Korana Svilar (Zadar, 1982.) pod prezimenom Serdarević napisala je roman Eksperiment Irene Tot i dvije zbirke kratkih priča: Nema se što učiniti i Gušterov rep. Profesorica je hrvatskog jezika u gimnaziji, autorica školskih udžbenika, prevoditeljica te kulturna djelatnica. S mužem i djecom živi i radi u Zagrebu. U izdanju Frakture je predstavila zbirku kratkih priča Gušterov rep, koja se našla u finalu dviju važnih književnih nagrada za prozno djelo godine. Svilar je sudjelovala na mnogo hrvatskih i međunarodnih književnih festivala, od kojih se izdvajaju Cuirt International Festival of Literature u Irskoj te Vilenica u Sloveniji, Festival svjetske književnosti u Zagrebu te Festival europske kratke priče. Aktivna je i kao moderatorica na književnim festivalima i događanjima, a godine 2021. ambasadorica je međunarodnog projekta „Every story matters“ pri Zagreb Book Festivalu, te je bila ambasadorica manifestacije Mjesec hrvatske knjige u Godini čitanja 2021.
Fotografije: GleFotka Studio
Nekoliko je godina radila kao novinarka kulturne rubrike u Večernjem listu i na nekoliko internetskih portala. Od 2014. godine stalno je zaposlena u 12. gimnaziji kao profesor mentor te je 2019. godine nagrađena kao jedna od 500 najboljih odgojno-obrazovnih djelatnika na razini države. Jedna je od autora integriranih udžbenika za predmet Hrvatski jezik za gimnazije u izdanju Školske knjige. Neprestano je aktivna u poticanju mladih na čitanje, te je bila autorica i jedna od voditeljica projekta Pisci u školskim klupama.
Fotografije: GleFotka Studio
Njena najnovija knjiga, Soba za djevojčice, uskoro izlazi u izdanju Frakture, a 18. travnja ove godine će se dan održati promocija knjige u sklopu književne tribine Razotkrivanje. U nastavku pročitajte ulomak iz nadolazećeg romana koji tematizira odnos dviju žena, tinejdžerice i profesorice, koje završe u istom stanu: jedna s neželjenim djetetom u sebi, druga u opsesivnoj potrazi za djetetom, a centralno pitanje je možemo li se uopće sa sigurnošću u životu voditi svojom idejom "dobra".
Korana Svilar, Soba za djevojčice
***
A jednom je bilo ovako.
Drugi razred srednje škole, stepenice koje gaziš svakoga jutra ili popodneva, dugi hodnik, gužva, osjećaj treperenja u području pupka, je li to uzbuđenje ili strah, previše lica, pred vratima učionice tražiš poznate, eeeej, bok bok, što ima nova, ništa, ajme, jel' ti imaš tu glupu zadaću iz matematike, stvarno nisam stigla. Sjedaš u treću klupu do prozora pored Ines, cure pokraj koje si sjela u prvom razredu jer je to bilo jedino slobodno mjesto, a ona je imala srdačno lice, i kad si zadnja ušla u učionicu, lice je odmah reklo: ajde, dođi, sjedni, tu nema opasnosti. Potpuno je drukčija od tebe, slatka Ines s bob frizurom i zlatnim lančićem oko vrata, uvijek obučena nekako uredno i čisto mada pomalo dosadno, Ines poštena, strpljiva i dobra u matematici. Želi studirati FER, kaže ti u prvom polugodištu prvoga razreda. Užasno je privlači specijalistički studij informacijske sigurnosti. Buljiš u nju k'o da je s Marsa pala. Kao, čudakinja je, ali pritom je užasno otvorena i simpatična i nema prostora gdje bi se ti njoj mogla narugati. Pa joj kažeš: bokte, ti si trebala ići u matematičku, što radiš u jezičnoj. Ona se nasmije i spremno odgovara da će matematiku svejedno naučiti jako dobro, a i mama joj je profa matematike na nekom faksu, ići će ona i odavde na natjecanja i to, ali će bolje naučiti jezike, to ne bi mogla u matematičkoj, a misli da je i to jako važno. Sad je još veća čudakinja, ta Ines, ali s njom ti je ugodno, puno se smije, ne prenemaže se, sva je nekako topla. Nije jedna od onih koji govore samo o sebi, pita te: a ti, daj reci, koji si đir. Koji sam đir. Ono, nikoji, iskreno. Ti si upisala gimnaziju jer nisi znala što želiš biti u životu, mada te to pitaju otkako si prohodala – život je tako dugačak, dugačak, strašno je odlučivati nešto što će trajati toliko dugo vrijeme. Zato si odlučila dobiti na vremenu pa da imaš još četiri godine jezične gimnazije za razmišljati što ćeš u životu. Kužiš, odgađanje je majka znanja. Haha, smije se Ines. Ajde dobro, onda će biti zabavno gledati te kako otkrivaš što te zanima. Je, da, ludnica od zabave. U klupi ispred vas su dvije cure koje znaš iz kvarta, s jednom si išla u vrtić, ali niste se poslije družile, bez razloga, nije se dogodilo. Sad će. Svako malo se njih dvije okreću k vama, upadaju u razgovor, pomalo ignoriraju Ines, ali jasno ti je već prvoga dana da nju to puno ne dira. Bar tako misliš. Ni ti nisi bliska s puno ljudi, nisi nikad bila taj tip da ti treba puno ljudi. Bar tako misliš. Ti imaš sestru, i imaš jednu frendicu odmalena koja je uvijek s tobom, Vedrana, išle ste skupa u osnovnu, a kako ste krenule u srednju, obje ste našle nove ljude, umiješali su vam se u život, ali vam se nisu umiješali u prijateljstvo. Tipkaš joj iz škole, njen status stalno je online. Za tebe to znači: reci. Tvoja Vedrana ide u veterinarsku, luda je za životinjama, ali za školom baš nije. Krepaću danas, sedam sati u ovom zatvoru, umireeeeeem, nije mi ljepoooo, piše i tovari u poruku desetak Emojija koji pokazuju njezino predsmrtno stanje. U prvom razredu već ima dva popravna. Učiš s njom fiziku i matematiku pola ljeta, drugu polovicu provodite tako da visite po dućanima u Mallu ili ste kod nje doma. Ona ide na more na dva tjedna koja ti provodiš kod tate i treće u Lošinju. Mrziš to, ali sa sestrom si pa nije najgori bed.
U drugom si razredu već jedna od poznatijih cura u školi, većina ljudi iz tvoje generacije zna ti ime, mada ni sama ne znaš kako se to dogodilo. Zapravo, lažeš, znaš. Krajem prvog razreda počela si se s par cura zadržavati uz vrata muškog zahoda, gdje se skuplja ekipa sportaša, tagali su te na fotkama na Snapu, a osim toga, ti sve videozapise likova iz škole na Instagramu komentiraš, imaš super BeReal fotke, tamo si jako otvorena i opuštena. Najčešće to činiš od doma, kad si sama, skrivena iza ekrana slobodnija si i maštovitija, kao svi uostalom. Ti na svoje storyje dobivaš hrpu srca i osmijeha i znaš da te prati masa ljudi. Lijepa si, imaš stila, ostvarila si nekako i lažnu samouvjerenost, tamo pored vrata muškog wc-a, a pogotovo na mreži. I Korpar ti tamo često nešto komentira. Sve cure najviše zanima Ivan Korpar, on je kao neka nogometna zvijezda već u drugom srednje. Tebi je okej dečko, zgodan je i fora, ali ipak imaš bolji vibe s dečkom iz drugog be razreda. I on je sportaš, Karlo. Svi ga vole, i stariji i mlađi, svi dobro znaju tko je on, možda treniraju u istom klubu. Već u prvom razredu, Karla spominju i profesori, sudjeluje u nekoj fakultativnoj nastavi na kojoj skupljaju čepove u dobrotvorne svrhe, pa razdvaja otpad, nosi igračke i odjeću djeci u dom za nezbrinutu, ide i na robotiku, vodio je program za maskenbal. Tamo je bilo jasno: ljudi mu jedva čekaju pljeskati, takav je, magnet, plješćeš mu i ti, i čekaš da te pogleda, što on sve češće i čini. Od toga ti se grije unutrašnjost, dođe ti da skačeš do plafona, ali samo se stisneš uz frendice i cerekaš se s njima oko neke stote stvari. Kao, nisi skužila. Znam ja Karla iz osnovne, kaže Ines, kad je pitaš kako joj se čini taj dečko. Još kaže: Karlo je fer. Što to znači "fer"? Pa, ono, uvijek je prema svima jednako ljubazan ili neljubazan kad treba, ne pravi se važan, nego kao da pazi što je dobro, što nije, i kuži kako se ljudi osjećaju. Misliš o tome što je Ines rekla. Imaš 15 godina, toliko si opsjednuta time kako se ti osjećaš da jednostavno nema prostora za razmišljanje o drugima. Shvaćaš to, osvještavaš. No, neki ljudi ne osvijeste pa ostanu zauvijek takvi, misle samo iz svoje perspektive, ne dira ih stanje drugih. Takva je mama, naprimjer. Nemoj tako govoriti, odgovara joj sestra kad joj prepričavaš razgovor s Ines i slijed svojih zaključaka. Užasno si stroga prema njoj. A ono. Takva sam kakvu me odgojila.
Dakle, drugi je razred počeo, ne da ti se učiti, ali ne možeš zapravo reći da ti se ne da ići u školu, mada to najčešće kažeš. Lažeš da ne ispadneš štreberica, mada svi znaju da nisi, trojka je tvoja sveta ocjena. Voliš školu jer se za vrijeme odmora svašta događa. Ono najvažnije, tu je Karlo i jedva ga čekaš vidjeti.
Jedanaesti je mjesec, studen je studeni, ništa se posebno ne događa. Profesor iz engleskog te postavi da vodiš nekakav projekt i da tvoj razred izradi novine na temu zanimanja. Nikako ne kužiš zašto je odabrao tebe, ti se ne ističeš niti si posebno dobra u engleskom. Valjda na blef, tek tako, ne da mu se misliti. Pokušaš se izvući, ali otkanta te, i dogovoriš se s nekim curama iz razreda da ti pomognu smisliti što uopće treba i kako natjerati svakog učenika da nešto napravi. Užasna tlaka. Ostanete poslije škole u parku da se dogovorite o koracima uz cigaretu. Karlo prolazi, pozdravlja te. Što radite, ženske glave, viče. Srce ti ode na sekundu do grla pa se vrati. Ne pitaj, kažeš, projekt iz engleskog. Aaa, jel' novine? To sam ja radio za Ivanjeka prošli tjedan, trebaš pomoć? Daaaaa. Prilazi. Počela je kiša, polako, tek s pokojom kapljicom koja padne na obraz pa nadlakticu. Nedovoljno da si sigurna da počinje, a opet, već se osjeća. Kažeš: jel' me netko pljunuo ili je počela kiša? Smijete se. Za nekoliko minuta rominjat će, sakrit ćete se pod nadstrešnicu, a onda otrčati kući. Ući kroz vrata mokri, uspuhani, uzbuđeni, sretni. Kiša će padati dugo. Danima, možda i mjesecima, godinama.
I tako se počne događati sve.
Prvi put se poljubite na rođendanu jedne od cura iz hodnika. Njezin tata ima prostor koji jeftino iznajmljuje mladim muzičarima za svirke. Ponekad se pojavi i neki stariji gažer koji tamo iskušava novu pjevačicu ili klavijaturista. I te večeri je tamo, sprema se otići kad se ekipa počinje skupljati. A tko će nama svirati, pitaš frendicu. Ona ti pokazuje na zvučnike. Karlo te čuo, vidiš ga da odlazi do gažera, tipa u četrdesetima, s poludugom kosom kakvu još nose samo nogometaši koji su toliko uspješni da im i to prolazi. Smiju se. Tip uzima gitaru, kopča je ponovo na zvučnik, kaže u mikrofon: sretan rođendan, Mihaela, dobro došla, Eva, evo jedne pjesme naručene od mladoga gospona za vas dvije pa se ja kupim, prestar sam za ovo društvo. Šala slabo prolazi, nitko još nije ništa popio, i par dečki iz ce razreda pogledaju se i prasnu u smijeh. Tip ih ne primjećuje ili se pravi, tebi je neugodno, i osjećaš da su ti obrazi već zažareni. Mrziš to, na tvom se licu uvijek sve vidi, ten ti je gotovo proziran, i mada nikad nisi imala prištiće, svaka kapilara bilježi promjenu tvojih emocija i bubri pod tankim slojem kože. Puštaš pramenove kose da ti padnu dublje na lice, možda uspiješ prikriti sram. Polumrak je, to je dobro. Tip počinje svirati, otvara usta, prepoznaješ pjesmu. Svi se nasmiju, par cura odmah se počne gibati. Dečki ih prate pogledima. Opeglana noću, opeglana danju. Mihaela diže u zrak bocu votke, oko nje se skupljaju dečki s plastičnim čašicama, kao ptići. Pomalo si kao dunja sa ormara. Sjećaš se kad si prvi put čula ovu pjesmu. Tata je sjedio na krevetu s gitarom, a ti si u rukama držala malenu repliku koju ti je donio par dana prije za rođendan. Seka je sjedila na krevetu iza vas i čitala neki strip, bilo je jutro, nedjelja. Ajde, ajmo sad skupa, rekao je tata i pokazao ti kako udarati po žicama. Malena si, imaš možda pet ili šest godina, i jako, jako voliš svog tatu. Njegova si curica. Viklerčići, češljići, pomadice, parfemi. Vidiš Karla kako se približava gažeru, ne možeš vjerovati da će uzeti mikrofon, tip stvarno nema srama. Ekipa navija. Karlo više viče nego što pjeva. Gleda ravno u tebe. Baš je glupo biti zaljubljen u damu. Baš je glupo biti... Rukom poziva Mihaelu, ona se pridružuje, urla s još manje sluha, garant je počela piti prije nego što je ekipa došla. Pozivaju i tebe, ali mašeš glavom da ne dolazi u obzir. Ekipa te gleda, do tebe dolazi jedna od cura, vuče te, plešete. Kad gažer već ode, kad se jedva bude vidjelo gdje ste od dima i alkohola, plesat ćeš na istom tom mjestu, Karlo će doći do tebe, uzeti te za ruke, staviti ih sebi oko vrata, i poljubiti te. Nitko neće vidjeti sve do sutra, kad će isto učiniti usred školskog hodnika, bez imalo premišljanja, pred svima, i ti ćeš spustiti glavu uz osmijeh. Uuuuu, reći će dečki, cure će se nasmijati. I bit ćete par skoro tri godine. Najzaljubljeniji par u školi. Baš ono, ljigavo zaljubljeni i uvijek zajedno. Više nisi Eva. Sada si: Karlo i Eva.
Kada nastava prijeđe na online zbog pandemije, njegova soba bit će vaša zajednička učionica. Konačno vas ne razdvaja ni drugi razredni odjel. Svatko ima svoj laptop. Jednoga petka odlučiš: ostat ću spavati ovdje. Jesi sigurna, pita. Baš jako, kažeš i skineš majicu. Kako si ti lijepa, Isuse Kriste. Prvi seks s dečkom kojega voliš najviše na svijetu, a svijet se raspada iza spuštenih roleta. Nemoj nikad otvoriti ni prozor, ni vrata, kažeš.
****
