„Ovo što mi radimo je primijenjena umjetnost. Umjetnost je umjetnost. Moda je moda“, izjavio je legendarni Karl Lagerfeld nekoliko puta tijekom svog života. Naravno, koga bi se drugog uopće moglo pitati za konačan odgovor na vječno pitanje koje muči svijet mode i šire – možemo li modni dizajn smatrati umjetnošću?
Bez obzira na Lagerfeldovo odrješito odbijanje kategorizacije njegova rada kao umjetničkog, kao i njegovo vječno gađenje prema svim dizajnerima koji organiziraju retrospektive u raznim muzejima, koplja se i dalje lome oko tog naizgled jednostavnog pitanja. Za razliku od Karla Lagerfelda, bilo je dizajnera koji su se prije svega identificirali kao umjetnici.
Jedna od njih je Elsa Schiaparelli koja je u svojoj autobiografiji „Shocking Life“ napisala kako dizajn odjeće nije smatrala „zanatom, nego umjetnošću“. Schiaparelli tu svakako ide u prilog činjenica što je blisko surađivala sa Salvadorom Dalíjem i drugim umjetničkim velikanima svoga vremena. Nasuprot tome, mnogi istaknuti dizajneri današnjice potvrđuju Lagerfeldove navode, uključujući utilitarističku Miucciu Pradu, genijalnog Marca Jacobsa, ali i Jeana Paula Gaultiera koji nikada nije kreirao s očekivanjem da će njegova visoka moda završiti u muzeju Metropolitan.
Yves Saint Laurent je smatrao da postoji toliki jaz između ta dva polja da je jednom rekao kako je, unatoč svojim neospornim postignućima kao couturier, samo „propali slikar“. Upravo se 1983. zbog dotičnog „propalog slikara“ i vječnog rivala glavnog osporavatelja mode kao umjetnosti ova vječna dilema stavila u prvi plan umjetničke kritike i znanosti kada je Metropolitan Museum u New Yorku organizirao retrospektivu Saint Laurentova dizajna u čast 25 godina postojanja njegove modne kuće. Prikazivanje kultnih kolekcija na isti način i u kontekstu kao i remek-djela Picassa, Moneta i Pollocka razljutilo je razne kritičare koji su bili prisiljeni postaviti pitanje treba li primijenjenu, dekorativnu, takoreći „nižu“ umjetnost uzdići na istu platformu kao visoku umjetnost.
To je bilo daleko od prve takve izložbe, no retrospektiva posvećena Saint Laurentu među prvima je jukstaponirala umjetnička djela koja su inspirirala njegov rad, poput raznih djela Mondriana kojima je oslikao svoju kolekciju za jesen 1965. godine.
Lagerfeld je definitivno s jedne strane u pravu. Moda je formalno gledano zaista primijenjena umjetnost, odnosno dizajn i ukrašavanje određenog proizvoda namijenjenog ljudskoj uporabi i širokoj potrošnji. To u jednu ruku modni dizajn svrstava rame uz rame bilo kojem industrijskom dizajnu, našoj prosječnoj ukrašenoj svjetiljci ili nožu od inoksa iz masovne proizvodnje koji na sebi ima izrezbareno cvijeće.
Moda je od samih početaka ograničena određenim faktorima, uključujući nosivost i specifične konture ljudskog tijela. Ima jasnu definiranu komercijalnu vrijednost i ciljeve. Moda se konstantno razvija, podložna je mikrotrendovima i intrinzično je efemerna. Moglo bi se reći da ti faktori modu stavljaju daleko od tradicionalne umjetnosti u kojoj se ekonomski ciljevi općenito smatraju manje važnima jer umjetnost se stvara bez obzira na njezinu eventualnu ekonomsku (bez)vrijednost.
Ono što nazivamo visokim umjetnostima, među koje spadaju Michelangelov David ili Botticellijeva Venera, su uz to sve u potpunosti beskorisne u praktičnom smislu. Međutim, u stvarnom svijetu umjetnosti i u najavangardnijim kutovima mode te razlike nikada nisu bile potpuno jasne, a danas se sve više zamagljuju. Modni dizajneri poput Rei Kawakubo iz Comme des Garçonsa i Hussein Chalayan su se uvijek bunili protiv prosječne forme ljudskog tijela izradom kolekcija s neprirodnim izbočinama i drugim dismorfnim elementima koji sugeriraju alternativne fizičke mogućnosti. Uz to, moda sve više dominira muzejima likovnih umjetnosti. „Alexander McQueen: Savage Beauty“ bila je jedna od najpopularnijih i najposjećenijih izložbi u povijesti Metropolitana u New Yorku, a taj je rekord zamalo srušila putujuća izložba „Couturissime“ posvećena Thierryju Mugleru.
S druge strane, suvremena umjetnost se sve više oslanja na materijale i tehnike iz modne industrije. Primjerice, serija nosive umjetnosti Soundsuits umjetnika Nicka Cavea površinski je gledano samo odjeća, a opet se smatra umjetničkim djelima vrijednim izlaganja u muzejima diljem svijeta. Prvo odijelo izradio je kao odgovor na policijsko premlaćivanje Rodneyja Kinga u Los Angelesu 1991., a zamišljao ih je kao štit koji prekriva identitet osobe i stereotipove o rasi, klasi i spolu.
Na tragu couture principa svoje goleme instalacije od svile i poliestera izrađuje korejski umjetnik Do Ho Suh, i to s elementima ručnog izvezivanja i spajanja tkanina. Suh je za djelo Paratrooper-I prikupio potpise 3000 članova obitelji, poznanika i prijatelja iz osobnih dnevnika i knjiga gostiju izložbi te ih zatim ručno izvezao na eliptični komad platna, što je tehnički vrlo slično onome što se stoljećima događa u ateljeima Lemarié koji opskrbljuju Chanel, Givenchy i razne druge kuće visoke mode.
Granice su još tanje kada se fokusiramo na element komercijalnosti. Kao što se moda u bezbroj primjera referira na umjetnost, tako je i umjetnost počela preuzimati karakteristike svojstvene modi. Ekonomistica Claire McAndrew u svojoj knjizi „The Art Economy“ je to najbolje istaknula: „Bez obzira na to koliko je umjetnost visoko cijenjena u povijesti i društvu, ne može se pobjeći od činjenice da je proizvode, kupuju i prodaju pojedinci i institucije koje djeluju unutar ekonomskog okvira koji ne može pobjeći od materijalnih i tržišnih ograničenja.“
To je, naravno, činjenica koja je uglavnom nusprodukt sve jačeg globalnog tržišta umjetninama. Umjetnici su danas postali poput brendova, a većina investitora i brokera manje gledaju na estetske ili formalne kvalitete umjetničkog djela te, umjesto toga, preispituju umjetnikovu povijest prodaje i „vrijednost brenda“. Zlatni primjerci toga u suvremenom dobu su Jeff Koons, Damien Hirst i mnogi drugi koji dubinu svog umjetničkog utjecaja i pomicanje granica mjere basnoslovnim ciframa po kojima se prodaju njihova djela, a manje po svojoj tehnici kojom bi pokušavali parirati, primjerice, Caravaggiu i drugim starim majstorima.
Kada se uzme u obzir promjenjiva dinamika svijeta umjetnosti i mode, osobito u posljednjih 50 godina, razlike između mode i umjetnosti u tradicionalnom smislu danas gotovo ne postoje. Moda i umjetnost dijele simbiotski odnos, kao dva različita sredstva kreativnog izražavanja koja profitiraju od česte međusobne izmjene. Umjetnici novijeg doba su bez puno razmišljanja uskočili u modni vlak koji vozi ka pozitivnom parazitiranju pa smo tako u Louis Vuittonu pod (ironično) Marcom Jacobsom vidjeli razne suradnje s umjetnicima poput Takashija Murakamija, Stephena Sprousea i Yayoi Kusame. Ne svrstava li to onda torbu oslikanu Murakamijevim djelom u umjetnost?
Iako je reprodukcija, nije li to gotovo ista stvar kao i nekoliko puta otisnuta Munchova litografija? Na kraju dana, poimanje umjetnosti je godinama zatrovano raspravama što se može ili ne može smatrati umjetnošću. Naravno, kritike dolaze od onih purista koji umjetničko djelo smatraju isključivo lijepom slikom u tehnici ulje na platnu. Kako stvari stoje danas? Ukratko: Banana na zidu? Umjetnost. Hayezov Poljubac? Umjetnost. Marina Abramović koja metalnom četkom čisti goveđe kosti? Također umjetnost. Zašto onda, u nekom paralelnom svemiru, ne bismo i modu mogli službeno kategorizirati kao više od puke primijenjene umjetnosti?
Mogli bismo, ali vjerojatno samo jedan oblik modnog dizajna. Pogodili ste – visoku modu. Dok prêt-à-porter ili high street brendove ni u ludilu ne možemo staviti u istu rečenicu s pojmom „umjetnost“, oštro regulirani svijet visoke mode u sebi sadržava dovoljno pravila, povijesti i provjerene ekspertize da se njega čak i može kroz iglenu ušicu uvući u taj svijet. Dovoljno je ekskluzivna, proizvedena u izrazito malim serijama, dostupna samo nekima, a vidljiva svima da je se naposljetku može na neki način smatrati umjetnošću.
Kolika je stvarna razlika između naručivanja vlastitog portreta od nekog priznatog umjetnika i naručivanja nadrealnog i po mjeri izrađenog odijela od Schiaparellija koje parira i Salvadoru Dalíju? Teoretski gledano nikakva, osim što svoj portret ne možemo odjenuti.
Sama funkcionalnost visoke mode u tom slučaju ne bi trebala biti dovoljna za isključivanje iz arene umjetničke rasprave.
Ipak, što je danas uopće cilj umjetnosti? Kritika društva? Zamagljivanje surove realnosti? Žudnja za savršenom estetikom o kojoj su pisali Kant i Hegel? Trajnost koja će odškolovati generacije ili obilježiti čak i geološka doba? Čarolija današnje umjetnosti leži u tome da odgovori na ova, ali i brojna druga postavljena pitanja o njoj mogu istodobno biti pozitivna i negativna. Isto vrijedi u slučaju mode. U tom ludilu koje djeluje poput superpozicije u kvantnom računalu, čija se istina ne otkriva dok se ne percipira, ono što se između mode i umjetnosti računa kao najblistavija nit poveznica su osjećaji koje izazivaju u nama.
Čak i modne revije bogatog pozadinskog narativa s kolekcijama u kojima se jasno vidi dijalog dizajnera i metafizičkog svijeta ideja možemo svrstati rame uz rame s umjetničkim performansima. Dok to ne možemo očekivati od cijele populacije, jednaku sposobnost izazivanja jake, dramatične emotivne reakcije ima, primjerice, Judita Artemisije Gentileschi i prvo gledanje Gallianove artisanal revije za Margielu.
Ako ih, uz sve njihove današnje sličnosti, svedemo na to da je moda bila sposobna rasplakati modne urednice poput Grace Coddington i Polly Mellen, kao što su djela Fride Kahlo i Vincenta van Gogha sposobna izazvati jaku reakciju u većini promatrača, granica između mode i umjetnosti je oduvijek bila iznimno tanka, gotovo nepostojeća.
