Olja Knežević jedna je od onih autorica čiji glasovi u knjigama odzvanjaju dugo nakon što zatvorimo korice, ali, kao da smo ih poznavali i prije no što smo otvorili knjigu: Olja toliko duboko razumije žene, svaku ženu, da ćete, sigurna sam, pomisliti da piše i o vama. Njezin je život sam po sebi filmska priča: zato, vjerojatno, u njenoj fikciji uvijek tražimo i naznake autofikcije. Njezina nova knjiga Strada Fortunata još jednom pokazuje zašto je jedno od najzanimljivijih imena suvremene regionalne književnosti: u njoj istražuje identitet, migracije, ženska iskustva i potragu za domom.
Knjigu sam imala priliku čitati za audioknjižnicu Book&Zvook, što je slučajnost prepuna sinkroniciteta: naime, Olju sam, iako smo generacijski bliže, isprva upoznala preko priča njezine majke, Ljiljane Raičević, slavne crnogorske feministkinje, koja je ostavila snažan trag i na moju generaciju, a tek potom kroz stvaranje. Dok sam čitala, gubila sam dah (u sebi), misleći: pa ovo sam ja, ovo je svaka žena! Zašto Olja nije “poznatija”, zašto ju ne “uče” u školama? Ona, poput svoje junakinje Megi, uvijek nekamo bježi, izmiče čvrstom etiketiranju, pa makar i onom najboljem, poput: slavna književnica, dobitnica T-portalove nagrade, sjajna spisateljica, ikona. Strada Fortunata potvrđuje Oljinu snagu da intimne priče pretvori u univerzalne, da od ženskih iskustava stvara literaturu koja nadilazi granice. Kao i u ranijim djelima, i ovdje se glasovi njezinih junakinja bore za prostor, identitet i dom. Razgovor s Oljom pokazuje da su ti glasovi ujedno i njezin vlastiti sretni put – strada fortunata – kojim kroči između svjetova, ali uvijek s vjerom u literaturu i žensku solidarnost.
Knjiga Strada Fortunata dostupna je na platformi Book & Zvook, prvoj platformi i aplikaciji za audioknjige na hrvatskom i srodnim jezicima.
Elle: Draga Olja, jesi li i ti, poput Megi, upisala pisanje negdje u bijelom svijetu? Ako jesi, kako izgleda taj fakultet pisanja?
Olja Knežević: U mom slučaju bio je to postdiplomski studij, magisterij, iz kreativnog pisanja na Birkbeck koledžulondonskog sveučilišta. Zgrada sveučilišta nalazi se na prekrasnom Russell Squareu. Čim sam prvi put izašla iz podzemne na stanici Russell Square i stala pred tu zgradu, znala sam da mi se život mijenja. Nema takvih trenutaka mnogo u životu. Do odluke o upisu skoro sam tri godine s obitelji živjela u Londonu, s mozgom u magli jer se nisam bavila onim što mi duša želi. Zapravo, nisam uopće ni znala što bi to bilo. Bavila sam se s dvoje djece i bila izvan svoje zajednice a novu još nisam bila napravila. U svoj sam laptop povremeno zalazila i tamo počela nekakav doc.file na engleskom jer živjela sam i čitala na tom jeziku. Glas osobe u tom započetom doc.fileu bio je snažan, ljut, duhovit, dakle sve ono što sam htjela sačuvati u sebi. Zvala se Nina, ta moja prva protagonistica. I onda, ti su mi spisi bili korisni kada sam se u svibnju 2007.prijavila za Creative Writing M.A.na Birkbecku. Trebalo je poslati 5000 riječi fikcije. Imala sam svoju ludu Ninu, poslala je. Nakon toga, uži izbor i intervju. Primljena sam, kakva sreća! Nina je kasnije postala Milena a 5000 riječi razvilo se, na tom magisteriju, u moj prvi roman “Milena & druge društvene reforme”, koji je ove godine doživio svoje peto izdanje, ovoga puta u Srbiji, u izdavačkoj kući Laguna. Tijekom magisterija morala sam, naravno, pisati na engleskom, i svakog trećeg tjedna poslati svom mentoru i kolegama 3000 riječi na konstruktivnu kritiku. Meni je to bilo izuzetno korisno. A i pronašla sam svoje londonske ljude. I ne samo ja, svih dvanaest iz grupe pronašli smo svoje londonske ljude iako su njih deset bili rođeni u Londonu ili oko Londona. Poslije završenog magisterija, nastavili smo se okupljati, jednom tjedno, slati 3000 riječi. Od nas dvanaest, za sada smo nas troje objavili romane koje smo i počeli te 2007., i nastavili pisati, objavljivati romane. Jedan od nas uspješan je pjesnik, karizmatičan, ali još uvijek ne odustaje od onog romana započetog na magisteriju, uz to sada predaje na istom tom Birkbecku. A još jedna iz grupe dobro zarađuje kao ghost writer.
Elle: Tvoje ženske junakinje posebne su žene, intenzivne, jakih sudbina. Jesu li te žene oduvijek interesirale?
Olja Knežević: Da, falile su mi u književnosti, kao i svima nama koje imamo četrdeset i više godina, a u životu...pa - krasile su moj, obogaćivale ga, činile ga interesantnijim, podnošljivijim. U mojim romanima ima mnogo muških likova. Ako zbrojimo, možda i više nego ženskih. Samo što su mi uvijek žene protagonistice, naratorice. Ne kalkuliram, ne planiram to. One se same jave, dođu sa svojim glasom, pričom, nikada fiksne, u prostoru koji im dajem one rastu, smanjuju se, mijenjaju se, gube se, preseljavaju, nesigurne u sebe i svoj put, opet rastu, opet odlaze... Rođena sam prije pola stoljeća, u Crnoj Gori.
Žene koje sam upoznavala, na koje sam kao djevojčica nailazila, uvijek kao da su u sebi nosile neku tešku tajnu. Pa i jesu. Vidjela sam to u njihovim očima, osmijehu, osjećala u njihovoj energiji, šutnji.
Ili bih, na primjer, čula da je neka bivša “velika ljepotica” preko noći poludjela, pobjegla, nestala. Znala sam da je u pitanju bilo nešto duboko, nedokučivo, i oduvijek sam htjela otkriti što je, zaroniti u njihovu bit, otkriti neku staru priču.
Elle: Kažem da „živiš internacionalno“, a Strada fortunata je dosta i o potrazi za domom. Jesi li ga pronašla?
Olja Knežević: Na nekoliko sam mjesta doma što me navodi na zaključak da sam sama sebi dom. Bio je to dug proces, ispunjen nostalgijom, posebnom vrstom usamljenosti, nesigurnosti. Pisanje mi je pomoglo da shvatim da je moj put - sretan put. Strada Fortunata. Postati sama sebi svoja kuća. Za sada je to tako, znam da to mogu i dobro mi je. Lako je iz te pozicije jednom odabrati samo jedan dom, ako se, i kada, to bude moralo učiniti.
Elle: Opet si u Americi. Kako je tamo?
Olja Knežević: Ne želim priznati da nema više američkog sna. Želim se nadati da je ipak moguć, najviše zbog mladih ljudi koji i dalje gravitiraju prema Americi kada imaju san. Tako se i ja još uvijek ponašam dok sam u Americi. Kao da je sve moguće. Dakle, ima još od te energije. Zavoljela sam je kada sam prvi put živjela u njoj, sa 17 i 18 godina. Bila sam još uvijek jako mlada, godinu dana živjela sam u Kaliforniji, i ta je zemlja ostavila trag u meni, napravila je od mene osobu koja naslućuje da smo mi sami odgovorni za svoje odluke i sudbinu. Dakle, postala sam individualka koja je međutim odrasla u velikoj zajednici. Mogu biti timski igrač a mogu i sama. Sama pala, sama se podigla i krenula, da ne kažem odjahala, dalje na zapad. Razumijem Ameriku, njezinu revoluciju osobnosti zasnovanu na potrazi za srećom. Sada je vrijeme kaosa u toj potrazi, neki su prigrabili pravo na potragu i sreću više od drugih. Ali Amerikanci su sami sebi najveći kritičari. Još uvijek vjerujem da im je Feniks glavni simbol, da će se iz pepela opet dići u nešto novo. Uz to, ja sam najviše u Njujorku, zatim Kaliforniji, ostatak Amerike poznajem iz literature. Htjela sam dodati i iz filmova i TV serija, no one su ipak prošle kroz ruke kalifornijsko-njujorške Amerike i finalni su produkt tamo bazirane industrije.
Elle: Megi dio svog života (i tvoje knjige) živi u automobilu, tamo i odgaja djecu. Što je za tebe značio taj motiv, cesta, stalno kretanje?
Olja Knežević: Pa eto, sve me je vodilo tome. Ploviti se mora. No prije toga: Megi je imala specifičnu situaciju da se s malom djecom izgubilo ono neophodno metaforičko “selo”, štoviše, izgubilo se tlo pod nogama a tek su u potrazi za drugim tlom, i ta potraga dugo traje. Nemaju stabilnost, djeca nemaju rutinu, Megi im mora biti sve to, najčešće u automobilu. Klaustrofobija na kotačima. Tjera te da nađeš snagu u sebi. Snagu, odgovornost, zrelost, na koncu mir. Onda možeš gdje god. Nakon toga sve je kao zgoditak na lutriji.
Elle: Kako si se osjećala kad si saznala da si osvojila prvu nagradu na anonimnom natječaju?
Olja Knežević: Revolucionarno. Kao polu-ilegala. Lijep osjećaj. Žao mi je da je ukinut taj natječaj koji su organizirali VBZ i Tisak Medija. Bila je to prilika za darovite pisce koji imaju gotov roman ali ne i izdavača. Poslije toga, u okviru svoje male nevladine udruge u Crnoj Gori, imala sam priliku organizirati natječaj za kratku priču, biti u žiriju od početka. I stvarno je to poseban osjećaj kada se dobije anonimni tekst, gol i nezaštićen, bori se samo svojom kvalitetom. Kvaliteta koja pobjeđuje je ne-dosadnost. Kada književni tekst nije dosadan? Kad ne laže. Ne znam kako, ali to se prepozna, zapamti.
Elle: maš li osjećaj da je spisateljicama teže? Pisati, objaviti, postati relevantna, cijenjena?
Olja Knežević: Isprva sam imala taj osjećaj za sebe. Nisam nigdje pripadala, to je svugdje bila moja stranost. Kako sam upoznavala sve više svojih kolegica, vidjela sam da osjećaju isto bez obzira na to žive li u svom rodnom gradu ili su se deset puta selile. Kao da pišu u vjetar ako pišu iz sebe, ako ne uzimaju “velike” teme koje bi opravdale njihovo pisanje: rat, povijesno, Armageddon, herojstvo, slava i propast. U jednom trenu pomislimo da treba biti Yourcenar, kojoj su se svi divili. Pod svi, misli se “čak i muškarci”. Čak i muškarci su je čitali i hvalili. Ili, ako nismo Yourcenar, stavljene smo u neku grupu s opisom, klasificirane kao “poratne autorice”, “protjerane”, “queer”, “oštećene ratom”, “identitetske”, o nacionalnim identitetima da i ne govorim. Moramo biti u nekoj grupi. Kao da ne možemo biti originalne, kao da ne može biti prirodno da je žena sama autor svoga svijeta u kojemu ona vodi glavnu riječ, vodi likove, taj je svijet intiman, mali i možda samo njezin, ali ona ipak ima što za reći, neobična je, duhovita, drska, intuitivna, mudra. Mnogo se toga promijenilo na bolje no ovo i dalje izaziva nelagodu, u smislu da bi svijet radije da nije tako jer se većina onog banalnog, svakodnevnog, onog da kažem higijeničarskog i brižnog, onog od životne važnosti i dalje jako oslanja na ženu dok žene pisci bježe od toga u pisanje, sebičnu aktivnost.
Što se tiče relevantnosti, najčešće moramo umrijeti da bi to postigle. Upravo zato, vjerujem, trebale bi biti iskrene.
Elle: Imaš li grižnju savjesti što u svoje pisanje unosiš i autofiktivne elemente, što ih onda mijenjaš, pretvaraš u potpunu fikciju?
Olja Knežević: I to je dio procesa, sumnji, promjene. I izazov je. Ton ne bi trebao biti samosažalijevajući ili osvetoljubiv. Ili uopće određen, na primjer “oduvijek sam imao/la pobjednički duh”, “uvijek mi je bila dodijeljena uloga žrtve”. Odrediti treba nit koja vodi priču, dakle samo jedan dio života je u pitanju, onaj dio odabran za priču. Baš to jednostavno moramo ispričati. Kada se to postigne, stvari se slažu, iskristalizira se ton, ritam, sve je u službi priče ili teme, i stvarni detalji a i ono što se moralo izmisliti da bi se priča zaokružila. Onda se nema grižnja savjesti jer je pisanje dobro.
Elle: Postavljaju i ti čitatelji pitanja pretpostavljajući da su Milenina iskustva tvoja, da si ti Megi?
Olja Knežević: Prepričavam često anegdotu kada me je jedna čitateljica nakon čitanja moje knjige “Milena & druge društvene reforme” snažno zagrlila i na uho mi šapnula da svaka mi čast kako sam sve to preživjela, a onda bila razočarana kad sam joj rekla da sam izmislila lik Milene, da to stvarno stvarno nisam ja. To je bio slučaj perfektne ilustracije uvjerenja da žene uvijek pišu o sebi, da treba da pišu memoare i autobiografije ako su prošle pakao, u protivnom - čemu pisanje, pa još književnosti? Imamo toliko već napisane književnosti, klasike, kanone, mrtve genije, višestruko nagrađivane velikane... Toliko već potvrđeno dobrih knjiga za naše tako kratke i kaotične živote. A sada da prijeđem na Megi i “Stradu Fortunatu”. Tu ne krijem da je to autofikcija, ali to nije moj život. Što se kaže “tko razumije - shvatit će”.
Elle: Koje gradove i zemlje tvoja djeca osjećaju domom?
Olja Knežević: Kratko, jasno i istinito: New York i Los Angeles. Mislila sam da će to biti London i Zagreb, ali za sada ne, srca su im s druge strane oceana.
Elle: Što čitaš, koga?
Olja Knežević: Čitam mnogo žena, nedavno sam pročitala “Fikciju” Ivane Bodrožić, odlična je. Prije nje, pročitala knjigu eseja Deborah Levy. Trenutačno, roman “Audicija”, Katie Kitamura. To je jedan iz šireg izbora za ovogodišnji Booker. Iz tog šireg izbora za Booker izdvojit ću i dva muškarca: David Szalay “Flesh”, ili Meso, i Ben Markovits “Ostatak naših života”. Nisu još prevedeni kod nas, i sumnjam da će dobiti Bookera, naročito Markovits, iz raznoraznih razloga, ali oba sjajno pišu.
Elle: Što sada pišeš?
Olja Knežević: Dok ne završim od prije zakazane i dogovorene obaveze, pišem uglavnom intervjue. Ali znam sljedeću temu i to me ispunjava radošću. Bit će izazov opet naći glas, da ne bude pre-ovo ili pre-ono, dakle sve držim u glavi i u mojoj je glavi sve to savršeno, još bolje nego Strada, ali sasvim je druga stvar kada se krene stavljati na papir, tj u word.doc - odmah se izgubi veličanstvenost zamisli, onda se probamo što više toj veličanstvenosti približiti. To može trajati godinama, desecima godina, ali ego nam često kaže: dovoljno ti je to što si do sada uradila, ne može bolje - i mi u jednom trenu moramo stati. Naročito u ovom ekstra-ubrzanom svijetu. Kao da ćemo propustiti svoju kratku šansu.
Elle: Je li ti poznat imposter syndrome?
Olja Knežević: Eh, je l' mi poznat... Moj brat Imposter i moja sestra Migrena. Idu skupa na razne đite. Sestra Migrena još uvijek živi sa mnom u kući, ali brat Imposter se ipak odselio. Rijetko ga viđam, sve rjeđe. Ne dođe mi u posjet čak ni dok sam u Americi. Taj sindrom je češći kod žena, primjećujem ga, u manjoj ili većoj mjeri, kod svojih prijateljica, kolegica ali i javnih ličnosti, vjerojatno zbog toga što smo kulturološki odgajane da vrijedimo manje i da se moramo više boriti da bi u društvu bile priznate naše vrijednosti. Samim tim, više sumnjamo u sebe, sabotiramo sebe, mislimo da nikada nije dovoljno koliko god da postignemo, da smo samo uspjele prevariti ljude da vrijedimo, da nam se samo posrećilo.
Elle: Tvoja majka je ikonska crnogorska feministkinja, kako je bilo odrastati sa svakodnevnim feminizmom? Posebno u zemlji poput Crne Gore?
Olja Knežević: Sve moje prijateljice obožavaju moju majku. Mislim, isto tako, prijatelji moje braće. I snahe. Ljilja Raičević je bila svačija majka. A opet, vječno mlada. Ona se takvom rodila. Radosti, iskre i odlučnosti bilo je u njenom pogledu oduvijek, i na fotografijama iz njenog najranijeg djetinjstva. Rano je ostala bez svoje majke. Brzo se udala, iz velike ljubavi i zaljubljenosti, rodila mene s nepunom 21 godinom života. Ostala je vječno zaljubljena u mog oca, no nije joj bilo lako. Mislim da je tad, s dvadeset godina, definitivno neke stvari sama razabrala, postavila na mjesto, uz pomoć hrabrosti da životu tako rano pogleda u oči, uzme ga u svoje ruke. Istovremeno, bila nam je uvijek tu, uvijek sidro, podrška, zdravlje, urednost - a onda nas je pustila od sebe, taman kad je trebalo. Potpuno pustila, bez kontroliranja, s povjerenjem u nas, kad smo već znali da trebamo otići ali da na nju uvijek možemo računati, jer ona će zauvijek biti tamo za nas. Otkud joj ta mudrost, snaga? Ne znam, osim ako se s time ne rađaš. O svakome je brinula, ne samo o nama, o svojoj majci, svekru, svekrvi, o ljudima na samrti koje je poštivala zbog njihove dobrote. Onda je u pravo vrijeme, kada se tome mogla full-time posvetiti, počela osnivati nevladine organizacije za pomoć ženama i djeci u teškoj, ultrapatrijarhalnoj Crnoj Gori. Moja snaha Maja Raičević kaže: “Ljilja je kao bagerom prošla kroz Crnu Goru a onda smo mi išle za njom.” Ljilja je bila uvijek na zemlji, na nogama ili u svom autu, na terenu s onima koje su je trebale, u zaleđenoj šumi dok čekaju pomoć, na obali rijeke u kojoj su se žrtve nasilja kanile utopiti, u sudnici, u bolnici, u suočavanju s kriminalcima, trafikantima. A onda, i dalje, tu za nas, njenu djecu, unučad. Bilo je neobično koliko je uvijek i glamurozno izgledala dok spašava živote i daje podršku ugroženima. Ali uvijek joj se vjerovalo. Nitko nije mislio da je privilegirana zato što ima svoj modni stil u odijevanju, šminkanju. Naprotiv, to je ženama ulijevalo povjerenje da nije kasno za novi početak, za ljubav prema sebi, za optimizam. Pa tako i meni. No ja sam i vidjela, iz neposredne blizine, cijenu koju je morala platiti za toliku hrabrost i požrtvovnost, i nisam njena nasljednica. To je u redu, imam svoj teritorij.
Elle: Položaj žena u Crnoj Gori?
Olja Knežević: U Crnoj Gori je zaista veliki procenat fenomenalnih žena po glavi stanovnika. One su uglavnom u nevladinom sektoru. Ali borba protiv patrijarhata jako iscrpljuje. Korak naprijed, dva nazad. Femicid je i dalje učestao. Žene političari imaju jedan stav prije nego li dobiju funkciju, onda se povinuju muškom principu. Nema velike solidarnosti žena.
Elle: Položaj žena u Americi?
Olja Knežević: Naravno da i tamo, kao i svuda, ima mrklog mraka i užasa između četiri zida, te u raznim zajednicama. Ja sam ipak sretnica koja zna New York i LA. Tu me najviše fascinira solidarnost. S osnova solidarnosti može se u sve dalje.
Elle: Što bi promijenila, da možeš, u svojim odlukama?
Olja Knežević: Hm... Kad dobro razmislim, sve se sada posložilo kako treba. Ja sam late bloomer i to mi je sada prednost. I onda, ostaje jedino to da žalim što nisam išla na terapiju, u, recimo, dvadesetima, svakako prije braka i roditeljstva.
