Aimee Lou Wood takva je zvijezda trenutka da se u respektabilnim medijima pišu zasebni tekstovi o njezinim zubima. Koliko je samo hrabra što ih nikad nije izravnala, koliko ju to određuje, koliko će joj to pomoći ili odmoći u karijeri. S britanskim zubima ili ne, Aimee piči svoje, pa tako ove sezone ima ne jednu, nego dvije mega streamane uspješnice na televizijskim platformama.
Bijeli lotos 3, što drugo, gdje senzacionalno igra blentavu, ali iskrenu i dobroćudnu mlađu (čak i od same sebe u stvarnom životu!) djevojku Waltona Gogginsa, radnjom nije opravdao ikonički status prve dvije sezone, ali je u prvi plan, možda baš radi toga, gurnuo sjajne glumce, pa tako i Aimee, koja, ako se mene pita, predvodi ekipu. Toxic town, pak, vjerojatno je bolja serija od treće sezone Bijelog lotosa. Nije to sociološka analiza obijesne privilegije prepuna sofisticiranih subliminalnih komentara koji su, eto, u trećoj sezoni nažalost skliznuli u dosadu, ali je zato sjajna i važna serija snimljena prema istinitom događaju, koja se, baš poput Bijelog lotosa, bavi jednom specifičnom klasom: ali ova je radnička.
Pa tu nema najnovijeg Chanela i Guccija, ali ima trenirki, limenki piva, psovanja, tučnjave i djece ošišane uz pomoć lonca. Corby, Engleska. Na kraju mini serije saznat ćete da je ovo prvi pravni slučaj u kojem se tijekom jedne parnice dokazala poveznica čestica zagađenosti zraka metalima i djece rođene s invaliditetima. Zvuči depresivno, u stvarnosti svakako nije veseo slučaj, ali serija, pod redateljskom palicom Minkie Spiro, engleske nagrađivane redateljice, uopće nije takva: unatoč hororu koji prikazuje, koji će vam sigurno mjestimično izazvati suze na oči (meni je - zapravo, ako ćemo posve iskreno, proplakala sam seriju), Toxic town je veseo, prepun života, duhovit, optimističan i izuzetno životan uradak. Glavne junakinje: Tracey (Wood) i Susan (Jodie Whittaker) toliko su autentične i pršte životom da ćete se tijekom gledanja epizoda osjećati kao da su vam frendice.
Ni ostatak ženskog casta nije podbacio: Claudia Jessie sjajna je kao stuck-up supruga jednog od vozača koji je, ispostavit će se, prevozio otrov preko cijelog Corbyja, gonjen željom za zaradom svoga poslodavca. Maggie će biti ta čije će svjedočenje- umjesto suprugovog- biti ključno za slučaj majke protiv općine Corby, i koja će nas podsjetiti na onu staru istinu: i najveća kučka s kojom ne možeš zamisliti da budeš prijateljica bit će ti najčvršća saveznica u borbi protiv zajedničkog neprijatelja.
A frajeri? Osim odvjetnika (Rory Kinnear, poznat kao odurno ljigavi britanski premijer iz serije Diplomatkinja sa Keri Russell), čija je posljedična karijera i životna priča jednako fascinantna kao ovaj slučaj prikazan u seriji (googlajte Des Collins), nisu se baš iskazali, što svakako doprinosi osjećaju uvjerljivosti. Osim supruga papka koji se boji izgubiti posao, tu su i suprug koji ostavlja invalidno dijete jer ne može podnijeti da je falično, i ljigavci u skupštini, vijećnici koji znaju da truju trudnice i djecu, ali im je stalo samo do vlastite dobrobiti.
Ona je zakrabuljena, doduše, kao to obično i biva, u brigu za „grad koji će nestati“ (Corby je nekadašnje industrijsko mjesto za čiji opstanak, nakon propasti te industrije, pokušavaju smisliti plan i program). No jedino što uspijevaju smisliti, unatoč upozorenjima depresivnog, ali pravednog birokrate (Stephen McMillan), jest laži oko činjenice da je u Corbyju u devedesetima rođeno 30 posto više invalidne djece nego u ostatku Velike Britanije.
Majke se s time nose kako majke to jedine znaju: idemo dalje, i usput mijenjamo zakone. Ljubav prema djeci je neupitna, a i njihova snaga za život. Jodie Whittaker uspijeva u svoj lik unijeti i dozu street smart seksepila, a autori scenarija (Jack Thorne i Amy Trigg) uspijevaju, vrlo nonšalantno i nimalo patetično, u njega upisati i glasnogovorništvo za samohrane majke, za mentalno oboljele, za ženska prava.
Da ne kažem što sve Thorne (ako vam je ime poznato, ne dumajte dalje, čovjek je napisao scenarij za najgenijalniju kazališnu seriju svih današnjice - Adolescenciju) i Trigg uspijevaju upisati u sadržaj koji je sam po sebi dovoljan za pravnu napeticu, pa tako Toxic Town lako pretvaraju u socijalnu dramu, u prikaz propasti radničke klase koja na svojim, često izranjavanim, leđima nosi dobrobit cijelih nacija i država. Kada omiljena nam it girl Aimee Lou Wood, u maniri mirne, dobre, nježne i pametne knjigovotkinje, posve, ali POOOSVE (i vizualno i karakterno) različite od tako blistave i moderne Chelsea u Bijelom Lotosu, prisegne da će govoriti istinu, u potresnom svjedočanstvu majke koja je ostala bez djeteta (a jedina nije dobila naknadu za to), vašim će žilama teći duboko razumijevanje i poštovanje za sve one koji su vodili (da ne kažem samo vodile, iako me vuče) bitke da bi sve mi danas imali pravedniji i sigurniji život.
Sjajna televizija, iako na momente klasična u prikazivanju i snimanju- no važna, kvalitetna i apsolutni must-see.
