Ivana Paradžiković: 'Identitet migrantica sveden je na razinu robe'

Kultna istraživačka novinarka Ivana Paradžiković za Elle se prisjeća svog bijega preko pola Europe, uspoređujući ga s tisućama bjegova žena i djevojčica koji se događaju - upravo sad dok čitate ovaj tekst!

To je jedan od rijetkih trenutaka iz djetinjstva koji pamtim. Mama je plakala na suvozačkom mjestu. Tata, lica izobličena od batina, stiskao volan golfa jedinice. Nas tri na stražnjem sjedalu nijeme.

Ja, srednja, uvijek sam sjedila u sredini, nabijena između vozačkog i suvozačkog sjedala, gledajući prema naprijed. Ovaj put, kako će vrijeme poslije pokazati, posljednji put, ne. Okrenula sam se i promatrala selo koje nam ostaje iza leđa. Moji to ne znaju, ali ja sam kriva. Posljednjih godinu dana, gledajući spotove na MTV-ju, oponašajući idola u traper-jakni na koju mi je rodica Tanja na leđima flomasterom napisala Billy Idol, molim se Bogu da odemo u Njemačku. Željela sam vidjeti svijet. Kukujevci su mi bili premali. I sada je on uslišio moju molitvu. Ali nisam to tako htjela. Pogrešno me razumio. Izbezumljena sam od straha. Ne od metaka zbog kojih je mama vrištala, a tata zaokrenuo volan pa vozio natrag prema Sremskoj Mitrovici, šutjela sam jer sam znala što oni ne znaju… ja sam kriva.

Njih dvoje u ranim su tridesetima. Ostavljaju život kakav su jedini poznavali, težak i mukotrpan rad na bogatoj zemlji. S tri kćeri u tuđoj zemlji počinju iznova. Sve što su ponijeli od života stalo je u gepek tog golfa jedinice. Devedesete su. U stranoj zemlji mi ne pripadamo. Ne govorimo jezik. Ne znamo ništa. Svakoga jutra dok sa skupinom izbjeglica iz Turske, Grčke i Hrvatske koračam prema našoj učionici na kraju hodnika maleni Nijemci razmaknu se uza zidove i naprave koridor srama kroz koji moramo proći šapćući nam pritom kroz stisnute zube: Scheisse Ausländer. Govnarski stranci. Gledam ih visoko uzdignute brade dok koračam u odjeći iz Caritasa: crvenoj jakni čiji mi rukavi vise pokrivajući šake i ljubičastim cipelama s krznom, nekoliko brojeva prevelikim. Ne sramim se. Prezirem ih. Matematičke zadatke koje dobivam u školi za svoju dob rješavam kao od šale misleći da se zafrkavaju: napisani su u stilu dječjih časopisa za razonodu, s razlomcima posloženim u nacrtanu vjevericu. A oni se meni rugaju? 

U Hrvatsku smo stigli 1992. godine. U kartonu nam je pisalo – izbjeglice. Mojoj vršnjakinji Ani iz Vukovara s kojom sam odrasla stajalo je – prognanik. Nikako to nisam shvaćala. Pa nismo mi izbjegli, i nas su protjerali iz doma! Zašto nemamo ista prava? Nismo li isti? Tada smo se dijelili na izbjeglice i prognanike. Granica je činila razliku. 

Trideset godina poslije svijet je postao mnogo groteskniji i brutalniji. Ljude koji bježe od rata, gladi, nasilja, siromaštva danas dijelimo na legalne i ilegalne. Kao desetogodišnja djevojčica nisam pojma imala o strahotama koje će proći stotine tisuća žena i djevojčica na putu prema boljem životu. Danas, kao 40-godišnjakinja, nažalost, znam. Unatoč tomu što čine čak pedeset posto ukupne izbjegličke populacije diljem svijeta, žene su često marginalizirane, a njihova iskustva prešućena ili izjednačena s iskustvima muškaraca. Ali istina je da su one ranjiva skupina unutar već ranjive skupine. 

Napuštaju svoje zemlje bježeći ne samo od rata nego i od horora u vlastitim domovima. Od ranih i prisilnih brakova, seksualnog, rodno uvjetovanog nasilja, sakaćenja genitalija, a potom, na putu prema izbavljenju, ponovno postaju žrtve istih zločina. Očeve i muževe zamjenjuju krijumčari, policajci ili drugi migranti. Prisiljene su na seks da bi preživjele. Prema podacima UN-a čak 83% žrtava trgovine ljudima radi seksualnog iskorištavanja su žene i djevojke. Zauzvrat dobiju hranu, prolaz ili sklonište. U mračnim ulicama svijeta njihov je identitet sveden na razmjere nečega što nalikuje robi. Mnoge će tijekom putovanja zatrudnjeti. Zaraziti se HIV-om. Amnesty International razgovarao je sa ženama koje su im rekle kako je na putu iz Libije silovanje toliko uobičajeno da uzimaju kontracepcijske pilule prije kako bi izbjegle trudnoću. Tek sada mi je jasno koliko sam imala sreće. One nisu bijele, njihov se Bog drugačije zove. 

„Mnogi misle da izbjeglice nemaju dom, da nemaju ništa. Ponekad se čude kad izvadim iPhone. Kao, iPhone, wow! Misle da u svojoj zemlji nismo imali ništa, nego da smo valjda živjeli u blatu ili pustinji. Bilo mi je teško objašnjavati da smo nekada vodili normalan život, kao svaki prosječan Europljanin“, rekla je to novinarima Yusra Mardini, plivačica čiju je priču svijet htio čuti tek nakon što je osvojila zlato na Olimpijskim igrama 2016. u Rio de Janeiru. Samo godinu dana prije Igara 18-godišnja Yusra iz Damaska na putu prema Njemačkoj našla se u gumenom čamcu usred Egejskog mora. Čamac je tonuo, jer su ih krijumčari natrpali previše, i tada Yusra sa sestrom Sarom povlači potez vredniji od stotinu zlatnih medalja: sa sestrom je iskočila iz čamca koji je tonuo u hladno more, na kojem je samo njih troje znalo plivati. Ona i sestra tri su sata plivajući vukle čamac i tako spasile živote 18 ljudi. Ali svijet ju je slavio tek kada je učinila nešto što mi vrednujemo, tek tada smo je ugledali kao osobu nalik nama. 

Svaka od 30.000 žena, koliko ih je prema izvješću europske agencije za kontrolu granica Frontex 2022. godine prošlo balkanskom rutom na kojoj se nalazi i Hrvatska, da mene pitate, zaslužila je medalju. One koračaju svojim koridorom srama. S gladnom i bolesnom djecom u naručju. Bolnom i obilnom menstruacijom dok čuče u potpalublju broda nakrcanog većinom muškarcima.

Unatoč vjeri koja im to brani, prisiljavane skinuti se pred policajcima, pred drugim muškarcima migrantima. Tretirane kao opasne teroristice jer nose hidžab. „Mi smo samo obitelj, molim vas, pustite nas.“  Zavapila je to mađarskim policajcima u travnju ove godine trudna 25-godišnja Sirijka s dvoje četverogodišnjih blizanaca. Među skupinom od 20-ak Turaka, Sirijaca i Libanonaca bili su i oni. Policija ih je prisilila da sjede na zemlji s glavama među koljenima i rukama iznad glave. Svi. Nakon sat vremena došlo je vozilo u koje su ih potrpali i odvezli u ćeliju. Nisu imali pristup ni hrani ni vodi. Pred jutro isto ih je vozilo pokupilo i odvelo natrag prema Srbiji. Bilo je oko šest ujutro kada su ih, nakon što su ih sve fotografirali i s prednje i stražnje strane, pustili na graničnom prijelazu Horgoš. Opet… u nepoznato. Trudnu, samu, s dvoje gladne djece! Dio je to potresnog svjedočanstva koje je prikupila humanitarna organizacija No Name Kitchen.

Europa njih ne dočekuje poput ukrajinskih izbjeglica – širom raširenih ruku. Ne, za njih pripremamo nova pravila koja smo nazvali „obvezujuća solidarnost“. Kakav nakaradan oksimoron. Naime, s obzirom na kvotu određenu prema broju stanovnika, svaka će članica plaćati 20.000 eura za svaku osobu koju ne primi. Tko prema novim pravilima smije, a tko ne smije u obećane zemlje, određivat će se u prihvatilištima na vanjskim granicama Europe. U ovim trenucima ubrzano se grade novi zatvori. Cilj je te reforme smanjiti njihov dolazak, odnosno zastrašiti one koji nemaju izglede za azil da odustanu. Nisu dosad shvatili da ti očajni ljudi radije biraju i zatvor i čamac na napuhavanje na otvorenome moru i tovarni dio kamiona bez zraka jer ono od čega bježe sto je puta strašnije. Bježe od rata, siromaštva, nasilja, klimatskih promjena… Bježe od sigurne smrti. 

Nasilje od kojeg bježe postaje jedini vjerni suputnik na njihovu putu.

Poput 40-godišnjakinje iz Afganistana koja danas živi u Hrvatskoj.  Prije sedam godina donijela je tešku, ali neizbježnu odluku. Bol i nasilje koje je trpjela natjerali su je da se suoči s nepodnošljivom stvarnošću. Kada je konačno odlučila poduzeti korake i prijaviti supruga policiji, nadala se da će pronaći zaštitu. Ali susret s policijskom postajom nije donio olakšanje koje je priželjkivala. „Taj dan kad me udario, sin je pošao sa mnom u policijsku postaju. Oni su rekli: Dobro, imaš li četiri svjedoka? Četiri muškarca muslimana treba im to potvrditi. A osim toga… pa to je normalno, to se događa! Kada mi je zaprijetio kiselinom, ponovno smo otišli na policiju. Znaš što su mi rekli?“

Hladni i neosjetljivi, sasuli su joj riječi oštre baš poput udarca u lice. „Vrati se kada to učini“, rekli su, kao da njegova prijetnja kako će je zaliti kiselinom nije bila dovoljno ozbiljna. U tom je trenutku shvatila da nema drugog izbora. Migrantska ruta bio joj je jedini način da preživi. „Bojala sam se i nisam znala kamo idem. Jedino što sam znala bilo je da moram pobjeći. Sjećam se da mi je sin rekao: Idemo, majko, ovdje nas neće nitko zaštititi.“ Pokušaje prelaska u Europu i ne broji. „Toliko smo bili ozlijeđeni, toliko smo bili žedni, gladni, tjedan dana bili smo u šumi i razmišljali kako nema više šanse, ako nas vrate – živjet ćemo u Bosni. Ne, ne znam kako živjeti, ali rekli smo da nećemo više pokušavati. Znači bili smo toliko blizu smrti da ne mogu vjerovati da smo živi. Onda smo rekli – tu ćemo ostati i nećemo ići dalje. Shvatili smo da tu moramo ostati do kraja.“  

U Afganistanu, zemlji koja nosi teret desetljeća sukoba i krize, prema podacima UN-a, čak 27 posto žena poput nje odlučuje napustiti svoj dom zbog obiteljskog nasilja. Njihove rane, dublje od same kože, svjedoče o brutalnosti njihovih supruga i obitelji, a podaci otkrivaju da ih čak 90 posto na putu prema Italiji, takozvanoj mediteranskoj ruti, biva žrtvom silovanja o cijeni za slobodu koju one plaćaju. Nasilje od kojeg bježe postaje jedini vjerni suputnik na njihovu putu. Osoblje i stanovnici izbjegličkih kampova, policajci, državni službenici, mahom muškarci, postaju novi gospodari njihovih tijela i života. Svjedočanstvo koje je zabilježila organizacija Border Monitoring Network u travnju ove godine najzorniji je svjedok toga.

„Sa suprugom i dvoje djece pokušala je prijeći granicu u blizini Subotice. Pri dolasku do granične ograde obitelj je razdvojena jer su se otac i starija kći uspjeli popeti preko ograde, dok su majku i mlađu kćer koja je dolazila iza uhvatile tri osobe u uniformama koje su identificirali kao srpske policajce. Protiv majke i njezine osmogodišnje kćeri policijski službenici upotrijebili  su suzavac. Opisala je kako je pritom pala na tlo i više nije mogla vidjeti. Jako se bojala da će joj kći izgubiti svijest kada su upotrijebili suzavac. Opisala je kako je čula da im se policajci smiju dok su bile na zemlji i nisu vidjele. Nakon nekog vremena policajci su ih pustili, a ona se s grupom vratila na svoje neslužbeno mjesto stanovanja ne znajući gdje su joj suprug i druga kći.“ 

Zamišljam tu osmogodišnju djevojčicu i pitam se je li se i ona molila Bogu da ode u Njemačku. Hoće li i ona teret krivnje nositi cijeli život na svojim leđima?  Zauvijek se dokazivati? Da vrijedi. Da pripada. Da nije scheisse ausländer! Postati zato nesalomljiva ili umrijeti putem i nikada ne dobiti tu priliku.