Počela je sezona nagrada, nekima u našoj redakciji na mentalnim kalendarima označena kao „drugi Božić“. I prije no što nas je jutros probudila vijest da je Demi Moore dobila Zlatni Globus, za nas je ona, uz još jednu damu, bila pobjednica sezone. Horor Supstanca (kritiku našeg Ivana Ilića pročitajte ovdje) ponuđen joj je, kako je sama rekla u pobjedničkom govoru, u trenutku života kad je bila na „low pointu“.
„Mislila sam da je to to, sve što mogu dobiti od života“, rekla je Moore, citirajući da joj je jedan od producenata davno rekao da se ne nada nečem većem od svoje karijere od pozicije „popcorn“ glumice. To bi značilo da je Moore, nekad poznata kao jedna od najatraktivnijih performerica s A liste, nedovoljno talentirana da bi ju se smatralo vrijednom kruga koji se kritički promatra ili cijeni, te nagrađuje.
Ovo doista jest njezina prva glumačka nagrada ikad, iako iza sebe ima 45 godina karijere. Moore ne izgleda tako: njezine 62 godine skrivene su iza spektakularne vanjštine, što je bio dio autoironijskog komentara u hororu koji upravo preispituje odnos žena prema svom tijelu i licu. Taj love-hate s estetskom kirurgijom koja svim ženama, a pogotovo filmskim zvijezdama, daje varljivu i vrlo krhku (pogledati pod Linda Evangelista) utjehu da je mladost potencijalno vječna, a da je starenje zaustavljivo, nešto je što je Moore sigurno istraživala i u stvarnom životu.
U njemu je ona nekad davno (ali nikad zaboravljeno) bila dio Hollywood power-couplea, a voli li što industrija više od dvije heteronormativne plodne zgodne mega zvijezde koje rano hodaju zajedno u crvenom tepihu u matching modnim katastrofama (koje, dakako, s odmakom danas obožavamo).
Razvod od Bruce Willisa, tragično prerano oboljelog divnog feel-good glumca, na kratko je Moore dopustio da postane neka vrsta speci(wo)mena za tek danas jedan od glavnih motiva kojim se industrija bavi: starija žena i mlađi muškarac. (Pogledati pod Babygirl, Lonely Planet, The idea of You). Koliko god sad to čudno zvuči, šokirala je svijet jer je napravila ono što muškarci rade od pamtivijeka: udala se za 16 godina mlađeg partnera. Kasnije ćemo doznati da je tijekom tog braka bila trudna i doživjela težak gubitak u kasnoj trudnoći; u eter će nakon njihovog nesretnog razvoda (Kutcher se zaljubio u Milu Kunis s kojom sad ima dvoje djece) ući i nepotvrđene glasine o tome kako on nije bio baš tako sjajan suprug.
Glavni sentiment koji je kružio oko te veze i posljedičnog single života Demi Moore bio je da je ona očajna, ostavljena i sama: nisu joj se otvarale ni bog zna kakve poslovne prilike. Industrija nikad nije znala što bi s ženama nakon četrdesete: tek u skorije vrijeme tu barijeru uspijevaju probiti, stvarajući novi pozitivan trend, mnoge uspješnije glumice od Moore. Njezina stabilnost i volja za životom zadržala ju je u fokusu. Želja da, unatoč tome što je stavljena u ladicu loše glumice i loše ostarjele žene (ne fizički), radi i dokaže svoju vrijednost, dovela ju je jučer na pozornicu, s koje je poručila da se konačno- s 62!- osjeća da pripada, iako je uvijek mislila da nije „enough“.
Ne mogu vam riječima opisati koliko mi je drago što je Moore tako postala ikona: njezina rašpa u glasu, neočekivana ljepota u starijoj dobi, njezina izdržljivost, radinost i rušenje granica koje joj je društvo postavljao jednako su, ako ne i više, impresivni kao i bogomdani talent, kojeg sasvim sigurno ima, iako su ju dugo ostavljali po strani po tom pitanju. Kao danas se sjećam fotografije u nekom tabloidu od prije dvadesetak godina: Moore s dugom kosom, u kratkom jeansu. Ljeto je, opuštena je. Naslov kojeg smo mi mlade žene tada mogle čitati: EVO POPISA PRAVILA ZA ONE IZNAD ČETRDESET KOJE JE MOORE PREKRŠILA (pogađate, duga kosa, vruće hlačice).
Besmislica, znam, ali za nas koje smo odrastale na tim i takvim crticama pobjeda nas stereotipovima i rigidnom industrijom zabave te elitističkom pristupu castingu, i na kraju, na Golden Globes, Demi Moore, znači puno.
A znači i za industriju, koja postaje sve dosadnija u incestuoznom dodjeljivanju uloga i nagrada uvijek istim bardovima čije uloge su možda savršene, ali nemaju dodatnu vrijednost priče koja se danas traži iza casta. Pitanje koje se tu nameće je koliko smo daleko spremni otići od onog jednostavnog ideala „sjajan glumac/glumica, veliki skript, senzacionalan redatelj“. Više ni moderna tema (feminizam, me too, lgbtq+) nije dovoljna- sada i glumica mora dati dio sebe na pladnju, razotkriti se, a ne prikriti, sjajnom tehničkom izvedbom. Jesmo li na tragu novom trenda i je li on destruktivan za vještinu stvaranja filma? Vidjet ćemo, ali dok traje ovaj val, drago mi je još jednom salutirati onoj drugoj koju smo spomenuli na početku teksta.
Pamela Anderson još je jednom noćas briljirala na crvenom tepihu. Nekad su se ovakvi glagoli koristili isključivo vezano uz modne izbore. Iako je Oscar de la Renta haljina, zajedno s rukavicama i dijamantima, u kojoj se prošetala, jako lijepa i vrlo elegantna, naravno da je pozornost odnijelo njezino make-up free lice, što je trend koji Anderson nosi već neko vrijeme. Činjenica da je Anderson dobila nominaciju za Golden Globe velika je kao i pobjeda Demi Moore: nekad hiperseksualizirana, iskorištavana od strane i bivših partnera ali i mastermindova industrije, Anderson je već na početku svoje karijere odbačena kao starleta s velikom grudima i lijepim licem, koja ništa više od Baywatch trčanja po plaži i vlastitog pornića ne može ponuditi publici.
U potpuno neočekivanom najspektakularnijem povratku na scenu na svijetu, Anderson je postala ikona žena diljem svijeta koje joj aplaudiraju na hrabrosti da sa sebe skine ne samo šminku nego i očekivanja: ona se ne ispričava, ona živi, kao u self help društvenomrežačkom žargonu, svoj najbolji život, ogoljena i sretna. Sve njezine greške doista su snimljene i puštene pred očima svijeta tisuću puta, ali evo je sada, dizajneri se otimaju za nju, i dobiva uloge kakve nije mogla ni sanjati, a sve to dok se za sezonu nagrada sprema u 5 minuta, kao u obrnutom snu svake žene: uživam do 10 minuta pri polazak, nisu li to nekad mogle samo najmlađe?
Dok čekamo The Last Showgirl Gije Coppole, apsolutno smo sigurni da je i to što je prihvatila igrati zrelu zabavljačicu iz Las Vegasa kojoj se zatvara show, savršen potez. Jednako kao Moore, Anderson na pladnju nudi djelić sebe: što dalje kada više nisam najljepša, najhot, najmlađa na plaži? Što je moja plaža sada? Živimo u vremenu kada je to za žene poput njih, divlje, neobuzdane, grešne, nesavršene, not demure, srećom, industrija i scena. Toliko smo sretni da im možemo pljeskati i promatrati kao su i dalje- najljepše na njoj. I najenough.
