Umjetnica, redateljica, pjesnikinja i ELLE kolumnistica Rajna Racz jedno je od imena koje na hrvatskoj umjetničkoj sceni uvodi velike promjene kroz konstantan i konzistentan rad. Ovog ćemo vikenda u Centru za Kulturu i informacije Maksimir imati priliku gledati predstavu Ptice-špijuni, koju je režirala i producirala, a opisuje se kao predstava-koncert. S Rajnom smo razgovarali o novom umjetničkom projektu, višegodišnjim i uspješnim projektima s Kućom Nahero, te umjetničkoj sceni, pogotovo onoj nezavisnoj, te njenoj budućnosti.
Režirala si, producirala i pisala tekst za novu predstavu Ptice-špijuni koja je nastala u partnerstvu Kuće Nahero i CKIM-a. Predstavu si sama imenovala kao predstava-koncert, a ispirano je likom proročice Kasandre. Zašto si odabrala raditi ovu predstavu, zašto je ona važna?
“Ptice-špijuni” su autorski projekt, koji smo već dugo, moj partner i kompozitor Marin Živković i ja željeli napraviti u obliku predstave-koncerta odnosno predstave koja bi se mogla slušati na gramofonskoj ploči. Uzbudljivo mi je bilo razmišljati kako da se u glazbenom kazalištu bavim izvedbenim tijelom kao koncertnim tijelom. Pitanje je bilo kako zadržati visoku stilizaciju tijela i jezika te slobodu koju pjevači imaju kada izvode koncerte koji imaju puno slobodniju strukturu u pogledu tijela nego predstave. Zanimalo me kako imati čvrstu režiju koja je gotovo nevidljiva, kako postići da te izvođač i glazbenici očaraju, kao što se to zna dogoditi na koncertima, a opet zadržati izvedbenost teatra.
Kazališne daske imaju potencijalnu snagu da se istupi i bude hrabar. Budući da sam znala koja me forma zanima, odlučila sam raditi monodramu s Fabijanom Komljenovićem i glazbenicima koji uživo sviraju. Što se tiče teme, ova predstava je nastala kao naša intimna potreba da progovorimo u ovo doba genocida, svedivljajućeg fašizma, straha, smrti i rata. Uzela sam mitsku priču o Kasandri, prvoj egzilantici, ratnom plijenu, silovanoj ženi koja je iz Troje nasilno odvedena u tuđinu u kojoj umire. Troja kao prvi mitski genocid, grad sravnjen sa zemljom, podsjetio me na današnja događanja u Gazi koja je u pepelu. Htjela sam napraviti predstavu s glasovima pjesnika egzilanata koji su ubijeni zbog svojih stihova i svoje umjetnosti. Kasandra se tu prišuljala, odbačena proročica, osuđena na šutnju i nemušti jezik. Kasandra, koja kada proriče, pjeva kao labud pred klanje. Zato je njen glas mogao i trebao biti glas ovog koncerta.
Zašto je lik Kasandre važan danas? Tko su pak Ptice-špijuni?
Kasandra je proročica kojoj nitko ne vjeruje, njeno je tijelo u sinkroniji: ona vidi budućnost, prošlost i sadašnjost, njen jezik je nerazumljiv ptičji pjev. Kasandrino tijelo i proricanje nisu mogli opstati ni tada ni danas. U ovoj predstavi njenim glasom govori muški glumac, upravo kako bi se pokazalo kako njeno oskvrnjeno tijelo ne može biti prisutno ni danas na ovoj sceni. Ona je ovdje prisutna samo kao glas, kao pjesma.
Ptice-špijuni, Ptice-teroristi, Ptice-disidenti su pjesnici. Poezija egzilanata prepuna je motiva ptica. Kasandra je opisana kao slavujev pjev, kao pjev labuda pred klanje. Prema jednoj Ciceronovoj misli proroci i pjesnici u ovom svijetu gube razum i plaćaju životima govoreći istinu. Ova se predstava može sažeti u jednu rečenicu: Ptice nam uporno govore kako da spriječimo rat.
Kuća Nahero u koprodukciji s Teatrom Empiria producirala je i “Predstavu koju želimo gledati” koja istražuje kazalište kao ljubavni odnos. Koliko je osobno iskustvo umjetnika utkano u tu dinamiku i koliko je umjetnost sama sebi svrha, a koliko sredstvo za suočavanje sa stvarnošću?
Za mene umjetnost nikada nije i uvijek je sama sebi svrha. “Predstava koju želimo gledati” je ravnopravni autorski projekt Fabijana Komljenovića, Melody Martišković, Dine Vukelić i mene. Nastala je kroz naša osobna iskustva rada na nezavisnoj sceni, ali plod je i tuđih glasova - teorijskih i dokumentarnih. Teorijski joj je kultna knjiga Rolanda Barthesa “Fragmenti ljubavnog diskursa”, a u predstavi je objekt žudnje kazalište. Važan dio predstave čine intervjui s glumicama, velikankama našeg teatra za koje mnogi od nas nisu nikad čuli. Uzeli smo njihove ispovijesti o radu u teatru i shvatili da su jednake našima. Sve prođe i mi ćemo proći i one će proći i ta predstava će biti zaboravljena kao i sve.
Kazalište živi u sadašnjosti, ali je važno sredstvo pomoću kojeg možemo hrabro progovoriti o temama koje nas muče i diraju, temama zbog kojih izgaramo. U ovoj predstavi govorili smo o nemilosrdnom radu na nezavisnoj sceni, ali i potrebi da se sve što produciramo svidi publici. Poigravali smo se s pitanjem kakva je to predstava koju želimo gledati, ali i tko je glumac za publiku. Zanimljivo mi je što se predstava nije svidjela kritici, ali mnogi gledatelji i kolege glumci su se prepoznali u boljkama Melody i Fabijana te su rekli da ih je predstava intimno dotaknula.
Nezavisna scena često djeluje u "neidealnim uvjetima" – može li se iz tih ograničenja izvući nešto što institucije nemaju? Kako improvizacija i nužnost oblikuju autentičnost rada?
Naravno. Nezavisna scena je sloboda, ali i zatvor jer su tvoje ideje ograničene, najčešće zbog nemogućnosti da ljude platiš onoliko koliko oni zaslužuju. Mislim da je to nešto na čemu grad i država moraju raditi i omogućiti bolje uvjete rada. Prednost je nezavisne scene što se možeš baviti i istraživati neke teme na koje se rijetko nailazi na repertoarima institucija.
Danas se mnoge važne stvari u hrvatskom kazalištu događaju na margini, na nezavisnoj sceni, u malim kulturnim centrima i mjesnim domovima. Svatko tko radi svoj projekt, radi ga iz velike želje i intimne umjetničke potrebe i zato su ti radovi često autentični. Veliki je problem što u ovakvom sustavu financiranja nezavisne scene predstave nemaju mogućnost nastaviti igrati. To je najveća bol koju osjećam kada vidim dobar projekt, ali znam da je mala šansa da će igrati više od 10 puta. Iluzija je da se može preživjeti od prodaje ulaznica. Za to bi se morala promijeniti svijest o kazalištu jer je mnogima puno dati 10 eura za ulaznicu.
Smatram da bi institucije trebale udomiti te divne projekte s nezavisne scene kako bi oni mogli nastaviti igrati. To vidim kao neko utopističko rješenje.
Kuća Nahero njeguje nomadski pristup umjetnosti – koliko je važno destabilizirati uobičajene prostore izvedbe i kako odabir lokacije mijenja percepciju kazališta?
Iskreno, uzbudljivo mi je stvarati predstave u netipičnim prostorima koji mogu dati jedan drugi kontekst. Poetsko kazalište može dobro funkcionirati u nekazališnim prostorima, koji nisu navikli na publiku, prostorima koji se opiru tijelima i stihovima i izvedbenosti. No, teško je dobiti takve prostore, teško je tamo održavati probe i, konačno, teško je dovesti publiku u takve prostore. Uvjeti znaju biti nemilosrdni. Tri puta sam radila izvan scene: prvi puta sam na Akademiji postavila Claudelov tekst “Razmeđe podneva” na krovove Teatra ITD, drugi put sam u HNK Rijeci smjestila Lorcinu “Yermu” u hladni tvornički prostor Exportdrva, treći put sam predstavu “Simfonije/Turpituda”, koju je producirao Eurokaz, smjestila u palaču u Berislavićevoj ulici. Da mogu birati, postavila bih “Ptice-špijune” u kamenolom ili male sobe nalik uredima za deportaciju, na granici.
Koliko je važno u današnje vrijeme stvarati umjetničke i kreativne kolektive? Jesu li oni održiva budućnost naše umjetničke scene?
Ne znam jesu li održivi, ali su nevjerojatno važni za razvoj i budućnost hrvatskog kazališta. Za mene kolektiv znači sigurno mjesto za razvijanje vlastitog jezika i pomicanje osobnih umjetničkih kazališta. Svaki put kada radiš s istim umjetnicima, projekti su nadogradnja, a ne početak. Najizazovnije je početi raditi s novim glumcima te uspostaviti kazališni jezik. Kada radim s Fabijanom Komljenovićem i Marinom Živkovićem, znam da ćemo se sporazumjeti i zajedno stvarati teatar.
Smatrate li da je decentralizacija kulture također ključ k boljoj budućnosti? Kako se publika u manjim sredinama odnosi prema umjetnosti i kakav dijalog se tu otvara?
Da. U Francuskoj svako malo mjesto ima kulturni centar, plesni centar i kazalište. U tim centrima igraju različite predstave i tako se odgaja publika od malih nogu. Kod nas to nije tako. Kada se ide u manje sredine, često se pretpostavlja kakva predstava tamo treba igrati da bi je publika prihvatila, a ta pretpostavka je najgore što se u Hrvatskoj događa jer je to začarani krug. Radim festival Burafest na Pagu. Jako mi je žao što je u gradu Pagu kulturni centar prestao djelovati. Ipak, zahvaljujući Turističkoj zajednici, uspjeli smo ovaj festival pokrenuti prije tri godine. Ove godine namjeravam dovesti četiri predstave s nezavisne scene, dvije za djecu i dvije za odrasle. Ovaj festival želi otvoriti dijalog sa zajednicom. Zašto je decentralizacija važna, najbolje će ilustrirati prizor s prošlog Burafesta: petnaestak djece udara na vrata Kneževog dvora od jutra do šest popodne i u glas viče “kad će predstava?”, a nakon predstave zborno ponavljaju ime naše predstave “Bit će strašno kad porastem”. Takvu iskrenu želju i radost nikad nisam doživjela. Baš zato mislim da je važno da svake godine dovodim kvalitetne predstave za djecu i mlade na Pag.
Koliko je moguće graditi dugoročno održive produkcijske modele na nezavisnoj sceni, bez kompromitiranja umjetničke vizije?
Mogući odgovor za uspješno djelovanje vidim u kvalitetnoj koprodukciji s drugim umjetničkim organizacijama i kazalištima u Hrvatskoj i regiji. Mislim da Kolektiv Igralke sjajno prikazuje održiv produkciji model s jasnom umjetničkom vizijom koja nikada nije kompromitirana. Ove godine Kuća Nahero i Kolektiv Igralke zajedno rade predstavu. Jako sam sretna što su me pozvale jer one su zaista primjer Kolektiva koji svake godine sve više raste. Cure se bore za dobro plaćeni rad i gorljivo traže koproducente da ne moraju kompromitirati ni svoju umjetničku viziju ni svoje suradnike. One su primjer od kojih želim učiti. Nadam se da će Kuća Nahero svake godine stabilno rasti i nastaviti razvijati svoje projekte: jednu predstavu godišnje te dva festivala: Svi smo mi Nahero i Burafest. Također se nadam da ću pronaći održivi model da mogu raditi projekte koje želim i da se moji suradnici osjećaju ispunjeno i zadovoljno nakon rada s nama. Možda ćemo za deset godina doći do ravnopravnosti umjetničke vizije i uloženog novca da beskompromisno razvijamo poetski teatar.
