Ako nas je nešto iznenadilo u posljednjim mjesecima, to je onda apsolutna mainstream renesansa horora kao ozbiljnog žanra. Po novom i nagrađivanog žanra, s obzirom na to da je Demi Moore ranije ovog tjedna osvojila Zlatni globus za svoju ulogu u apsurdnom body horor spektaklu Supstanca. Dodamo li u jednadžbu odličan Heretic s neobičnom ulogom kralja romantičnih komedija Hugha Granta i viralni nastavak horor serijala Smile, 2024. zaista možemo prozvati annus horribilis u najboljem mogućem smislu. Veliko finale i strašan ulazak u novu 2025. smo dobili s Nosferatuom redatelja Roberta Eggersa.
Eggersu jezivi filmovi koji nisu nužno rađeni s namjerom da upadnu u horor kategoriju nisu strani. Nakon njegovog debitantskog filma Vještica u kojem glumi senzacionalna Anya Taylor-Joy, zaredao je islandsku povijesnu dramu The Northman s Nicole Kidman i Bjork, ali i jungovski triler The Lighthouse s Willemom Dafoeom i Robertom Pattinsonom koji mu je zaradio nominaciju za Oscara u kategoriji najbolje kinematografije. Osim što ga možemo smatrati zrelim za redefiniranje klasika, u ovom slučaju najvažnijeg vampirskog filma u povijesti, Eggers i Nosferatu dijele duboku povezanost koja traje desetljećima.
Tijekom press turneje za film, Eggers je u više navrata ispričao anegdotu kako se za svijet filma zainteresirao nakon što je kao dijete pogledao originalnog Nosferatua iz 1922. kojeg tumači Max Schreck. Atmosferičnu i rudimentarnu tehniku u kojoj je sniman originalni film citira kao veliku inspiraciju za svaki svoj projekt. Može se reći kako su očekivanja za ovaj film od samog početka bila ogromna.
Očekivanja je pojačala i sama glumačka postava, među kojima se pronašla i Lily Rose Depp čiju smo prvu veću ulogu imali prilike gledati u neslavnoj mini seriji Idol, uz Nicholasa Houlta, Aarona Taylora Johnsona, Emmu Corin, Willema Dafoea, te Billa Skarsgarda. Dok su Hoult i ostali utjelovili melankolično i napaćeno njemačko društvo ranog 19. stoljeća, Skarsgard je očekivano zauzeo arhetip monstruoznog negativca koji ga prati još od filma Ono.
Može se reći da je ovom ulogom nadmašio svog klauna Pennywisea, jer Skarsgard doslovno nestaje u liku grofa Orloka. Ne zbog jezivo dobre šminke i potpunog izobličenja njegove figure, što je ovdje samo šlag na torti, već zbog nevjerojatne modulacije glasa, užasavajućih pokreta i senzacionalno napisanog lika koji nakon dugo vremena prikazuje tradicionalnog vampira u pravom svjetlu. Daleko je to od blistavog Edwarda iz Sumraka, napucanih protagonista Vampirskih dnevnika ili erotičnog Lestata - Nosferatu je potpuni tanatos koji donosi uništenje gdje god se pojavi.
Nitko ne može pobjeći od Nosferatua i njegove kletve, a najmanje Ellen koju tumači Depp. Dok se nezamjetan dio filma posvećuje tome kako je uopće došlo do toga da Orlok psihički i kasnije fizički proganja Ellen, posljedice tog nevješto sklopljenog dogovora su prikazane do najmanjeg detalja, a upravo u tom dijelu Depp briljira.
Isprva manekenka, miljenica Chanela i glumica koja ne može pobjeći od nepo baby rasprave se ovdje iskupljuje za sve svoje prethodne glumačke grijehe. Depp ovom filmu donosi drugačiju dozu horora, onog nevidljivog i emotivnog, a u određenim je trenucima neprepoznatljiva, bez trunke korištenja specijalnih efekata. Prve recenzije filma i društvene mreže su istaknule upravo Depp kao najveću i najvještiju zvijezdu filma, a s time se apsolutno možemo složiti.
Dok priča samo djelomično odstupa od prijašnjih, poznatih prerada Nosferatua, manjak korištenja suvremenih i digitalnih elemenata je najveći adut ovog filma. Od optičkih filtera za kamere koji propuštaju samo određene nijanse plavog svjetla, korištenja svijeća umjesto reflektora, pa sve do dvije tisuće treniranih štakora, desetak vukova i drugih životinja, Eggers je za Nosferatu prigrlio potpuni realizam i to se itekako isplatilo. Uz to, Nosferatu je rijedak primjerak zbog svojih povijesno točnih kostima, a to će ovom filmu definitivno zaraditi nominacije za kostimografiju.
Nosferatu nije zastrašujuć u smislu jumpscare elemenata kojih u filmu ima samo nekoliko, ono što je ključ u ovom filmu je jeziva, realistična atmosfera koja gledatelja drži na rubu od samog početka. Naravno, strah je manji ako u svemu tome zaobiđemo Skarsgarda kao Orloka, koji će sigurno ostati zapamćen kao jedan od najstrašnijih likova u suvremenoj horor povijesti.
Nosferatu se ne gleda, već se zbog svih svojih elemenata ''proživljava'' kroz gotovo dokumentarističku prizmu. Gledatelj se u više trenutaka može osjećati kao muha koja je kroz vremeplov zalutala u paranormalnu prošlost i sletjela na zid raskošne viktorijanske ville ili raspadnutog transilvanijskog dvorca gdje sve kreće po zlu. Taj osjećaj jeze, kao da ste upravo prisustvovali nečemu što niste trebali vidjeti, vas ne napušta ni nakon izlaska iz kina. Ipak, obožavatelji žanra to mogu shvatiti samo kao razlog više zašto ovu vampirsku dramu vrijedi doživjeti na velikom platnu.
