U predstavi Tri sestre na Instagramu, klasični Čehovljev tekst o čežnji, dokolici i potrazi za smislom oživljava u suvremenom kontekstu digitalnog svijeta, gdje društvene mreže igraju ključnu ulogu u međuljudskim odnosima i identitetima. Iva Šimić Šakoronja, Nadia Cvitanović i Jelena Hadži Manev, pod redateljskom palicom Paole Slavice i dramaturškom podrškom Dine Vukelić, kroz mjesecima dug proces improvizacija udahnule su nov život sestrama Prozorov – Irini, Maši i Olgi – postavljajući ih u okruženje koje je istodobno blisko, stvarno i izloženo.
Za ove tri glumice, rad na predstavi značio je i osobno preispitivanje – odnosa prema virtualnoj svakodnevici, vlastitim navikama i emocionalnoj izloženosti. Kroz razgovor s njima otkrivamo koliko se kazališni rad isprepleo s njihovim privatnim životima, kako su se kao ansambl povezale i izgradile složenu sestrinsku dinamiku te što su o sebi naučile dok su se bavile pitanjima identiteta, vidljivosti i potrebe za povezivanjem – i na sceni i izvan nje.
Tri Sestre na Instagramu suvremeno interpretira Čehova kroz svijet društvenih mreža. Koliko vam je ta tematika bila osobno bliska i jeste li u radu na predstavi preispitale vlastite navike i odnos prema virtualnoj svakodnevnici?
Iva Šimić Šakoronja: Radom na ulozi se intenzivno bavimo i sobom, htjele mi to ili ne. Preispitujemo vlastite navike, pogotovo u temi koja nam je svima dobro znana, a to su društvene mreže i česta upotreba mobitela. Čehov je ogromna inspiracija i njegova ''dokolica'' pisana prije sto godina slična je onoj našoj. Iako je naša dokolica suvremena i digitalizirana, srž je ista -potraga za smislom i preispitivanje ima li smisla uopće. Rad na predstavi mi je osvijestio koliko je danas digitalni svijet gotovo pa nemoguće izbjeći.
Nadia Cvitanović: Društvene mreže su već dugo integralni dio naše (digitalne) svakodnevice, ne vidim u tome ništa loše, stvar je u doziranju. Svatko ima pravo birati koliko će što konzumirati ili možda ne konzumirati. Mislim da je za sve u životu potreban dobar osjećaj za mjeru. Neke od mojih navika su doomscrolling i brainroting, srećom, nisu kronične navike. To su, također, podteme kojima smo se bavile prigodom procesa improvizacija zato što takve navike igraju veliku ulogu u današnjici i doživljavam ih kao neka male bolesti, točnije, prehlade modernog društva.
Jelena Hadži Manev: Meni se Facebook račun zablokirao početkom listopada i još uvijek to nisam riješila, a Instagram nikad nisam ni imala, mislim da to dovoljno govori o tome koliko su mi društvene mreže bliske… Ponekad, kad mi zafali scrollanje, odem na svoj LinkedIN pa tamo malo mašem prstom po mobitelu. Mislim da je to super za moj lik Olgu, vjerujem da bi i njoj bile potpuno strane i išla sam iz pretpostavke da su joj nepoznanica, da je plaše i živciraju istovremeno. Jedno vrijeme smo razgovarale o varijanti da se Olga upiše na Tinder pa da improviziramo u tom smjeru, ali na kraju smo joj simpatiju ipak našli u stvarnom svijetu. Nadala sam se da će me rad na ovoj predstavi motivirati za jaču prisutnost na Instagramu, ali bojim se da sam za društvene mreže ipak totalni fail.
Nadia, vaš lik Maše kroz predstavu otkriva novu strast prema aktivizmu i društvenoj promjeni. Jeste li i vi u nekom trenutku osjetili potrebu da svoj glas koristite za nešto više od same umjetnosti?
Mašin angažman oko eko aktivizama namijenjen je buđenju strasti, u tom kritičnom trenutku Maša doslovno prodiše i nalazi novi smisao u svom „sladunjavom životu“, ali postoji dublja pozadinska priča. Dosada, dokolica i anksioznost trigeri su za njen angažman, ali primarno je to potreba da bude prihvaćena, prepoznata i shvaćena u zajednici u kojoj su njene ideje najčešće dočekane na nož.
Što tiče mene, uvijek se trudim iskoristiti svoje glas, prostor i mikro platformu za podizanje svijesti o društvenim temama i problemima koje ja smatram važnima, tako da mi Mašin angažman nije stran, samo su nam različite motivacije.
Instagram vam je postao platforma za povezivanje s publikom, no važno je moći zadržati privatnost. Koje granice postavljate za sebe i svoju obitelj kada je riječ o dijeljenju osobnih trenutaka online? Smatrate li da postoji zdrav balans između „pokazivanja“ i „skrivanja“?
Sami moramo odrediti i postaviti granice vidljivosti, u onoj mjeri koja nama odgovara. To je individualna odgovornost. Bez obzira na pritiske i trendove, nitko nam ne može odrediti mjeru izloženosti osim nas samih. Naravno, te se granice uvijek mogu mijenjati, pomaknuti i promijeniti. Sve je to u redu dok god se čovjek osjeća dobro u tome. Kad postane naporno nije loše nakratko napustiti društvene mreže. Ne vjerujem da će itko išta propustiti.
Iva, vaš TikTok prati više desetaka tisuća ljudi, a najgledanija objava ima čak 1,5 milijuna pregleda. Kako održavate ravnotežu između digitalnog uspjeha i potrebe da ostanete vjerni sebi kao glumici, a ne influencerici?
Rad u kazalištu je oduvijek bio i ostao moj primaran posao i kazalište kao takvo je mjesto gdje se osjećam kao da sam doma. Društvene mreže su mi omogućile da ispoljim svoju kreativnost i da publiku s tih istih mreža privučem u kazalište. Meni kao glumici je to veliko zadovoljstvo i veliki uspjeh, jer sam pronašla svoj put, vidljivost i autentičnost. Mislim da su društvene mreže odličan alat kojim se glumci i drugi umjetnici mogu odlično služiti. Bitno je znati koji cilj želimo postići s njima.
I u stvarnom životu ste najmlađa od četvero djece, baš kao Irina u predstavi. Koliko smatrate da vam je to pomoglo u stvaranju lika i povezivanju s njim?
Pomoglo mi je jako puno! Najmlađa djeca nose neku vrstu lakoće, veselja, brzopletosti, ali i nepromišljenosti. Baš takva je i moja Irina. Kao najmlađe dijete odrastaš upijajući ponašanje svoje starije braće i sestara, vidiš njihove greške, ali i vrline. Nastojiš ne ponoviti te njihove greške, ali shvatiš s vremenom da je vrlo moguće da će se te iste greške i tebi dogoditi. Kada sam stvarala Irinu, jedna misao s kojom sam se najviše vodila bila je - ''ok, kako da ne završim kao Olga i Maša?''. Je li mojoj Irini to uspjelo ne smijem otkriti, morat ćete pogledati predstavu.“
U vremenu stalne izloženosti i manjka privatnosti, što vama pomaže da ostanete emocionalno uravnotežene?
Puno razgovoram s mužem, s obitelji, s prijateljima, volim boravak u prirodi, čitanje, molitvu...
Bitno mi je ponekad dobro se isplakati i ono najbitnije - volim se dobro naspavati, jer kad sam neispavana, potpuno sam emocionalno neuravnotežena.
Jelena, Facebook ste zadržali kao prostor za povezivanje s prijateljicama i obitelji. Kako se osjećate u odnosu na digitalnu prisutnost u privatnom životu? Vidite li promjene u načinu na koji komunicirate s bližnjima zbog društvenih mreža?
Kako sam na početku rekla, trenutno ne mogu ući na svoj Facebook, već sam se deset puta dopisivala s njihovom korisničkom podrškom i nikako da to riješim, i moram priznati da se sad već osjećam lagano izostavljeno. Kao da ne znam nešto važno što se zbiva u svijetu. Bila sam neki dan na cugi s dvije najbolje frendice iz srednje škole, pričale smo nešto o starom razredu, i onda ispadne da njih dvije puno bolje znaju što se kome zbiva jer vide na mrežama, a ja o ničemu i nikome nemam pojma. Ustvari me u jednom trenu dosta počeo živcirati algoritam društvenih mreža koji mi od moje mase prijatelja uvijek izabere 10 istih stvari koje gledam, valjda na temelju lajkova, i onda bih trebala klikati po pojedinim profilima i scrollati da vidim što se kome zbiva u životu. Umjesto da mi da široku lepezu sadržaja, stalno me tupio istim, pa sam valjda i zbog toga djelomično izgubila interes za njega. Ali svejedno se i dalje uporno pokušavam vratiti na svoj račun.
U predstavi igrate najstariju sestru, Olgu, a odrasli ste kao jedinica. Kako ste pristupili njezinoj majčinskoj ulozi? Olga nosi veliku odgovornost u obitelji, a istovremeno čezne za promjenom. Kako ste se povezali s tom dvostrukom pozicijom, brižne, ali krhke figure?
Odrasla sam kao jedinica, ali u velikoj obitelji, jer moja mama ima tri brata i svi imaju svoju djecu. Rođendanska slavlja u djetinjstvu značila su ogromne obiteljske ručkove i bar dvije torte, da ima dovoljno za sve. Bilo je tu puno veselja i lijepih uspomena. S druge strane, majka sam jedne malene preslatke četverogodišnjakinje koja mi je centar svijeta. Iz ta dva iskustva sam paralelno crpila inspiraciju za odnos Olge prema svojim sestrama. Kako sama kaže u predstavu, želju i namjeru da im istovremeno bude majka, sestra, prijateljica i dežurni psihoterapeut.
Olgin je problem što se, unutar svih odgovornosti koje su joj (samo)nametnute, najmanje brine za sebe.
Mislim da je to opće mjesto suvremenih žena – teško je između posla, muža, kuće i djece naći i prostor gdje bar malo njeguješ samu sebe.
Olga je na isti način rastrgana između svojih odgovornosti, a u sebi mašta o bijegu u neki samo svoj život, i taj bijeg ostvaruje u svijetu mašte. Tamo je slobodna, hrabra, ženstvena i samosvjesna. Mašta o tome da takva bude i u životu. Hoće li joj to uspjeti – za odgovor morate pogledati predstavu.
