Prošlomjesečni „hit“ The secrets we keep (Rezervat) pomalo me demotivirao da dam šansu norveškoj seriji Pernille (u originalu Porni), koju je Netflix otkupio od norveških autora nakon što je već natukla dobrih pet sezona. Osvrti u stranim medijima govorili su o tome kako serija podsjeća na genijalnu Pamelu Adlon u Boljim stvarima, što je jedna od najboljih drama o samohranim majčinstvu i ženama ikad snimljena. (Ukoliko ih niste gledali krenite ODMAH ispravljati tu nepravdu. Najstariju kćer igra novopečena Oscarovka Mikey Madison. Genijalnost suptilnog humora i atmosfere te serije nije dovoljno naglašena u medijima današnjice). To je bilo dovoljno nagovaranja: u lijeno nedjeljno popodne pustila sam Pernille, samohranu majku iz Osla, koju igra Henriette Steenstrup, inače autorica cijelog serijala.
I nisam stala dok tjedan dana kasnije nisam „izbindžala“ cijelu seriju, svih pet sezona. I dalje mi je draža Pamela Adlon, vjerojatno zato što se stil života Amerikanke u Los Angelesu začudo može više usporediti s našim nego onaj Norvežanke kojoj sedamdesetdvogodišnji otac u prvoj epizodi, nakon što shvati da ipak ne umire od raka mozga (zamijenjeni nalazi), objavljuje da je gay. Serija je duhovita na taj jedan opori „dramedy“ način, baš kao i Bolje stvari, ali za naše toplo mediteransko podneblje pomalo je off u određenim odnosima prema novcu, bivšim partnerima i djeci.
Ipak, nije nezanimljivo (da ne kažem poučno), promatrati tu skandinavsku hladnoću i vještinu postavljanja granica. Svakako, sudeći po Pernille, da vam odmah odgovorim na najvažnije pitanje: čini se da djeca jednako „zlostavljaju“ roditelje i u Skandinaviji, roditeljici povezujućeg majčinstva.
Pernille je, od kad se njezin bivši suprug zbog ljubavnice odselio u Kopenhagen, na udaru obje kćeri: zbog nje sigurno ne dolazi češće u posjetu, smatraju one, zbog njezine negativne energije slabo viđaju tatu (kojeg, pogađate, zapravo nije mnogo briga za vlastitu djecu). Unatoč njezinim silnim naporima djeca ne vide pravo lice svog oca koji ih uvijek iznova razočarava, misleći samo na sebe, ona nekako ispada glavni krivac ali i rješavateljica brojih problema koje bivši kreira. Prikaz narcisoidnog umjetnika (u ovom slučaju pisca) isto je vrlo sličan Boljim stvarima, samo je Finn (Jan Gunnar Roise) manje maskulin, a više u #patnjemladogWerthera vječnom modeu, što dakako i priliči Skandinaviji.
Njegova toksičnost proizlazi iz apsolutne sebičnosti i opsjednuti vlastitim knjigama: ima tu referenca, sjajnih, na Knausgaarda i sve muškarce ovoga svijeta koji su se problemu promjene dinamike odnosa među muškaraca i žena doskočili suočiti s vječnom kuknjavom. Tu je i njegova, čini se svojevoljno invalidna, vječna djevojka, tu je i gomila psihoterapije, a tu je i slavna skandinavska socijalna služba koja djeluje kao mješanac između policije i hitne pomoći.
Pernille je socijalna radnica, topla i ispravna, s dobrom intuicijom i velikom ljubavi prema poslu. U pet sezona svašta će se dogoditi u njezinoj karijeri. Serija se dotiče i postnatalne depresije, i problema modernih veza koje su nastale spajanjem nekoliko obitelji (što je čini se gotovo svaka obitelj u Norveškoj), i rasizma prema migrantima.
Dok navigira izazovno samohrano majčinstvo dviju ranjenih djevojčica, ekstremno zahtjevan posao, kompleksnost prijateljstava u četrdesetima (treba li, primjerice, reći najboljoj prijateljici da sumnjaš da ju muž vara? Treba li drugu podržavati u koketeriji s nekim tko joj nije suprug?), Pernille se, naravno (jer serija ne bi bila serija bez toga) koji put i zaljubi. Jednom fatalno, u kolegu s posla Bjornar (Gunnar Eiriksson), a nekoliko puta usputno. Može li samohrana majka stavljati svoju djecu na prvo mjesto i svejedno održati ozbiljnu ljubavnu vezu? Može li odnos starije žene i mlađeg muškarca opstati?
Svašta je Henriette bacila u taj scenaristički lonac, a među ostalim, glavnoj je junakinji već od starta u emotivni kod upisala u traumu gubitka sestre Anne, koja joj je istovremeno bila najbolja prijateljica. I u lijepim (Bjornar me ipak voli!) i u teškim (Bjornar je u slučajnom seksu za vrijeme našeg prekida napravio dijete drugoj!), Pernille se zatvara u auto i puši (i jedno i drugo mi se čini vrlo netipično za Skandinavce) i zove sestru, samo da joj čuje glas na telefonskoj sekretarici i da joj prepriča što joj se dogodilo.
Pernille tako zapravo odgaja i nećaka koji je u teen godinama naglo ostao bez majke i mrzi vlastitog oca jer je upravo on skrivio tu užasnu prometnu nesreću. Do kraja pete sezone Leo (Jon Ranes) i Charlie (Morten Svartveit) pronaći će zajednički jezik i oprost. Mnoge će se obitelji rastati i sastati tijekom tih sezona, a Pernille će shvatiti da ju djeca, iako su ponekad sebične manipulatorice, jako vole i poštuju. Bit će tu i romantične komedije, i drame, i tragedije. Steenstrup je poznata norveška glumica, no ja sam se dosta mučila s njezinom izvedbom, vjerojatno zbog specifičnih facijalnih ekspresija koje nisu nesimpatične, ali ponekad ruše karakter i trenutak.
Svakako, za sve samohrane majke, ovaj draguljčić vrijedan je gledanja. Nasmijat će vas i rasplakati, i dati nadu da je sve moguće, samo ako budemo dovoljno jake. Hm. Za razliku od Adlon, Pernille inzistira na stavljanju sebe na posljednje mjesto. Uvijek se žrtvuje, uvijek daje. Možda zato preferiram srednje uspješnu glumicu Sam Fox, jer će zaključati svoje skupe čizme u sef i upustiti se u politički nekorektnu aferu samo seksa radi, te doista reći djeci da im je otac budala. Koji je pristup pravi? Onaj uz pomoć kojeg - preživimo.
