Na jedan neobično vruć svibanjski utorak uputila sam se u tokijsku četvrt Ginza u Dover Street Market, legendarnu šoping meku koju je sa suprugom Adrianom Joffeom prije 20 godina osnovala najuspješnija japanska dizajnerica u povijesti, Rei Kawakubo. U besprijekorno uređenu, tri tisuće četvornih metara veliku trgovinu, koja služi i kao izložbeni prostor širokom dijapazonu umjetnika, ušetala sam s namjerom da kupim Comme des Garçons majicu Play.
Učinilo mi se to puno boljim suvenirom s putovanja od plastičnih simbola šintoizma i drečavih lepeza koji vrište sa štandova na ulazima u najveće hramove glavnoga grada Japana. Usput, majica CDG Play kojoj sam se nadala u Japanu je u tom trenutku bila za nemalih 55 eura jeftinija nego u Europi. Pristojni prodavač od glave do pete odjeven u Comme des Garçons kiselo se nasmijao kad sam mu rekla što tražim. „Žao mi je, ali linija Play je u potpunosti rasprodana. Eventualno možete pokušati u Mitsukoshiju“, rekao mi je te na mobitelu pokazao kartu i smjer u kojem da se uputim.
Osnovana još 1673., Mitsukoshi je najstarija preživjela robna kuća u Japanu. Zgrada u Ginzi datira iz 1930., a osim beskrajnih polica s odjevnim predmetima i modnim dodacima luksuznih brendova, kozmetikom, detaljima za dom i djecu, skriva i kat na kojem je tzv. umjetnički akvarij te krovni vrt. Prodavač je bio u pravu. CDG odjel u toj legendarnoj kući vrvio je komadima s prepoznatljivim logom Play u obliku crvenog srca s velikim očima koji je još 2002. dizajnirao Filip Pagowski. Međutim, bili su izloženi na samo dva mala kubusa s policama i zatvoreni zaštitnom trakom. Vidjevši da razgledavam, ususret mi je dotrčala zaposlenica u crnoj CDG suknji i tamnoplavom CDG kardiganu Play. Nakon blagog naklona bez pozdrava, čime mi je dala do znanja da ne govori engleski, u mom je smjeru uperila tablet na kojem je pisalo: „CDG Play je stigao na zalihu. Red se otvara u 14 sati. Pravo prednosti imaju kupci s loto listićima. Prodaja počinje u 14:30.“ Još zbunjenija, zapamtila sam samo informaciju da prodaja počinje u 14 sati, od čega me dijelilo sat vremena koje sam ionako planirala provesti na ručku u obližnjem ramen restoranu. „Hvala vam, vratit ću se.“
U 14 sati već je troje ljudi stajalo u redu. „Čekate otvorenje Play prodaje?“ pitam ženu na kraju reda. „Da. Imate loto listić?“ „Loto listić? Ne.“ „Onda ne možete dalje od ove linije. Morate stati iza mene i čekati kao i ostali smrtnici.“ U tom trenutku počinjem shvaćati da je ovaj događaj velika stvar za određene pojedince, a uskoro otkrivam i zašto. Novi Play komadi u Mitsukoshi stižu svakog drugog utorka u 14 sati. Fanovi to znaju i dolaze čekati u redu u nadi da će uloviti komad prije nego što se sve ponovno rasproda. Kakva sreća da sam baš sada nabasala, pomislim, i to na tako kratak red. No nisam shvaćala koliko je zaista za pojedine fanove taj događaj važan dok se nekoliko minuta kasnije nije pojavila jedna žena odjevena u haljinu Balenciaga te s tenisicama Chanel i mini torbicom Hermès Kelly u ruci i nonšalantno stala u još prazan red za vlasnike loto listića. Kako se do listića dolazi, nisam uspjela saznati. A nije, čini se, ni žena za koju uskoro doznajem da je u posjet Japanu stigla iz Kine, kao ni ostatak reda u kojem je sad već bilo pedesetak ljudi. Oni na prvim pozicijama bili su izrazito sumnjičavi i blago iživcirani jer se stylish Kineskinja očito pokušavala progurati. Pitajući se kako sam se zaboga našla ovdje baš u ovom trenutku, nastavljam promatrati razvoj situacije koja je uskoro eskalirala.
Razdragana rulja počela je povlačiti osoblje za rukave, objašnjavati im nešto na japanskom i prstom upirati u Kineskinju. A ona je, sve nervoznija, vidljivo uzrujana pitanjima koja joj upućuju osoblje i ljutiti fanovi, počela poput djeteta udarati nogama o pod, rukama o zid i na lošem engleskom uzvikivati da će zvati policiju jer su je ostali kupci tobože fizički pokušali izgurati iz reda. Ubrzo su stigli zaštitari i menadžerica trgovine koja je na tečnom kineskom pokušala pomoći razočaranoj ženi čiji je pokušaj preskakanja reda završio neuspješno. U tom trenutku došla sam na red i prije nego što sam ušla članica osoblja pokazala mi je štopericu. „Imate 10 minuta.“ Primljeno na znanje. Comme des Garçons ovdje nije zezancija.
Od visoke mode do ulice
Comme des Garçons i njegova osnivačica Rei Kawakubo do svjetske slave i statusa koji imaju danas počeli su se uzdizati u 1980-ima kad je dizajnerica stigla u Pariz. Tlo za razvoj japanskog dizajna u svjetskoj prijestolnici mode već joj je bila pripremila Hanae Mori. Mori je otvorila vlastiti atelje u Japanu još 1951. godine i uglavnom izrađivala kostime za lokalnu filmsku industriju. No kad je deset godina kasnije otputovala u Pariz, Edith Head japanske filmske industrije, kako su je mediji nazivali, odlučila se početi baviti visokom modom. Kako je sama ispričala jednom zgodom, taj se klik u njezinoj svijesti dogodio na fittingu u couture salonu Coco Chanel čije je kreacije Mori rado kupovala i nosila. Tada već vremešna Chanel htjela je odjenuti japansku dizajnericu u jarku nijansu narančaste kakvu su te sezone nosile Francuskinje. Međutim, sklonija neutralnim (ne)bojama, Mori je zamolila da njezin novi kostim ipak bude crn. Chanel je pristala i nepovratno inspirirala Mori. Ne samo da joj je time otkrila da u Parizu postoji neiskorišteno tržište za nefrancuske kupce, nego i da jedna žena može biti itekako utjecajna i uspješna u svijetu biznisa.
Mori je uskoro otvorila vlastiti atelje za visoku modu i na francusku scenu donijela ono najraskošnije iz japanske visoke kulture. Bila je mnogo konzervativnija u dizajnu od mlađih kolega koji su u Pariz stigli nešto kasnije, ali nije bježala od japanskog nasljeđa. To joj je donijelo impresivnu listu klijentica, među kojima su između ostalih bile Grace Kelly, Nancy Reagan i Bianca Jagger. Bila je vrlo popularna i u SAD-u, a 1977. postala je prva japanska dizajnerica koja je primljena u prestižno upravno tijelo za francusku visoku modu Chambre Syndicale de la Haute Couture.
I dok je Mori ispijala pjenušac s pripadnicima europskih kraljevskih obitelji, na ulicama Pariza 1970-ih počele su se događati velike promjene. Luckaste space age kombinacije Cardina, Rabannea i Courregesa zamijenio je mnogo skromniji stilski izričaj koji je odgovarao zbivanjima u svijetu. Studentski nemiri preplavili su ulice, zrakom su se lomili urlici koji pozivaju na kraj rata u Vijetnamu, a oštri nokti drugog vala feminizma zarili su se duboko u meso suvremenog patrijarhata. Modni dizajneri osluškivali su vapaje s ulica i odgovarali na njih u svojim kolekcijama, a zasićenje francuskim puritanizmom na tržištu je otvorilo prostor za neka nova imena.
Japanska avangarda za modne ekscentrike
Tih su godina u Parizu već živjeli i radili Kenzo Takada i Issey Miyake. Tada mladi japanski dizajneri radili su uglavnom za druge. Takada za proizvođača tekstila Pisanti, Miyake za Huberta de Givenchyja, Guya Larochea i Geoffreyja Beenea. No nije prošlo dugo i oni su se upustili u vlastite modne priče te tako oformili prvi val japanskih dizajnera koji će zauvijek promijeniti Pariz. Takada je svoju prvu kolekciju predstavio 1970. u Parizu, a Miyake 1971. u New Yorku prije nego što se i on odlučio u potpunosti okrenuti radu i predstavljanju kolekcija u Parizu od 1973. godine. Njihove kreacije razlikovale su se od onoga što su nudili francuski dizajneri uglavnom time što nisu isticali žensko tijelo.
Bavili su se krojem, formom, jedan uzorcima i bojama, a drugi teksturama i tako fokus stavili na sam odjevni predmet umjesto na osobu koja ga nosi. Taj su izričaj dodatno produbili japanski dizajneri drugoga vala, Rei Kawakubo i Yohji Yamamoto. Oboje su svoje brendove osnovali u Tokiju koji su u ranim 1980-ima zamijenili za Pariz.
Njih dvoje su, s Miyakeom koji je u tom trenutku počeo eksperimentirati plisiranjem po kojem je kasnije postao svjetski poznat, u 1980-ima prozvani triom japanske avangarde. Njihova se odjeća uvelike oslanjala na tradicionalnu radničku odjeću Japana, često je bila dekonstruirana, nedovršenih rubova i uglavnom crna. Modeli su pistom hodali bez make upa, u ravnim cipelama, s ludim frizurama, što je bilo potpuno suprotno onome što je tada bilo prihvatljivo zapadnjacima naviknutima na rodno specifičnu odjeću.
„Yamamotova odjeća jednostavno ne prati oblik tijela na konvencionalan način. Dok većina odjeće naglašava prirodnu vertikalnost, Yamamotova je gotovo horizontalna“, pisao je novinar John Duka u članku „A New Look From Japan“ objavljenom u New York Timesu 1982. godine. Drugi su pisali da je njihova odjeća bezoblična, namijenjena beskućnicima i vješticama. No ideja koja se skrivala iza odjeće Yamamota, Miyakea i Kawakubo bila je odjenuti ženu koja je neovisna i samostalna, koja samouvjereno nosi svoju odjeću umjesto da ona nosi nju. Taj otpor konvencijama, pravilima i društveno prihvatljivim, što je još od Marije Antoanete duboko utkano u srž pojma moda, naposljetku je privukao veliku publiku.
„Oni koji na Zapadu nose japansku modu rijetko će prihvatiti dizajnerov prijedlog s piste i nositi cijelu kombinaciju“, napisao je neimenovani autor u članku „Bold Japanese Fashions from Runway to Street“ u New York Timesu 1983. godine te dodao da ta slojevitost kombiniranja daje zapadnjačkom stilu svojevrsnu težinu i donosi „zadovoljstvo bivanja na vrhuncu modnih trendova“. Modni urednici, kritičari i znalci tada su svoje slojevite kreativne osobnosti rado otkrivali nošenjem ekscentričnih (japanskih) dizajnerskih komada. Što, uostalom, čine i danas.
Dugovječni utjecaj na tijek modne povijest
Yamamoto, Kawakubo i Miyake nisu samo uzdrmali modnu scenu Pariza 1980-ih, njihov je utjecaj mnogo dugotrajniji. Issey Miyake tih je godina počeo eksperimentirati pliseom, a 1993. oformio je danas čuvenu liniju Pleats Please posvećenu isključivo toj tehnici kojom su dotad dominirali Europljani. U nju je donio potpunu revoluciju uvodeći niz tehnoloških inovacija koje su zamijenile ručno plisiranje i omogućile mnogo širu manipulaciju plisiranim krojevima. Yamamoto je opetovano izazivao rodne standarde u modnoj industriji, vrlo često i u muškoj modi. Ona je u tom aspektu dotad bila zapostavljena jer su se dizajneri uglavnom fokusirali na uvođenje muških komada u žensku modu te je mnogo prihvatljivije bilo vidjeti ženu u hlačama nego muškarca u suknji. Rei Kawakubo je pak u kategoriji za sebe.
Ona je u svom radu propitivala značenje lijepog i ružnog, odnos tijela i odjeće, granice mode i umjetnosti. Takvim je pristupom nadahnula niz velikih dizajnerskih imena u povijesti, među kojima su Martin Margiela, Ann Demeulemeester, Alexander McQueen i Helmut Lang, ali i educirala niz mladih. U njezinu su ateljeu stasali Junya Watanabe, Chitose Abe iz brenda Sacai i Jun Takahashi iz brenda Undercover koji čine bazu trećeg vala japanskih dizajnera koji su Pariz počeli osvajati u ovom tisućljeću.
Kawakubo je uz sve to osnovala i poznati Dover Street Market s početka ove priče. Prvi je bio na Mayfairu u Londonu u ulici Dover po kojoj je i dobio ime, a kasnije su niknuli i oni u Tokiju, New Yorku i Pekingu. To nisu samo multibrend trgovine u kojima dizajnerica prodaje Comme des Garçons i brendove čiji rad cijeni, pri čemu naglasak stavlja na mlada imena, nego i izložbeni prostor u kojem svoje radove izlažu arhitekti, dizajneri, slikari i drugi umjetnici. Koliko je velik njezin utjecaj pokazuje i činjenica da joj je Costume Institute njujorškog muzeja Metropolitan posvetio izložbu „Rei Kawakubo/Comme des Garçons: Art of the In-Between“ koja je otvorena 1. svibnja 2017. godine Met Galom. Kawakubo je time postala tek druga živuća dizajnerica kojoj je posvećena izložba u Metu i prva žena (prvi kojem je dosad za života posvećena izložba u Metu bio je Yves Saint Laurent).
Kustos i povjesničar mode Richard Martin u svom je radu „Our Kimono Mind: Reflections on ‘Japanese Design: A Survey since 1950’“, objavljenom u znanstvenoj publikaciji Journal of Design History još 1995. godine, napisao da je japansko odijevanje u potpunosti promijenilo zapadni svijet te da je nemoguće promatrati modu kraja 20. stoljeća u Europi i SAD-u a da se ne istakne velik doprinos japanskih dizajnera. Umjesto da negiraju francusku modu, japanski su dizajneri ponudili drugačiji pogled na dizajn. Njihova je estetika, koja se od osamdesetih do danas već sasvim asimilirala u zapadnjačku modu, učvrstila poziciju japanskog dizajna na modnoj mapi svijeta, a Japan učinila prijestolnicom mode bez premca.
