Alessandro Michele svakom idućom kolekcijom samo dokazuje kako je oduvijek trebao raditi za Valentino. U kolekciji visoke mode za proljeće 2026., nazvanoj Speculas Mundi (lat. zrcala svijeta), još je jednom odlučno potvrdio tezu kako se nalazi među najboljim couturierima našeg vremena, nešto u čemu je itekako bio ograničen tijekom vremena provedenog u radu za Gucci.
Kroz kolekciju smo imali priliku vidjeti neke od njegovih najboljih komada u karijeri. Maksimalističkih i apsolutno nadrealnih, ali i dalje s poštovanjem prema osnivaču, čiji smo glas imali priliku čuti na samom početku revije. ‘’Zauvijek sanjam, sanjam i sanjam’’, odjekivao je glas Valentina Garavanija preuzet iz isječka danas kultnog dokumentarnog filma Valentino: The Last Emperor, koji je pratio izradu njegove posljednje kolekcije prije nego je otišao sa čela vlastite kuće.
Nije nedostajalo ni geometrijskih oblika, po čemu je Valentino bio poznat početkom osamdesetih, kao ni printeva i izveza koji su prizivali to razdoblje na druge načine. Boje i njihovo kombiniranje je u jednom trenutku prizvalo i malo energije Pierpaola Picciolija, prošlog kreativnog direktora koji je kuću ostavio u izuzetno dobrom stanju i spremnu za daljnje eksperimentiranje. Iako se Michele i dalje kreće kroz davnu i ne tako davnu prošlost, sve u kolekciji je izgledalo svježe, s dozom glamura i fantastičnih izveza, kao i oglavlja koja su asocirala na ratne odore starih civilizacija.
Ipak, ono što će dugo vremena ostati u našem sjećanju nakon ove revije je njena sama prezentacija i ponovna subverzija odnosa promatrača i promatranog. Michele je od samog početka rada u Valentinu ‘’na zub’’ uzeo koncept privatnosti, identiteta i svega što čini naš identitet javnim ili privatnim. Nije zato bilo slučajno da su se manekenke i ove glamurozne kreacije prikazivale unutar okruglih, liminalnih prostorija s prozorčićima, a ne na tradicionalnoj pisti (do samog finala). Publika, koja je isprva bila laserski fokusirana očima i mobitelima prema pisti ispred sebe, morala se okrenuti i odabrati jednu od opcija - želimo li ovu reviju snimiti ili ju želimo doživjeti? Jer mjesta za lice i telefon istovremeno u ovim prozorima nema.
Podsjeća to na segmentiranu, usporenu reviju kakvu je Martin Margiela imao za kolekciju proljeće 2000., kada je jednu od svojih prvih oversize kolekcija prikazao na okruglim stolovima na kojima su se modeli sporo izmjenjivali. Onima opsjednutim pop kulturom ovo može biti asocijacija na koncept peep-showa, erotskog performansa kojeg se također gledalo kroz prozore u kutiji, na što se Madonna referirala svojim kontroverznim spotom za pjesmu Open Your Heart. Ipak, Micheleov rezon je ovog puta iznenađujuće manje perverzan od prijašnjih kolekcija koje je stavio u simulacije javnog toaleta ili spavaćih soba.
Michele u objašnjenju kolekcije navodi staru metodu gledanja pokretnih slika i zabavnog sadržaja, kaiserpanoramu, koja je bila popularna tijekom 19. stoljeća. Kaiserpanorama nije prikazivala samo slike, već je utemeljila sam mehanizam gledanja. U tom kazalištu prolaznih priviđenja, kako se prisjeća Walter Benjamin citiran u Micheleovom priopćenju, vježbalo se disciplinirano, strpljivo, gotovo hipnotičko gledanje. Takvo iskustvo otvorilo je put filmu, ali je sačuvalo i nešto starije: kontemplaciju, distancu, zadržavanje u trenutku. Slika još ne preplavljuje promatrača, nego ga obrazuje. Uči ga mirovanju, usmjeravanju pogleda i zauzimanju stava koji počiva na pažnji.
Jasna je to kritika na današnji svijet sve bržih pokretnih (i umjetno generiranih) slika, videa i sve efemernijeg gledanja na sve oko sebe, pa tako i na modu samu. Michele ovime poručuje publici, ali i nama koji smo kroz jedan prozor gledali ovu reviju, kako visoka moda treba vremena kako bi se usavršila, a jednako toliko vremena da bi se u potpunosti razumjela. Bez distrakcija i bez ubrzavanja snimke, kako to uobičajeno volimo raditi kada jedan video prelazi trajanje od 30 sekundi.
A opet, uklapa se u Micheleovo neprestano razmišljanje o konceptu privatnosti u suvremenom dobu - vidljivo i u povezima i kacigama koje su nadopunjavale dobar dio kreacija, kao i lepeze, predimenzionirane kragne i perje koje su služile kao paravani za lice. Kreacije i modeli kretali su se u prostorijama koje, na jedan bizaran način, podsjećaju na kubanski zatvor Presidio Modelo, jedan od rijetkih koji je u svom dizajnu zaista upotrijebio užasavajući koncept panoptikona Jeremyja Benthama, zatvora koji kažnjava tako da se zatvorenici osjećaju vječno promatrano od strane samo jednog čuvara na vrhu osvijetljenog tornja u središtu građevine.
Alegorija je to na suvremeno doba u kojem, sviđalo se to nama ili ne, više nema sigurnog skrivanja vlastitog identiteta od algoritama, kolačića na web stranicama, webcamova, uređaja za koje nismo zaista sigurni prisluškuju li nas ili ne i slično. Vremenu u kojem smo profilirani sa svake moguće strane, do te mjere da su granice onoga što očekujemo (ili mislimo da imamo pravo) znati o drugoj osobi postale izuzetno i opasno savitljive.
U couture sezoni koja je iznenadila fantastičnim i sanjivim revijama i scenografijama, Michele se pridružuje Danielu Roseberryju u prikazivanju kompleksne sadašnjosti kroz pomalo užasavajuću, ali neosporno predivnu visoku modu i koncepte kakve možemo očekivati samo od takvih, genijalnih umova u industriji.
