Strašno me zabavlja ideja da svaki kostimograf dvijetisućedvadesetih, kad želi pokazati da će se ženi/djevojci potencijalno nešto loše dogoditi, ili da se film odvija, zapravo, u hororičnoj alegoriji ili znanstveno-fantastičnoj utopijskoj savršenosti, te da ćemo vrlo vjerojatno uskoro ugledati nečije beživotno tijelo na plaži ili u kadi u lokvi krvi, istu odijeva u preppy/romantic stilu. Ta navada ima korijenje, dakako, u filmu The Stepford Wives s Nicole Kidman (2004.), gdje su se spojili melodrama, crna komedija i naznake horora.
Znanstvena fantastika ključan je element kojim se objašnjava „savršeno“ (iz muške perspektive, dakako), ponašanje žena nalik lutkama- robotima, odjevenih u pastelne kostimiće i s pasent mašnama na perfektno natapiranim kosama. Svojevrsni nastavak tog kostimografskog stila vidljiv je, naravno, i u feminističkoj verziji priče o Barbie lutki, koja mora uništiti svoj savršen ružičasti izgled (i garderobu) da bi postala osjećajna osoba s autentičnim iskustvima, ali i filmu Don't worry baby, gdje senzacionalna glumica Florence Pugh, usisavajući divno ostakljenu kuću iz snova, shvati da se, unatoč naslovu djela, treba bojati - baš svega. I ona je odjevena pic-pic, kao po špagici, krojeno iz Burde, baš za nju, u bojama u koje volimo omatati naše noćne more - boje cvijeća, slatkiša i dječjih igračaka. Tako nekako su odjevene i (užasno iritantne i zapravo bezvezne) prijateljice glavne junakinje Michaele (nestvarno na svim nivoima spektakularna Julianne Moore), koju samo najuži krug smije zvati nadimkom slatkim kao bombon od kojeg ćete sigurno dobiti karijes a možda i smrtonosni dijabetes- Kiki.
Jedna od osoba koja smije izustiti ta dva identična sloga jest njezina osobna live-in asistentica Simone (Australka Milly Alcock, koju strastveni obožavatelji Igre prijetolja, odnosno spin-offa House of Dragon zasigurno pamte), djevojka koja je u tu ulogu savršene Katice za sve pobjegla trčeći od svoje vrlo traumatične prošlosti. No, prošlost ima tu navadu, zar ne, da nam pokuca na vrata baš onda kad mislimo da smo sve riješili, ostavili iza sebe i da sve imamo pod kontrolom. U Simoninom slučaju, prošlost ima prelijepo naličje i zove se Devon, te u rukama nosi poluraspadnutu košaru egzotičnog voća. Devon je Simoneina problematična sestra koju razbarušeno i opušteno igra Meghann Fahy. Fahy ćete prepoznati iz druge sezone Bijelog Lotosa, gdje je mnogo sređenija.
Ovdje je Fahy pomalo prljava, neuredna i u borbi s ovisnošću; upoznajemo ju kad izlazi iz policijske postaje, gdje je prespavala. Postoji opcija da će vas njezin lik, kad stigne na izmišljeni idilični otok na kojem bi vrlo vjerojatno, da postoji, ljetovali i Kennedyjevi, ozbiljno nervirati. Cijelu prvu epizodu pitala sam se zašto je došla sestrici pokvariti sve dobro što je mala smislila za sebe: kakva sebična, toksična luđakinja! Sve dok nisam začula istu tu rečenicu iz usta same Simone, i zapitala se: ok, koja je kvaka? Neću vam, dakako, otkriti glavni prevrat (koji se događa u posljednjoj epizodi), ali kao u svakom pravom hororu, onaj za koga ste mislili da je ubojica (ili bad guy)- to nije.
U ovom slučaju sve od starta govori da je to umišljena snobčina Kiki, koja jedina ima neke veze s modom (i to kakve! Julianne Moore je apsolutni san u većini kreacija), druga supruga simpatičnog gospodina Kella, bogatog nasljednika ali i radišnog biznismena, kojeg igra Kevin Bacon, manipulatorica i, čini se, voditeljica nekog soft kulta, opčinjena grabežljivcima, borbom protiv glutena i oblačenjem posluge u cvjetne ansamble. Znate kako to ide na imanjima bogatih obavijenog tajnama: svi su potpisali NDA, svaki pokret prati kamera, i nitko ne podnosi Simone, koja se gospodarici kuće, a i njihovih života, uvukla pod kožu i u krevet.
Simone je sjajna cura, ali u želji da konačno dobije obitelj kakvu nikad nije imala, spremna je odbaciti svaki dio svog identiteta, zanijekati frajera s kojim spava i koji joj se zaista sviđa (i koji ju voli), pa čak skrivati i vlastitu (doduše, problematičnu) sestru, čiji dolazak pokreće nezaustavljive procese i skida fasadu sa svega i svih. Kao što možete pretpostaviti, ništa u kući na litici nije onakvo kakvim se čini. Međutim, mnogo toga što su autori htjeli reći je tako nasilno promijenjeno u samo jednom dijalogu, sceni ili ekspoziciji da gledatelja do kraja serije ostavlja prilično ravnodušnim. Nisu Sirene, nažalost, duboke ili uvjerljive kao Male laži, na koje isto mrvicu podsjećaju (većinom zbog oceana i settinga), a nisu ni pažljivo napisane s isključivim fokusom na karaktere kao Bijeli lotus. Štoviše, od siline truda, ispadaju površne na momente: kao da se tim koji čini mnoštvo producenata i autorica Molly Smith Melzer (prema čijoj je noveli i napisan scenarij) nisu mogli odlučiti žele li twist poput Mike Whiteovog, koji crnu komediju upisuje baš u sve, pa čak i u ubojstva, ili socijalnu dramu poput Sluškinje s Margaret Qualley.
A isti problem imaju, nažalost, i s karakterima. Tako je Simonin dečko dobar tip- dok nije, Kell dobar tatica dok ne poželi to biti i zgodnoj i lojalnoj asistentici svoje prelijepe ali nervozne žene, a Devon rastresena i užasno naporna, nepristojna greza, sve dok- ali znali smo da tako mora biti od starta - niste na njezinoj strani. Sirene su tu isto iz čudnih razloga. Da, naravno da smo shvatili da je Kiki toliko moćna da poput mita snagom svoje pjesme priziva nepoznate ljude u opasnost, ali, zapravo, tko su nepoznati ljudi? Djevojka koja za dobru plaću radi kao njezina asistentica? Ta je ideja mnogo bolje napisana, nažalost, baš u već spomenutom Bijelom Lotosu, u kojem Tanya ne dopušta Portiji, svojoj gen Z namrštenoj coming of age suradnici (Haley Lou Richardson) da izlazi iz hotelske sobe. Što je opasnost? Sjajan ljetni posao?
Ovdje čovjek ponekad ima osjećaj da ni sami nisu znali tko su točno likovi i što su njihove težnje i pravi osjećaji. Pa se tako neke stvari i riješe, u mlohavom antiklimaksu (Devonina ljubavna afera koja izuzetno dobro krene, Simoneine zaruke), tipičnom za sapunice. Međutim, satima kasnije nisam prestala razmišljati o tome je li to nespretnost ili pak vizionarstvo: nismo li, naime, svi, kompleksni i ponekad proturječni?
Možemo biti sve, i zaljubljeni i nezaljubljeni istovremeno, i okrutni i nježni, i divlji, ali svejedno u pravu, no pitanje je funkcionira li serija s takvim likovima i zapletima ili u gledatelju izazove iritaciju zbog koje se na kraju emotivno ne uspiješ vezati ni za koga. Možda neka koja samoj sebi ne zada plejadu karaktera većih nego život, koje je onda teško popratiti i scenaristički, a bogme i gledateljski. Na kraju se ovaj wannabe bombončić koji predvode tri sjajne glumice, pretvorio u melodramu s priličnim brojem općih mjesta, loših rješenja i krindž trenutaka za koje si mislio da smo nadišli (barem na Netflixu).
Također, ni h od horora, svi su živi i zdravi, i- a ovo mi je najteže palo- nitko ne pronađe pravu ljubav. No, vrijedi pogledati- ne samo zbog Julianne Moore i garderobe njezinog lika, već i radi scene u kojoj ona serijal pretvara u kratki film za Zlatnu palmu, te izdiže cijelu priču na razinu umjetničkog parminutnog plesa bez greške- plešući, doista, s Bill Campom, glumcem u ulozi nesretnog i tragičnog samohranog oca dvije obiteljskom traumom sje**** djevojke, dok razgovaraju o dubokim bolovima svojih duša. To me podsjetilo na razloge zašto sam se prije dvadesetak godina poželjela baviti TV produkcijom: neki glumci plešu iznad zadanog materijala, i uvijek su bolji. Jedna od takvih je Moore, najposebnija od svih. Drago mi je da je na televiziji, čak i ako je televizija lošija od nje.
