Da, kada kažemo da radimo s mladim umjetnicima, u stvari mislimo na to da radimo s umjetnicima nama bliske generacije – koji dijele zajednička iskustva, pitanja, poetiku. To mi je, u osnovi, važno, manje nego broj godina ili status u karijeri. Ipak, kroz različite projekte naš “generacijski okvir” definitivno se proširio – dok su projekti poput rezidencije DNEVNA SOBA ili produkcijska platforma RADNA SOBA fokusirane na umjetnike u usponu, projekti poput Identity Crisis Networka ili 60. Zagrebački salona to naravno nisu. Ali duh, dileme, teorijsko-vizualni jezik nas prati i rekla bi da se tu definiramo. Uz to, od osnutka nam je bilo zanimljivo fokusirati se na lokalne umjetnike: tu se stvorila prijateljstva, dijalozi i međusobno poštovanje, no sa svakim novim projektom granice KUĆĆE se šire, tako da planiramo nastaviti u budućnosti suradnje koje nadmašuju kako lokalne, tako i generacijske okvire.
Naravno, napomenula bi da su bilo kakve lokalne inicijative koje podržavaju mlade umjetnike, kustose ili istraživače važne, kako radi poticanja naše domaće scene, tako i stvaranja terena za ostvarenje međunarodno relevantnih praksi. Nije ništa novo da sve više mladih odlazi iz Hrvatske, a zbog manjka prilika teško je pronaći motivaciju za ostati u tako neizvjesnom i financijski nestabilnom kontekstu. U tom smislu, itekako je važno – no rješenje za to ne može biti isključivo u ovakvim nezavisnim inicijativama.
Identiteti, granice, kategorije – to su teme koje se iznova pojavljuju u tvom radu, posebno kroz ICN i međunarodne suradnje. Vjeruješ li da umjetnost doista može otvoriti prostor za mijenjanje ukorijenjenih narativa, kako kulturnih, tako i političkih?
Upravo dolazim s konferencije koju smo Klara i ja organizirale u suradnji s međunarodnim timom kustosa, kritičara i umjetnika: Verom Zalutskayom, Michalinom Sablik i Lukom Cvetkovićem. Inicijalni dijalog započet krajem 2023. godine bio je potaknut zajedničkim pitanjem oko problema reprezentacije identiteta i subjektiviteta u suvremenoj umjetnosti, kulturi i politici. Konferencija se odvila u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, uz podršku Instituta Adam Mickiewicz, i okupila neke od najzanimljivijih aktera međunarodne kulturne i teorijske scene. Među pozvanim govornicima bili su: Jack Halberstam, teoretičar rodnog identiteta i profesor na Columbia University; Svitlana Matviyenko, teoretičarka medija sa Simon Fraser University koja se bavi kibernetičkim ratovanjem; Simon O’Sullivan, umjetnik i teoretičar s londonskog Goldsmithsa koji piše o umjetnosti, fikciji i subjektivitetu; te Anna Longo, filozofkinja sa Sorbonne, koja istražuje kako digitalne platforme oblikuju kolektivne identitete. Uz njih, sudjelovalo je još šesnaest kustosa, umjetnika i istraživača odabranih putem međunarodnog otvorenog poziva.
U ta dva dana otvorio se niz ključnih pitanja – kroz kritički i produktivni dijalog – koji su jasno pokazali da umjetnost ne može biti promatrana kao pasivna, izolirana djelatnost, odvojena od osobne, kulturne ili političke stvarnosti. Umjetnost sudjeluje u propitivanju društveno uvjetovanih normi, političkih i ekonomskih nepravdi, te se pokazuje kao jedan od prostora gdje možemo promišljati, isprobavati i osjetiti alternativne mogućnosti postojanja. Mene osobno najviše zanimaju, mogu se nazvati, spekulativne umjetničke prakse – one koje nas izmještaju iz dominantnih narativa, koje interveniraju u naše poimanje vremena i međusobnih odnosa. Ne mislim pritom na utopijsko vjerovanje da umjetnost može izbaviti svijet, ali vjerujem da umjetnost može aktivirati nova znanja, nove oblike osjećanja, nove pozicije iz kojih promatramo stvarnost – i možda, barem na trenutak, omogućiti nešto drugo.
Kolektivni rad često podrazumijeva kontinuirani dijalog, pregovaranje, ali i zajedničko učenje. Kako vi unutar KUĆĆE donosite odluke? Postoji li neka unutarnja metodologija ili se oslanjate na intuitivne procese?
Radimo uglavnom intuitivno i ovisno o tome kako tko ima vremena i čega se tko prvi primio! Svi paralelno radimo druge poslove, ali uspijevamo balansirati velike projekte jer smo jednostavno strastveni oko toga što radimo. Zajedno učimo od početka: Klara i ja smo zajedno studirale i počele surađivati profesionalno još 2016. godine kada smo osnovale Kulturflux na Odsjeku za povijest umjetnosti (skoro je prošlo 10 godina!) – zatim smo radile dugo godina s fotografskom udrugom Organ Vida i udrugom Kontejner. S Juricom smo se povezale radeći zajedno u Kontejneru, brzo smo postali najbolji prijatelji i shvatili da volimo zajedno raditi. Imamo odličnu dinamiku jer se također međusobno kritički preispitujemo, odluke ne donosimo olako, imamo povjerenje jedni u druge i zajedničku radnu etiku. I naravno, nalazimo se po pitanju senzibiliteta i umjetničkih interesa. Više sam puta to spominjala, ali za mene je doista važan taj zajednički rad, produktivan je i zahvalan te dok nas troje jesmo srž KUĆĆE kroz projekte rado surađujemo s drugim kustosima, umjetnicima ili drugim istraživačima.
Zagrebačka scena u posljednjih nekoliko godina sve je življa – otvaraju se novi prostori, pojavljuju se novi kolektivi. Kako doživljavaš trenutačni trenutak suvremene umjetničke scene u Hrvatskoj? Što te inspirira, a gdje vidiš prostor za razvoj?
Drago mi je vidjeti da se zagrebačka scena posljednjih godina aktivira i razvija, da raste interes publike za nove umjetničke prakse, te da se pojavljuju novi prostori i kolektivi. Moj doživljaj je možda ponešto ambivalentan – dijelom i zbog osobnog raspoloženja, ali i šireg osjećaja da bi kontekst mogao, i trebao, biti znatno poticajniji za umjetnike, kustose i druge kulturne aktere. Naravno, postoje programi i kolege čiji rad pratim s velikim interesom i koje izuzetno cijenim. Međutim, mislim da nam još uvijek nedostaje međunarodni impuls – kontinuirano povezivanje s drugim kontekstima, prisutnost stranih umjetnika, kustosa i teoretičara, razmjene koje obogaćuju lokalnu scenu. Također, problem podfinanciranosti umjetnosti i kulture često je ozbiljna prepreka, ne samo u produkcijskom smislu, nego i na razini stabilnosti i dugoročnosti rada.
Posebno bi istaknula akutni problem nedostatka prostora u Zagrebu – kako zbog posljedica potresa, tako i zbog generalnog manjka ateljea i prostora za rad. Višegodišnja zatvorenost ključnih muzeja i kulturnih institucija itekako se osjeti. I upravo u tom vakuumu prostor koji nezavisna scena uspijeva stvoriti – često u vrlo zahtjevnim uvjetima – postaje još važniji. Taj trud, koliko god inspirativan, ne bi trebao ovisiti isključivo o entuzijazmu pojedinaca, nego zahtijeva i strukturnu podršku kako bi se scena mogla razvijati i zadržati ljude koji u njoj djeluju.
Ipak, želim završiti pozitivno – inspirira me okruženje, umjetnici s kojima radimo, kolege s kojima surađujemo, i iznimno sam ponosna na sve što je KUĆĆA u ovih nekoliko godina uspjela ostvariti. Naš je pogled, osim na lokalni kontekst, sada orijentiran i međunarodni: jedan od važnih koraka u tom smjeru svakako je konferencija Identity Crisis Network. Uskoro slijedi i nova suradnja, u lipnju cijeli kolektiv s dvoje umjetnika odlazi na desetodnevnu rezidenciju na Umjetničko sveučilište u Zürichu (ZHdK). Takve stvari nas doista potiču – a za sljedeću godinu planiramo još mnoge druge suradnje!
