Sebastijan Dračić jedan je od istaknutijih predstavnika suvremenog hrvatskog slikarstva čiji opus karakteriziraju igre između realnog prostora i unutarnjih, gotovo arhetipskih pejzaža. Njegove slike redovito izlaze iz okvira pukog prikaza subjekta, čime stvaraju atmosferu u kojoj se susreću prošlost, sadašnjost i fikcija, a svaki kadar nosi napetost između poznatog i nepoznatog. Uz umjetnički rad, Dračić djeluje i kao sveučilišni profesor, što mu omogućuje stalan dijalog s novim generacijama vizualnih autora i njihovim pogledima na svijet.
Sa Sebastijanom smo razgovarali o simbolima u novom ciklusu Dimora, njegovom slikarskom procesu, odnosu prema prirodi i suvremenim izazovima digitalnog doba, kao i o ulozi umjetnosti u vremenu vizualne buke i klimatskih promjena u kojem živimo.
Naslov izložbe Dimora nosi značenje privremenog boravišta. Kako ste u ovom ciklusu razmišljali o prostoru - je li on mjesto ili vrsta osjećaja?
Prostor na mojim slikama je prije svega mjesto, no naravno da ono pobuđuje određene osjećaje, a kakva je ta vrsta osjećaja ovisi o tome što slika prikazuje. Slike u ovom ciklusu prikazuju pejzaže u kojima su smješteni ljudi koji promatraju, proučavaju, te aktivno ili pasivno kroče kroz njih. Moje slike su uvijek više od prikazivanja pejzaža, u njima stvaram jedan metafizički prostor koji može imati više slojeva tumačenja. Slike pobuđuje različite emocije, gledajući neke promatrač se osjeća sigurno, dok u drugima osjeća prijetnju. No, u oba slučaja svi mi ljudi samo privremeno boravimo u ovom našem svijetu.
Vaši radovi često djeluju kao vizualni eseji o vremenu – prošlom, sadašnjem, budućem. Na koji način odlučujete koje motive ćete ugraditi u svoja djela?
Postoje dva pristupa koja generalno koristim kod slikanja. Prvi je kada imam temu ili ideju koju želim realizirati, i tada tražim prizor koji bi to najbolje iskomunicirao publici. Drugi pristup je kada mi se u glavi pojavi određeni prizor za koji ni sam nisam siguran što znači, a imam potrebu naslikati ga. Tada krenem slikati, a poslije pokušavam shvatiti što mi podsvijest želi reći. Kod odabira motiva važan kriterij je da li mi je zanimljiva ta scena, bih li ja želio vidjeti takvu sliku.
U procesu slikanja sve se polako gradi, nastaju promjene u kompoziciji, a koji će se motivi na kraju naći na slici je proces eliminacije i dodavanja. Kroz slikanje jednostavno neke stvari otpadnu, dok druge dodajem. Puštam da me slikarski proces vodi. Nije mi zanimljivo ako sve unaprijed isplaniram. To ima i negativnu stranu, pa ponekad “zapnem” sa slikom mjesecima u problemu. Prostori koje slikam vrlo rijetko su stvarni prostori, najčešće je to kolaž elemenata stvarnih prostora i mašte. Želim da ti prostori budu magični i da djeluju u isto vrijeme blisko, a opet daleko i pomalo čudno.
Često napominjem da su to mjesta gdje se prošlost, sadašnjost, budućnost i fikcija susreću.
Kako izgleda Vaš umjetnički proces i u kojim trenucima osjetite potrebu za slikanjem?
Trudim se imati dnevni ritam slikanja. Kada ne slikam duže vrijeme osjećam nemir, tako da je ta potreba stalna. Jednostavno volim ovaj posao i stalno mi se u glavi motaju ideje i koncepti. Godinama sam tražio način rada kojim bih bio zadovoljan i produktivan. Kada sam završio Akademiju, volio sam slikati noću. Jedno ljeto, dok sam dijelio atelier s prijateljima u Mesničkoj ulici, bilo je užasno vruće, a u atelieru nije bilo klime. Tada sam preko dana spavao, predvečer bih izašao u grad, i onda oko ponoći otišao u atelier i slikao do zore. Vraćajući se kući susretao bih ljude koji idu na posao i one koji se vraćaju iz izlaska, to je bilo baš super. Danas slikam najčešće kroz jutro do recimo 15 -16 sati.
Vrlo rijetko crtam skice prije slikanja. Više volim uzeti debeli kist i osnovne mase postaviti u širokim potezima, a onda kako se slika razvija slikam sve više detalje. Tako da slikarski proces počinjem s najdebljim kistom a završavam s najtanjim. Često se dogodi da kroz proces slikanja mijenjam početni prizor. Važan mi je slikarski rukopis, a ponekad realizacija ideje ne ide u onom smjeru kako sam zamislio. Tada je potrebno eksperimentirati, i često taj dio jako oduži završetak slike. Poigravam se sa svjetlom, a to je jako važan proces, jer to uvelike određuje atmosferu slike.
Priroda u novoj izložbi ima gotovo arhetipsku prisutnost – djeluje vječno, postojano, gotovo mitološki. Vjerujete li da umjetnost može vratiti čovjeku izgubljeni osjećaj povezanosti s prirodom?
Nisam siguran da može, mislim da je to moguće samo uz boravak u prirodi. Možda umjetnost može potaknuti da preispitamo gdje smo i kuda idemo. Volim prirodu i često boravim u njoj, zapravo što više mogu. Odrastao sam na zagrebačkom asfaltu i taj urbani način života me je formirao, no sve me manje privlači gradski život. Možda je zato ta potreba za prirodom i divljinom toliko prisutna u mojem slikarstvu.
Zanimaju me arhetipovi i mitovi, zanima me podsvjesno pretočeno i filtrirano kroz umjetnost.
U ciklusu slika ”Dimora” posadio sam ljudske likove unutar pejzaža, koji onda otkrivaju i istražuju, možda upravo to vječno, postojano, možda tu vezu s onostranim koja nije prisutna u gradovima. Povratak mitskom, povratak arhetipovima i povratak početku teško je ostvariv u vrevi gradova.
Možete li nas uvesti u trenutak napetosti koji je prisutan u djelu Crveno – je li riječ o apokalipsi ili novoj zori?
To bih ostavio publici da svatko odluči za sebe, slika se može čitati na više načina. Ženski lik stoji na stijeni i promatra crvenu zoru koja je okupala cijeli svijet okolo u crveno. Želio sam naslikati zastrašujuć, ali u isto vrijeme i lijep prizor, koji tjera na razmišljanje i pokušaj pronalaženja odgovora na pitanje što mi to zapravo gledamo. To je gotovo vatrom okupan pejzaž, no ženski lik na slici nije užasnut ili preplašen, već mirno stoički promatra izlazeće sunce. Kao da je hipnotizirana trenutkom kojem svjedoči.
S druge strane, Sanctum djeluje poput meditativnog utočišta. Koji faktori diktiraju emocije i vibru koju ugrađujete u svoja djela?
Svaka slika ima svoju temu i kako je riječ o vizualnoj umjetnosti jako ja važan prvi dojam i emocija koju pobudi u promatraču, a tek kasnije dolazi intelektualno. Pri stvaranju ovog prizora ideja je bila naslikati čovjeka koji leži u šumi i promatra nebo. Važno mi je bilo da uspijem naslikati dubinu prostora, tako da se osjeti prostranost, dubina šume, zapravo da se osjećamo kao da se nalazimo u središtu guste i ogromne šume koja se prostire unedogled. Kod razvoja lika, želio sam da ostane nedefiniran. Je li to planinar koji se na tren odmara? Lovac koji je zastao? Putnik namjernik? Može to biti bilo tko od nas.
Želio sam da se osjeti da je njemu tamo mjesto, da mu šuma nije prijetnja već utočište, i da se osjeća sigurno. Inače najvažniji faktor koji određuje kako će slika izgledati je što želim prikazati i koju emociju pobuditi. Ta prva premisa određuje kompoziciju, boje i svjetlo, i svi ti elementi su u službi toga kakvu reakciju želim pobuditi. A reakcija koju želim pobuditi je u službi teme, tj. ideje koju želim prenijeti, tako da je to jedan zatvoreni krug. Dobar dio ljudske komunikacije je neverbalan, i cilj je slike da prvo utječe na emocije, a zatim dolazi intelektualna reakcija.
Djelujete i kao sveučilišni profesor – koliko Vas rad s mladima mijenja ili inspirira u vlastitom stvaralaštvu?
Predavanje i slikanje su dva poprilično različita posla. Za slikanje u atelieru mi je potreban mir jer je to kontemplativni posao, dok je rad sa studentima bučan, puno je razgovora, energije, crtanja, ispravljanja, rasprave i slično. Ono što mi je zanimljivo je vidljiva generacijska razlika, budući da su današnji brucoši generacija koja je rođena otprilike u vrijeme kada sam diplomirao na akademiji, tako da je njihovo odrastanje poprilično različito u odnosu na moje. Najdraže mi je kada vidim da sam uspio prenijeti neka znanja, da su savladali neke vještine i da im sve manje i manje trebam. Volim prenositi znanje, i zadovoljstvo je vidjeti napredak u radu kod studenata. Najljepši dio rada na Akademiji je upravo rad sa studentima.
U djelu Cyberhead izravno progovarate o digitalnoj izolaciji koja najviše pogađa mlade. Smatrate li da umjetnost ima snagu konkurirati digitalnim svjetovima u kojima suvremeni čovjek sve češće traži utočište?
Umjetnost ima snagu da, ako je kvalitetna, ostaje i opstaje stoljećima i iznova fascinira nove generacije. Klasični umjetnički mediji poput slikarstva ili kiparstva su nepomični i zahtijevaju dužu pažnju. To im je i najveća prednost pred digitalnim sadržajem. Već se dešava zasićenje digitalijom i stalnom interakcijom s ekranom. Danas postoji svijest koliko je štetno davati djeci pristup digitalnim sadržajima bez kontrole i ograničenja.
Mislim da je jako važno djecu od malih nogu zaštititi od sadržaja koji ih zabavlja tako da ih čini pasivnima, te ih natjerati da im bude dosadno, da ne znaju što će sami sa sobom, tada se okreću sebi, tada nastaje kreativna iskra koja ih odvodi u svjetove mašte, u nove mogućnosti igre. I to je najveći štit od pretvaranja ljudi u zombi konzumente koji samo traže novi sadržaj kojim bi popunili vrijeme na ovome svijetu.
Umjetnost traži pažnju, traži vrijeme, traži usmjerenost i koncentraciju. A sve to je dobro za čovjeka jer time jača svoj um.
Umjetnost ne traži bezumnog konzumenta već svjesnog čovjeka koji može zapaziti, otkriti, razmisliti, pa na kraju i donijeti neki zaključak. Nažalost većina sadržaja kojima smo zapljusnuti nisu vrijedni pažnje i samo su šum od kojeg je teško razaznati one dubinski vrijedne stvari. No uvjeren sam da prave stvari prije ili kasnije pronađu svoj put do publike.
Zlatni sat ostavlja izuzetan vizualan i emotivan dojam, a naziv nas ujedno asocira na kultni trend fotografija na društveni mrežama nastalih u tom periodu dana. Koju sliku u ovom ciklusu biste opisali kao opreku tom trendu, na tragu melankoličnog ‘’plavog sata’’?
Zlatni sat nije bez razloga postao omiljeno vrijeme za fotografiranje, zbog svjetla koje daje lijepe tonove i sjene. Daje i jednu melankoličnu, nostalgičnu atmosferu zbog koje je tako prisutno fotografiranje u to doba dana. Nemam direktno oprečnu sliku, no možda je najbliže tome slika Sanctum. Njom dominira plava boja i ima te meke prijelaze iz tona u ton.
U više navrata ste se predstavljali i u inozemstvu – primjećujete li razliku u načinu na koji različite publike tumače Vaš rad?
Nisam iskreno primijetio neku razliku između Hrvatske i strane publike generalno. Ali postoje među pojedincima razlike. Ovisno što ljudi vide ili žele vidjeti. Postoji razlika između starijih i mlađih ljudi, i naravno djece. Djeca uvijek imaju najizravnija pitanja, i često jako inteligentna. Njima nije problem pitati bilo što, komentirati direktno, pa i kritizirati, i to bude jako zabavno.
Važna mi je reakcija publike, jer sam dobio jako zanimljivih uvida u moj rad od najrazličitijih ljudi, iz struke, izvan struke, mladi, stari, to mi je jako korisno. Slikarstvo je namijenjeno da se gleda, i da ga gledaju različiti ljudi i logično je da će te reakcije biti vrlo šarolike.
U kojem smjeru vidite razvoj umjetnosti danas – je li još uvijek relevantna kao medij, ili postaje oblik tihe pobune protiv vizualne inflacije u kojoj živimo? Može li nas i dalje natjerati na razmišljanje?
Sigurno smo na određenom raskrižju što se tiče puno stvari, a među njima je i umjetnost. Mislim da će umjetnost uvijek opstati, jer to je jedno od temeljnih ljudskih djelovanja. Ona je neodvojiva od ljudskog iskustva. Umjetnost može biti bolja ili lošija, i mnogo toga što se danas proizvodi u industriji zabave je imitacija umjetnosti. Kao što rekoh ranije, za umjetnost je potrebno odvojiti vremena, zastati na tren.
Unatoč ovom ubrzanom načinu života, cilj je da stanemo, i sebe i svijet vidimo možda u novom svjetlu.
A to je ono što je potrebno današnjem čovjeku, bar povremeno ugasiti smartfone, društvene mreže, Netflixe, mailove i WhatsAppove. Glazba, slikarstvo, knjiga i ostale umjetnosti daju različita iskustva, ali sigurno svaka od njih proširuje horizonte. Važno je shvatiti da visoka umjetnost nije zabavni sadržaj koji se konzumira na brzinu i usputno. Dakle sve suprotno od ove, kako ste dobro primijetili, vizualne inflacije oko nas. Mislim da postoji svijest da se trebamo odvojiti od ekrana i ponovno otkriti ovaj čudesni svijet. A tek kada smo sami i kada ne postoji buka i šum oko nas, možemo se natjerati na razmišljanje pa i na drugačije shvaćanje svijeta oko sebe.
