Urbane legende o suvremenom muškarcu ili zašto uspješne žene ne mogu pronaći ljubav?

Je li muškarcima njihova pozicija danas nejasna, pa i dalje uče navigirati svijetom u kojem žena ne ovisi o njima?

"Mnoge moje uspješne prijateljice u tridesetima i četrdesetima ne mogu pronaći partnere", kaže mi moja frendica na ručku, očekujući da ću imati neku duboku spoznaju o tome zašto je tomu tako. Jer kao ja znam zašto se uspješne žene ne udaju, ili su same i čekaju „pravu ljubav“ koja ne dolazi, a "prispodobe" na koje nalijeću očekuju od njih brak iz pedesetih godina prošlog stoljeća.

Učitavam u tom pitanju i malo internalizirane - neću reći mizoginije - ali sklonosti da se na žene prebaci baš sve - od krivice do polukrivice, od akcije (pogrešne, nekako izazivačke) do reakcije (opet pogrešne, nekako zastrašujuće). Brzo uskočim, jer branim nevidljive sestre čijeg sam plemena bila dio. Koje je to pleme? Single i uspješne, glasne, samostalne, neovisne, borkinje za vlastitu egzistenciju, one koje sve mogu same - od mijenjanja guma na autu (newsflash: to je zapravo samo jedan telefonski poziv vulkanizeru) preko plaćanja svih računa koji stignu na adresu na kojoj žive s djetetom ili same, do onog najgoreg - odrađivanja ritualnih momenata poput vjenčanja/ Badnjaka/ dječjih rođendana/ ljetovanja. Nije ovaj tekst o vječnom pitanju jesmo li trebale inzistirati da sve možemo same ili ne, već o tome da je svaka od nas koja se nije udala za highschool sweethearta ili drugog dečka s kojim je spavala negdje usred svojih tridesetih (da ne kažem: i četrdesetih) iznervirano, mamurno i očajno jutro poslije rekla: "Vani je džungla!" Zaista je tako, a zvijeri, dopustite mi još kratko da se zadržim na toj metafori, ne postaju ništa pitomije. Ne prilagođavaju se. U redu, metafora je pretjerana, čak i meni koja figure riječi volim koristiti više no što bi normalna osoba trebala.

Ono što želim reći je da je muška pozicija danas muškarcima vrlo nejasna. Odjednom preko puta nisu nevine djevojke koje samo čekaju da prihvate nečiji identitet i peglaju svekrove košulje, a zauzvrat dobiju pseudo financijsku sigurnost. Odjednom žene imaju potrebe, glasno zanovijetaju oko toga kako je sve što se očekivalo od naših mama i baka, poput rada po kući, zapravo neplaćeni dodatni rad i teška neravnopravnost. Odjednom se glasno smiju na večerama sa svojim poslovnim suradnicima, glasno izražavaju političke preference i stavove koje se možda ne poklapaju uvijek s partnerovima. Muškarcima su spremne oduzeti i posao i poziciju ako pobijede na natječaju. Nemaju problem s tim da su nekom šefice, i ne misle da se valja ustati kad muško ulazi u kuću (osim ako žele ranjeniku pomoći da sjedne).

Muškarci ponašanje koje su oni oduvijek smatrali posve prirodnim za ljudski rod i prisvajali ga poput zraka, sad često doživljavaju kao agresivno. Kao da im se oduzima nešto za što se - u redu, nisu zapravo borili - ali su to imali. Sada, odjednom, gomila brbljivih neudanih žena u skupoj odjeći i dobrim uredima, s vrlo čvrstim stavovima, žele partnera? Ironično, mnogi pitaju „pa što ćemo vam mi onda“, ne shvaćajući da tek kad nema ovisnosti kreće prava ljubav. I da te žene zaista žele biti s njima (iako ne moraju). I nikako da se prilagode. Tko su oni, što da rade sad kad su žene, glasno i jasno, zauzele prostor? Gdje da sjednu, kako to da prvi red više nije slobodan i kako nitko ne ustaje dok muškarci kasne? Kamo je otišao ovaj svijet?! Tu se već prijateljica i ja smijemo, na drugoj smo čaši vina (živimo onim životom u kojem udane žene smiju piti za vrijeme ručka), ali kad udarimo malo ozbiljniju notu, zaista joj kažem:

Muškarci se boje, ne znaju što da rade sa sobom. A ne znaju ni što da rade s takvim frajericama koje su prije udaje gradile karijeru. Čak i oni koje privlače snažne žene koje same putuju po svijetu, same zarađuju i same troše svoje pare, nerijetko su, paradoksalno, u dubljim odnosima s takvim ženama, kastrirani i frustrirani.

A ti koji i uđu u takve odnose su rijetki, pa stoga moja frendica s pravom pita što da kaže svojim curama koje su same i očajne jer bi voljele dijeliti život s nekim, jer im kuca biološki sat i nije im jasno zašto su baš one same.

Frajeri ne znaju tko su sa ženom koja odlično zarađuje, koja je kupila vlastiti stan, koja ima kredit, vozi vlastiti auto, prioritizira svoje mentalno zdravlje, a ponekad i depilaciju ispred njegovih potreba. Čula sam single prijatelje kako mi govore da im je „Tinder s mladim curama bolji jer one dođu, odu i ništa ih ne traže“. Čula sam i frendice kako su zbunjene muškim kritikama automobila koje su odlučile kupiti - „Tko vozi taj glupi korejski auto, ne mogu vjerovat da si to odlučila platiti“, rekao je jedan četrdesetogodišnjak ženi X, koji u tom trenutku nije imao ni auto ni uvjete da kupi auto na leasing.

Nije to rijetkost: privilegija heteroseksualne pozicije u kojoj se očekuje od partnerice neka vrste uglađene servilnosti. Nemoj imati bolji auto od mene, da se ja ne bih osjećao loše, iako si ga sama kupila i zaradila. Da, naravno da današnji urbani frajer koji je proputovao svijetom i koji je možda smatrao da je Hilary Clinton bolja opcija od Donalda Trumpa ne misli da žena treba sjediti u kući bez make-upa ribajući njegove gaće i čarape, i naravno da misli da žene imaju pravo na rad (nerijetko doduše misli i da ima odgovornost da radi, ali tu istu odgovornost u slučaju neplaćenog rada u kućanstvu smatra svojom nevjerojatno dobrom karakternom osobinom i velikodušnošću), i naravno da je protiv nasilja u partnerskim odnosima, zna što znači „ne“ čak i kad je u pitanju seks u braku, ALI. (Znali ste da slijedi ali, niste li?) Vidjela sam najbolje od najboljih kako očekuju stereotipne pozicije od svojih žena i kako se gube kad ih žene (ili vanjski faktori) poljuljaju. Vidjela sam najbolje od najboljih kako ne znaju točno što će s rukama na eventima gdje se slave njihove žene, ne znaju kako se odnositi prema novcima koje njihove žene zarađuju. Kako će tek onda oni kojima to nisu žene i kojima se ženski uspjeh nije „dogodio“ u braku, već bi trebali svjesno odabrati ženu koja je financijski neovisna, ima krug prijatelja koji ne misli mijenjati - ona koja očekuje od njega da se prilagodi nekim njezinim planovima (newsflash: mi to radimo stoljećima, i ne, to nije biološka zadatost poput dojenja). Žena koja jednostavno postoji jednako snažno i jednako uspješno kao bilo koji drugi muškarac koji ne bi imao problema da se „spari“ na Tinderu, već koji bi bio ili zauzet ili netom friško razveden i označen kao poželjna roba. Promatram sad već X godina kako se muškarci neudobno smještaju u svoju novu poziciju u svijetu - onu koja im sve više oduzima nekad posve normalizirane privilegije (razlike u plaćama, direktorska mjesta, voditeljska mjesta, mjesta spavanja na kauču dok žena nakon posla kuha njemu omiljene sarmice).

Neki se i snalaze, znam, znam - #notallmen - ali i njima zna biti neugodno pred ostatkom vrste jer su udobno smješteni, kao da rade nešto krivo pa očekuju da ih netko u sitnim noćnim satima iz prikrajka napadne i pita: "Što je s tobom, brate, kako se ti to snalaziš, kuhaš, spremaš, čistiš, a još i j****, pa kako to da nisi kastriran?"(da ne napišem nešto prostije, iako bi mi stilski odgovaralo, ali moram ostati dama)... Vidjela sam, hajde da priznamo, i heroje koji se protiv stilskih oznaka koje ne smijem citirati jer nisu politički korektni bore na prvoj liniji sa vlastitom djecom u nosilicama, s ponosnim trošenjem para svojih uspješnih žena koje smiju bez drame otići na poslovna putovanja. Ali ti specimeni novog muškarca o kojem se pričaju urbane legende i s kojima se valjda svima ja družim većinom su zauzeti. Žele li ovi na Tinderu (ili u stvarnom životu) odabrati nekoga tko ih zastrašuje svojim uspjehom i pozicijom? Sve dok je rad po kući „pomaganje“, sve dok se većinom žene ustaju na zvuk dječjeg plača, dok muškarci stavljaju veto na ženska prijateljstva, putovanja, trošenje novaca i dok se i dalje (iako sad potajno) većina prepušta njima vodeće kormilo by proxy, mnoge naše sestre neće imati šanse, jer se muška pozicija neće stvarno promijeniti, dekonstruirati pa rekonstruirati... A to je jedini način da uteg ljubavi ne bude nečiji uspjeh ili samostalnost, i da to bude privlačan, a ne kastrirajući faktor.