Glavni razlog zbog kojeg nikada nisam pogledala Barbie je “predobra” marketinška kampanja koja mi ju je zgadila i natjerala me da barem u skorije vrijeme izbjegavam bilo koji film s Margot Robbie (koju inače obožavam). Sličnu situaciju imala sam i s adaptacijom jednog od najpoznatijih mjuzikla prikazanog na Broadwayu - Wicked. Kažem sličnu jer su mi Margot i Barbie ipak puno bliže od Ariane Grande i Cynthije Erivo koje su prigrlile likove dobre vještice Glinde i zle vještice Elphabe, s kojima se većina nas prvi put susrela u romanu Gregoryja Maguirea, Čarobnjak iz Oza. Kada kažem prigrlile, stvarno mislim prigrlile... Gotovo da nema intervjua, press događanja ili bilo kojeg pojavljivanja u posljednjih godinu dana u kojem Ariana Grande nije došla u ružičastom outfitu kojim odaje počast Glindi ili Cynthia Erivo u kontrastnom looku kojeg nadopunjuje maksimalistička manikura koja vrišti Elphaba. Holding space for that! Kao i sve u mom životu, dovoljno kontradiktorno samoj sebi sam na pitanje glavne urednice, tko želi ići pogledati film, odgovorila da mogu ja. Iskreno, na odgovor je velikim dijelom utjecala činjenica da nisam još nikada napisala nijedan filmski osvrt, a ne želja da pogledam film, kojeg mi je poznata američka praksa da od nečeg što je relativno dobro naprave svjetski fenomen, već u startu uništila. Stoga, očekivanja su bila minimalna.
Zapravo, bila su minimalna sve do par sati prije odlaska u kino u kojima sam se izgubila u količini pozitivnih komentara i kritika na društvenim mrežama. Realno, kada pročitate da je to najbolja adaptacija bilo kojeg romana ikada i da je nekome film promijenio načina na koji gleda na svijet i da Ariana i Cynthia definitivno zaslužuju Oscara, očekivanja vam ipak nešto narastu. Još jedna stvar koja me užasno zbunjivala su uplakani novinari koji postavljaju pitanja uplakanim glavnim glumicama koje ponavljaju da je svakome tko je pogledao film savršeno jasno zašto se ponašaju kao dvije žene koje su se prije 15 minuta upoznale u toaletu poznatog kluba i stvorile nevjerojatnu vezu jer svi su muškarci isti. Svim ženama je kristalno jasna dubina odnosa o kojoj govorim. No, vratimo se mi na film koji započinje poznatom scenom Čarobnjaka iz Oza u kojem kuća Dorothy Gale slijeće ravno na zlu vješticu sa Zapada i ubija ju. U zemlji Oz to je najsretniji trenutak koji se slavi pjesmom i spaljivanjem ogromnog strašila koje predstavlja vješticu, a cijeloj ceremoniji prisustvuje i dobra vještica s Istoka koja je došla mještanima potvrditi sretnu vijesti. Nevjerojatni vokali Ariane Grande, dočaravaju cijelu priču pjesmom u kojoj govori da zli ljudi umiru sami, a prijelomni trenutak uvodnog dijela koji sažima cijelu poantu filma je pitanje djevojčice upućeno dobroj vještici:
Jesu li ljudi rođeni zli ili im je zloća nametnuta?
Glinda nas vraća u prošlost i prepričava teško djetinjstvo zle vještice Elphabe koja je rođena drugačija (zelena) kao posljedica afere njezine majke i mističnog čovjeka koji joj je davao da pije zeleni napitak. Elphaba je u startu neprihvaćena i odbačena od strane svih osim dadilje medvjeda, a već pri porodu bilo je jasno da ima posebne moći koje ne može kontrolirati. Priča se produbljuje drugim pitanjem djevojčice koje je zateklo Glindu, a kojim aludira na to da su one nekada bile jako dobre prijateljice. Ovdje nas Glinda vraća u školske dane koje su zajedno provele na Sveučilištu Shiz i uvodi nas u stvarne karaktere likova koji su znatno drugačiji od početne slike. Naime, prava mean girl je Glinda, mršava plavuša opsjednuta sobom kojoj je najveća životna želja postati čarobnjakinja, a Cady Heron je zapravo Elphaba, povučena, pametna djevojka koja sanja o tome da bude prihvaćena, a kao jedinu opciju vidi upoznavanje moćnog čarobnjaka iz Oza koji će joj pomoći da bude “normalne” boje. Bez puno spojlanja, prvi dio filma obilježen je njihovim rivalstvom u kojem naravno sudjeluje i zgodan misteriozni dečko (Jonathan Bailey), Elphabina sestra koja je u kolicima i koja je čisti prototip očinske ljubavi koju Elphaba nikada nije dobila i ostali učenici i profesori sa Sveučilišta. Najbolji i meni možda jedini emotivni trenutak iz cijelog filma je Elphabin ples na zabavi kojeg studenti ismijavaju i trenutak u kojem Glinda, nakon što sazna da joj je Elphaba pomogla da se približi svom snu da postane čarobnica, imitira njezine čudne pokrete. Nakon ovog “I see you” trenutaka one već, po odavno naučenoj šabloni, postaju najbolje prijateljice ikada i na poziv čarobnjaka idu u čarobni grad kako bi ga upoznale i prijavile mu problem koji trese cijelu zemlju Oz - ugnjetavanje životinja, odnosno oduzimanje prava govora drugačijima. Tu dolazi do predvidivog zakoreta jer se ispostavi da čarobnjak i nije onakav kakvim ga je Elphaba smatrala i kako je samo želi iskoristiti za svoj plan da zavlada svijetom tako što će ljudima dati istog neprijatelja kojeg će osuđivati umjesto njega (dobro prikazana slika današnje društva). Elphaba se u tom trenutku napokon osvješćuje i u njoj se oslobađa sve ono što je od malena bilo ugnjetavano, kako od strane drugih, tako i od strane same sebe. Kao svaka junakinja, odlučuje se suprotstaviti neispravnim idealima i tuđim ograničenjima, a njezin “breakthrough” moment savršeno dočarava Cynthijin prodoran glas u pjesmi Defying Gravity. Glinda s druge strane, nije toliko hrabra da se suprostavi svemu što poznaje i što joj daje prividnu sigurnost i moć, pa na Elphabino pitanje hoće li ići s njom i apsurdan trenutak u kojem otpjevaju da sve mogu zajedno, ipak prebacuje temu na to kako je Elphabi potreban kaput. Ovo je scena u kojoj Cinthyjinim migom postaje itekako vidljivo da obje izlaze iz likova i da su to Arianine prave suze, a pitanje koje ostaje u zraku i s kojim sam izašla iz kino dvorana je:
Što se to toliko dramatično dogodilo za vrijeme snimanja filma (za oba dijela je trebalo tri godine) da se dvije izvrsne glumice koje se, kako su i same rekle, za ove uloge pripremaju cijeli život, tako lako slome i to na svakom mogućem intervjuu ili spomenu na film.
Ja imam dvije teze. Jedna je da je to samo još jedan od onih “predobrih” marketinških trikova kojima se svi već neko vrijeme služimo kako bismo dokazali da je sve o čemu se priča dobro samo zato što se o tome priča, a druga i vjerojatno točna teza je da su obje prošle previše toga u posljednje vrijeme i da ih film vraća u doba djetinjstva u kojem to nije bio slučaj. Ne želim ulaziti u nikakva nagađanja koja nas vraćaju na razinu teorija zabluda kojima smo svi bili svjedoci za vrijeme “velikog nestanka” Kate Middleton, ali naravno, na društvenim mrežama za sve krive, zamislite... Ozempic. Meni je to suludo i uvijek sam protiv toga da se na negativan način komentira nečiji izgled, mada donekle bio opravdan evidentnom mršavosti Ariane Grande i promjenom izgleda lica, pa čak prema nekima i tona kože. Okej, možda izgleda drugačije, možda i lošije nego prije, ali mora li Ozempic bit jedini uzrok zbog kojeg ljudi izgledaju lošije? Ne znam, ja odbijam povjerovati da živimo u svijetu u kojem je Ozempic toliko zagrebao u svakodnevicu. Kako god, činjenica je da se tu nešto dogodilo ili događa jer je apsolutno nemoguće, ali NEMOGUĆE da ja izađem iz kina bez jedne prolivene suze na toliko dobar i emotivan film.
Film je solida, poučan, produkcijski jako dobro napravljen, čak u nekim dijelovima i komičan, odlično popraćen izvanserijskim glazbenim talentima obje glumice koje su glumile i pjevale i plesale i skakale istovremeno, ali daleko od toga da mijenja živote (barem odraslim osobama). Možda prije izaziva nostalgiju svih onih koji su ga kao mali gledali u kazalištu, svih onih koji su se poistovjetili s temom neprihvaćenosti u društvu, svih onih koji su prije filma vidjeti TikTok video u kojem Ariana Grande plače jer je dobila ulogu o kojoj sanja cijeli život. Po meni uopće nisu trebali dijeliti film u dva dijela jer sam uvjerena da je drugi dio puno bolji od prvog, a također sam uvjerena i da je kazališna verzija sto puta bolja od filmske i da je filmska jedino uzbudila one koji su još uvijek pod dojmom kazališne. Zaključak: Napucana američka priča koja kroz prizmu talentiranih pojedinaca i vječite borbe identiteta, koja u Americi ipak nije najveći problem (barem sudeći po rezultatu izbora) ne zaslužuje toliki publicitet koji je nesvjesno uništava, ali baš kao što Ariana Grande i kaže u slavnim stihovima Kristin Chenoweth, " I am gonna make you popular", pa se tako marketinški teror i dalje nastavlja... Sve do Barbie 2!
