Za znatan pad u mojim čitačkim avanturama isprva sam krivila majčinstvo. Dijete se rodilo, budilo me svakih nekoliko sati, u noćnom mraku sobe za vrijeme dojenja mobitel je bio jedini spas (seriously, što su žene radile za vrijeme dojenja u vremenu prije društvenih mreža?), brzo sam počela raditi (u svoju obranu, taj je posao uvijek u sebi sadržavao puno i previše čitanja tuđe fikcije), i godine su procurile kroz moje prste bez doslovno ijedne ozbiljne beletristike. Čitala sam zbog recenzija, zbog tekstova, čitala sam jer sam se bavila pisanjem, ali ono za dušu je izostajalo.
U trenutku kad smo se toddlerica i ja pakirale za život u Beogradu, stala sam ispred gomile kupljenih, poklonjenih (i nepročitanih) romana: tko ide sa mnom? I tko će se- jednako nepročitan- vratiti? S vremenom sam morala samoj sebi priznati da nije problem (samo) u djetetu- moja koncentracija na priče i za priče se promijenila, a mobitel mi je uzimao sve više vremena koje bi inače na kauču provela s nekim autorima. Ljeto je još ostalo jedina nepokorena tvrđava prostora za čitanje, i taman kad sam počela ozbiljno progovarati o tome kao o fenomenu koji pogađa i nas najbolje (u osnovnoj i srednjoj školi bila sam poznata pod nadimkom „štreberica“, ali ne zbog ocjena već zbog opsesije literaturom), shvatila sam da mi je novo novo vrijeme oduzelo i nešto drugo- ljubav prema filmu.
Da, u moj život je, kad i u vaš, ušla televizija, ta strastvena eksplozivna ljubavnica, koja sa sobom donosi zavodljive darove- putovanja u druge svjetove, stalno nove sadržaje, zaplete, seks, ljubav, utjehu, smijeh, i toga svega jako puno, dovoljno da zavede i najotpornije od nas. Zaboravili smo na sporog, lojalnog, ali, budimo posve iskreni, ponekad pretencioznog i napornog ljubavnika- film, onaj zbog kojeg smo znali čekati ispod sata i u redu za karte na starom Cvjetnom trgu.
Ali, nema ni nas starih, ni naše stare koncentracije: sve je danas skrol, like, brzina, gubitak pažnje. Ipak, postoje zvijeri među nama koje su uspjele iscrpiti i ljubavnicu televiziju. Došavši do kraja platformi, iscrpljeni, suprug i ja smo „pristali“ kliknuti „gledaj“ na film za koji je on „negdje čuo da je dobar“. Complete reveal: ako preživite krizu u koju ćete sigurno upasti kad krenete gledati Njegove tri kćeri Azazela Jacobsa, na kraju će vam se činiti da život (i film) nikad nisu bili ljepši. (Baš kao što navodno funkcionira skidanje sa svake droge).
Naime, postoji nešto jako old fashioned woodyallenovski u ovom gotovo pa kazališnom filmu koji tematizira obitelj u vrijeme gubitka voljenog oca. Bez imalo truda ovaj se scenarij može pretočiti na teatarsku scenu: prepun je beskrajnih monologa, gotovo začudno dugačkih. Režija je minimalna i vrlo klasična, a to je u današnje vrijeme gotovo pa koncept; pa ponekad čovjek naviknut na tisuće slika koje se miču dnevno ima osjećaj da je snimatelj zaspao, a redatelj zaboravio svoj posao. Katarza slijedi brzo: ne, oni ne zabušavaju, nego nam dopuštaju da osjetimo. Kao u obrnutoj zen psihološkoj akciji, nedostatak svega što bi nas hiperstimuliralo (u redu je upotrijebiti i riječ „zabavilo“), dovest će vas do ganuća i možda suočenja s vlastitim tragedijama, gordijskim čvorovima familija.
Tri sestre (Carrie Coon, Natasha Lyonne, Elizabeth Olsen) gube oca, i, u nekoj maniri koju bi očekivali u ruskoj drami, dolaze sjediti uz njega dok umire. Otac je, saznajemo, bio centar njihovog života, jer su u okrutnom spletu okolnosti izgubile obje majke koje su imale tijekom svog ranog djetinjstva.
Sve tri su, kako drugačije, s******, svaka na svoj način. Neke od njih već su traumu prenijele i na treću generaciju: a takve kakve jesu, eksplodiraju kad se nakon dugo vremena nađu pod istim krovom, onim iz djetinjstva. Film je samo mjestimično duhovit, većinom je izuzetno opor.
Rijetko izlazimo iz nimalo romantičnog, vrlo bazičnog stana. Postoje i drugi likovi, ali kao da ih i nema. Nema ni mobitela, ni distrakcija, sve do jednog posljednjeg, prekrasnog selfija. Na samom kraju ove poezije od filma, kad se pojavi nadnaravni trenutak paralelnog svemira, unutarnji monolog onog koji umire, a koji je u njemu toliko iznenađujuće pun života da vas Azabel natjera da pomislite da malo znamo o tome kako žive oni koji nas ostavljaju i koji nam djeluju bespomoćni u svojim posljednjim posteljama, bit ćete izliječeni.
Možda ponovo počnete i čitati. Film je nekad imao tu vrstu ogromne moći, biti ogroman, trajan pečat u našem pogledu na svijet i život.
