Prije nekoliko godina šetala sam istanbulskim kvartom Kadıköy na azijskoj strani grada. Kako bih predahnula od hodanja ulicama koje su ispunjene restoranima, barovima, malim trgovinama, sjela sam popiti čaj. Nasuprot mene sjedila je žena srednjih godina sa smokey eyesom.
Svim sam se silama trudila ne buljiti u nju, ali nisam je mogla prestati gledati. S obzirom na to da je bilo toplije vrijeme, ona je čak nekoliko puta prošla prstom ispod donjih trepavica kako bi popravila šminku. Čak i kada se ta crna malčice razmazala, izgledala je kao da je taj smokey eyes stvoren za nju. Kako sam ovaj grad suprotnosti posjetila u svojim kasnim tinejdžerskim godinama, a odrasla sam u malom mediteranskom gradu, sve mi je bilo nevjerojatno privlačno.
Uz to, nisam odrasla gledajući baku ili mamu kako se šminkaju. One su bile žene kojima ruž, maskara i rumenilo nisu bili dio jutarnje rutine, a smokey eyes im nije bio na rasporedu ni za posebne prilike. Sjedeći u tom kafiću na pomalo neudobnoj stolici razmišljala sam kako nikada u životu nisam ni pokušala napraviti smokey eyes. Koliko god ponekad pokušavamo pobjeći iz sredine u kojoj smo odrasli da bismo stavili vlastiti potpis na svoj život, ne možemo promijeniti ili odsjeći svoje korijene.
Nikad nisam imala „sramotne“ make up lookove, kao što nisam ni kod prijateljice skidala najcrnju moguću kohl olovku za oči u dva sata poslijepodne nakon što smo se srušile u krevet poslije ludog izlaska. Čak se i danas šminkam minimalno i nikada na kapke ne stavljam tamne nijanse. Bez obzira na to, otkad sam u Istanbulu vidjela tu predivnu ženu s nonšalantnim smokey eyesom, razmišljam o tim očima.
Nakon povratka s putovanja pokušala sam rekreirati nešto slično, ali bez uspjeha. Je li razlog tomu zapravo to što sam taj make up na sebi osudila na propast i prije nego što sam se uopće počela šminkati? Razmišljajući o tome, shvatila sam koliko je zapravo smokey eyes prilagodljiv. Nosila ga je Clara Bow tijekom ludih dvadesetih i Kate Moss u 90-ima. Fotografije Moss s razmazanom olovkom oko očiju i tankim obrvama nalaze se na brojnim mood boardovima. Čini se kao da se tog desetljeća smokey eyes vratio iz 20-ih, ali u nešto modernijoj verziji – gotovo nepostojeće obrve i neuredna crna oko očiju. Smokey eyes me ponovno ostavio bez riječi nakon što sam vidjela fotografije legendarnog Petera Lindbergha.
Nedugo nakon povratka iz Istanbula otkrila sam njegov rad i samo se nadovezao na moje misli. Lindberghova karijera krenula je uzlaznom putanjom 1989. godine kada je tada mlade modele Lindu Evangelistu, Naomi Campbell, Tatjanu Patitz, Cindy Crawford i Christy Turlington fotografirao za siječanjsku naslovnicu britanskog Vogue 1990. godine. Lindbergh tada nije ni bio svjestan da je započeo eru supermodela.
Njegovi portreti su crno-bijeli i modeli ispred objektiva uglavnom imaju razmazani smokey eyes. Izgledaju kao da su se probudile, protrljale oči i stale pred kameru. Takav look me momentalno vratio na tu neudobnu stolicu dok sam gledala gospođu koja popravlja svoj predivno razmazani smokey eyes.
Njezin look može se vidjeti i na portretima Linde Evangeliste u Portugalu 1992., Demi Moore u Miamiju 1996., Mille Jovovich u New Yorku 2000., Nadje Auermann u Californiji 1996. godine. Ima nešto privlačno u tome kad žena kao da ne mari o šminki, nije njezin rob, nego je učini svojom. Gotovo kao da je smokey eyes najveći antimakeup look ikad.
