POTRAŽITE U ČLANCIMA ELLE

Unesite traženi pojam (Min. 3 znaka)

ekskluzivno: brega

Veliki intervju s Goranom Bregovićem o slobodi, umjetnosti i gubitku

Nataša Gvozdenović

intervju goran bregović razgovor bijelo dugme autor veliki intervju
Veliki intervju s Goranom Bregovićem o slobodi, umjetnosti i gubitku
© Fotografije: SLOBODAN PIKULA/100STRONGPRODUCTION

O slobodi s kojom nema kompromisa, o ideji kraja umjetnosti, o gubitku svega u jednom trenu, o Parizu, Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, o tome vjeruje li u karizmu i izlaske na ulice te o novom albumu s Goranom Bregovićem, transgeneracijskim neokaljanim simbolom svih nas, razgovarala je Nataša Gvozdenović. 


Sasvim sigurno je, nakon Tita, Goran Bregović najveći simbol Jugoslavije. Skladatelj ozbiljne reputacije, ne na razini Europe nego svijeta, tvorac Bijelog dugmeta, stvaratelj koji je u raznim gradovima kod kuće. Čergar svjestan svojih korijena. Povod za in­tervju za Elle njegov je album „Pupak svijeta“, a razgovor koji vodimo pokazuje dva osnovna principa: Marxov, da smo u točki u kojoj kapitalizam sam sebi stavlja omču oko vrata, a za­tim romski: da ono što leti, može i plivati. S obzirom na to da ži­vot valja nadigrati. 

Kada uđem u Bregovićevu kuću na Senjaku, on će prvo reći: „Ručamo, hoćeš s nama jesti pite?“ Na trenutak sam zatečena kako se odmah, tom magijskom formulom spuštamo, kao na letećem ćilimu, u srce Sarajeva. Osim toga uzmite u obzir da se intervju odvija na relaciji Zagreb (gdje je naručen), Beograd (gdje se zbiva) i Sarajevo (odakle se navigira). Velika hvala Ameli Filipović-Zec, ambasa­dorici projekta „Treći raj“ Michelangela Pistoletta, koja je poput dobre vile s vrha Trebevića prenosila poruke važne za ovaj in­tervju između Vesne Andree Zaimović, muzikologinje i novi­narke, Envera Hadžiomerspahića, osnivača Muzeja suvremene umjetnosti Ars Aevi u Sarajevu, i mene. Zbog svega toga razgovor pred vama otvarat će se lako, kao špil tarot karata. 

Vaš se album zove „Pupak svijeta“ i inspiriran je Božjim službama — židovskom, kršćanskom, muslimanskom. Sve te tri mo­noteističke vjere imaju isti korijen. Religiozni mislioci to objašnjava­ju na svoj način, povjesničari na svoj, filozofi na svoj. Kako vi kao skladatelj i umjetnik to tumačite? 

Privilegiran sam jer govorim prvim ljudskim jezikom. Znanstvenici su našli neku frulu u Njemačkoj koja je stara dva­deset tisuća godina. To znači da je čovjek – prije nego što je imao religiju, prije nego što je znao govoriti, prije nego što je imao politiku ili bilo što – imao glazbu kao prvi trag. Tako da je glazba znanstveno prvi ljudski govor. Privilegiran sam, oni ne­maju te mogućnosti koje ja imam, što znam jezik koji lako govo­ri o nečemu što je s one strane, o metafizičkom, da izgovorim tu riječ tešku. Govorim kao skladatelj, kao neko tko piše glazbu, za onog tko zna čuti i dublje od ovih koji govore ljudskim jezikom. 

Kako elaborirate taj korijen? Prvo, građanin ste svijeta već du­go, a osim toga rasli ste u gradu u kojem su te tri vjere isprepletene. 

Zamislimo da smo svi mi ovdje rođeni na toj izravnoj grani­ci, na toj granici između pravoslavaca, katolika i petsto godina Osmanlija. Svi smo mi rođeni s nekim Frankensteinom, s ne­kom zbrkom ideja, sustava vrijednosti, uspomena, obiteljskih trauma, s tim smo rođeni i s tim živimo. Kao skladatelj živim s tom mješavinom utjecaja, od pravoslavnog zbornog pjevanja, katoličkog orkestarskog do Židova koji kod nas imaju duboke korijene i ostavljaju tragove. Skladao sam glazbu za jedan ru­munjski film pa sam imao pristup arhivi Radio Bukurešta u raz­doblju između dva svjetska rata – klezmer music. Sve što se ma­nje-više kod nas danas svira, primjerice Romi što sviraju, ima korijene u klezmeru koji se tad izvodio ondje. U mojoj glazbi vi­di se taj Frankenstein. Možda bih volio pobjeći od toga, ali to je nemoguće. 

Kako doživljavate kulturni identitet upravo iz pozicije o kojoj govorite? Danas se govori o identitetima misli, kolokvijalno rečeno labavije nego prije, vlada trend suvremenih nomada, aktualna je priča o fluidnim identitetima. No osnovna pitanja o identitetu i ne­kad i sad su — što sam ja svijetu… 

A što je svijet meni? 

Tako je. 

Lakši odgovor bio bi da vjerojatno nije svakom dano da se rodi i živi u zemlji koja će se raspasti. Ne da će se raspasti geo­grafski, nego u osnovnim stvarima. Pisao sam na jeziku koji se zvao srpskohrvatski, koji više ne postoji. Od rata naovamo pi­šem samo na romskom ili na izmišljenom jeziku. Svi zborni ko­madi na albumu „Pupak svijeta“ na izmišljenom su jeziku s obzi­rom na to da jezik u kojem sam se rodio i odrastao ne postoji. Onda to ide dalje – znaš, kad stigneš u točku da ti nestane ze­mlja, naravno da se zapitaš što je tvoja domovina. Shvatiš da do­movina nije nikad ništa ni geografsko, ni političko, nego da je tvoja domovina neki emotivni teritorij, nešto za što te vežu us­pomene, prijatelji, obitelj, to je domovina. Možda nekome kome se nije raspala zemlja nije tako, ali meni jest. 

Postoji arapska poslovica koja kaže da tko dobro poznaje svo­je korijene, može ići kamo god želi. 

Da, ali kad sam kao skladatelj počeo raditi u inozemstvu – građanin sam Pariza, moja je obitelj tamo, moja je adresa tamo – shvatio sam da ne mogu ondje raditi. Mogu raditi samo ovdje. Tijekom rata radio sam dva filma „Arizona Dream“ i „Kraljica Margo“. Došao sam raditi u Beograd – dakle to je devedeset dru­ga i devedeset treća, rat... Imao sam idealne uvjete u Parizu, ali nisam mogao ondje raditi. Glazba izlazi s dubljeg mjesta nego što je jezik. Možeš pisati na stranom jeziku, kao Rushdie, Kundera, ali skladatelji, s obzirom na to da govore dublji jezik, ne mogu pobjeći od toga odakle su. Uvijek su lokalni. Samo što je nečije lokalno svjetsko, a moje lokalno je malo. Mi smo neot­kriveni teritorij jer mi smo ta strašna granica između religija. Imam neki invaliditet zato što ne mogu nigdje ići s glazbom. Noge me mogu nositi, ali lokalni sam skladatelj.

Kako vidite svoju genezu kafanskoga glazbenika od tinejdžer­skog doba i je li to iskustvo presudno utjecalo na eklekticizam u izrazu? Muzikologinja i urednica Radio Sarajeva Vesna Andree Zaimović, dok sam pripremala ovaj intervju, rekla mi je da se vaš ekleticizam može promatrati kao postmodernistički pristup jer ste napravili vizionarski crossover.

Sjećam se: kad je izbio rat, našao sam se u Parizu jer sam u tom trenutku radio na filmu. Onda sam, ne znam koji čudom, u New York išao na dodjelu MTV nagrada. I znate kako izgleda MTV Awards – to je buka, glamur..., a usred svega toga izašla je Ofra Haza. Sama, bosa, stala je pred mikrofon i otpjevala tradi­cionalnu jemensku pjesmu i to mi je bila najljepša minuta dodje­le MTV nagrada uopće. 

U tom se trenutku zapitam – a stotinu pitanja se pitaš jer je rat, jer ti se raspada zemlja, jer ti je obitelj rasuta na sve strane – kako je moguće da ženica od metar i pol iz male zajednice (ona je bila jemenska Židovka) izađe na pozornicu i tako otpjeva svoj narodnjak. Moguće da je to bio trenutak kad počinjem imati vi­še povjerenja u ovu malu kulturu iz koje dolazim. Objektivno, to što sam radio prije, sve što valja, bilo je inspirirano narod­nom glazbom, ali bilo je fascinirano i tim sjajem Zapada. U tre­nutku kad tako nešto sretneš jedan na jedan, kad vidiš takav je­dan... eksces, ako hoćeš, počinješ vjerovati da ta mala dva nov­čića koje nosiš kao svoju tradiciju u odnosu na milijune diljem svijeta, da oni, možda, mogu nešto ponuditi svijetu. 

Moja prva ploča nakon toga bila je soundtrack filma „Arizona Dreama“ koji je bio na svim europskim top-listama, a bio je nadahnut glazbom odavde, osim tri pjesme Iggyja Popa koje su također inspirirane tom glazbom. To je bila izravna injekcija inspiracije koja dolazi s ovog teritorija. Od tada vjeru­jem da ovo što radim, koliko god to bila mala nevidljiva kultura (jer možeš kupiti koju god povijest glazbe i nećeš naći nikog na­šeg tamo, to je sigurno) ne može biti podcijenjeno. Otkrivam da postoje skladatelji čudniji od mene koji imaju publiku. Imam pu­bliku u Sibiru, punu dvoranu na Islandu, u Čileu, Hong Kongu, Macau... Odjednom otkriješ da, osim ovog vidljivog svijeta – re­kao bi čovjek da nema iza toga ništa, osim onog što se vidi na te­leviziji ili po broju pregleda – postoji cijeli jedan svijet znatiželj­nih ljudi koji otkrivaju gore luđake od mene i slušaju ih. 

A odnos iz ove perspektive na vizionarski crossover? 

Ne možeš svjesno napraviti te stvari. Meni su se dogodile, tko zna kome će se idućem dogoditi. Ne možeš tu biti pametan. To je više pitanje muda nego mozga. 

Možda i intuicije? 

Sjediš i stvari izlaze same, nije to po striktnom planu. 

Uvod u sljedeće pitanje jest poruka Envera Hadžiomerspahića, osnivača Muzeja suvremene umjetnosti Ars Aevi u Sarajevu, koju sam dobila dok sam pripremala ovaj intervju: „Točno je da sam bio organizator prvih nastupa grupe Bijelo dugme u Domu mla­dih, u vremenu nakon inauguracije Centra Skenderija i mog ime­novanja za organizatora programa Doma mladih (29. studenoga 1969.). Točno je da sam 70-ih i 80-ih godina organizirao monu­mentalne koncerte grupe Bijelo dugme na sceni Gradske dvorane Centra Skenderija ispred 10.000 obožavatelja. Poslije sam ušao u drugu dugu fazu priprema programa svečanog otvaranja i zatva­ranja Olimpijade 1984., Bijenala Jugoslovenska dokumenta 1987. i 1989. te projekta Ars Aevi od 1992. godine. U ovim danima mog duhovnog usmjerenja prema finalnoj fazi projekta Ars Aevi mislim da mogu još samo reći da je to bilo razdoblje krune ljepote života i da su zauvijek ostala najljepša sjećanja na divne odnose prijatelj­stva s Goranom Bregovićem.“ Kako je bilo biti zvijezda u zemlji od 22 milijuna ljudi? 

Rano sam ušao u to, s 14 godina svirao sam u kafani, sa 17 u striptiz-baru, s osamnaest sam bio u Italiji. Onda sam studirao četiri godine filozofiju i na četvrtoj godini fakulteta osnovao Bijelo dugme. Vjerojatno me plašila ta mogućnost da ću iduće godine trebati u nekoj školi predavati marksizam. Profesori fi­lozofije tada su predavali marksizam. Meni je to bilo zastrašu­juće jer nemam konstituciju da učim bilo koga bilo čemu. Moguće je da sam se, svjesno ili nesvjesno, zato tako čvrsto pri­hvatio tog posla da Bijelo dugme valja. I to je brzo uspjelo, vjero­jatno najviše zato što je ta glazba bila inspirirana tradicijom. Dolazim iz srednje klase – moj je otac bio vojno lice, majka knji­govotkinja, nisam imao nikakve visoke ukuse da iz njih kre­nem. Prvih nekoliko godina uživao sam biti zvijezda, a onda mi je sve teže padala ta uloga. Dugme je kasnije sviralo svake dvi­je-tri godine te sam se u tim razdobljima prerušio u Gorana Bregovića i bio ta zvijezda. U međuvremenu sam putovao svije­tom, radio druge stvari, radio u zlatarskoj radionici, izrađivao nakit, radio u stolarskoj radionici u Sarajevu... 

Enjina (Enver Hadžiomerspahić, op. a.) poruka govori o jed­nom golemom skoku. On je organizirao prve koncerte Bijelog dugmeta, a poslije postao osnivač Ars Aevija – to je sarajevski Muzej suvremene umjetnosti. On je naručio moj rad koji je da­nas dio kolekcije Ars Aevi. Prošao sam logičan razvoj da iz pele­na odjenem hlače i da nastavim (smijeh). Nekako je zapravo išlo sve samo od sebe. Moguće je da ne bi, da nije bilo rata, tako bilo. Rat je ubrzao taj proces, inače bih možda šlajdro s Bijelim du­gmetom još tko zna koliko... Rat je to ubrzao i nastavio sam radi­ti i u Dugmetu, ali s nekom višom svijesti, raditi nešto što neko­ga po svijetu zanima. A da si zvijezda, znaš kad imaš svega pre­više: žena, para... znaš da je to – to. 

O domovini

Domovina nije nikad ništa ni geografsko, ni političko, nego neki emotivni teritorij, nešto za što te vežu uspomene, prijatelji, obitelj, to je domovina

Kako na to gledate danas s obzirom na to da te vrste zvijezda više zapravo nema? Slava se gradi preko interneta i sve je spek­takl, nastupi, ono što se plasira vezano uz život poznatih... 

Takvo je vrijeme bilo. Umjetnost općenito nije više važna kao što je bila osamdesetih. Pripremam se raditi film o Modiglianiju – fascinantno je da je u jednom trenutku bila ta­kva koncentracija umjetnika koja je čudo. Kazališnu predstavu pripremali su zajedno Satie, Cocteau, Picasso..., izdali kubistički manifest koji trese Europu. Umjetnost je u jednom trenutku bi­la važna, ali danas nije. Sve smo bliži Marxovoj ideji o kraju um­jetnosti kada svako može biti umjetnik i to je dobro. To je u kraj­njoj liniji Marxova ideja. 

Različite gradove doživljavate kao dom. Koliko dobro snalaže­nje u tom nomadskom životu dugujete balkanskom nervu? 

Da se razumijemo, nomad u mojoj poziciji nije teško biti (smi­jeh). Vjerojatno ima u nama nešto cigansko što bi svatko volio biti. Svatko bi volio biti Rom barem na jedan dan. Rom – to je metafora, kao i kauboj. Europska metafora za kauboja je Rom, po principu sve što leti, može i roniti. Ne praviš kompromise sa slobodom! Osim toga romska ideja koja je danas moderna jest to da se živi danas, sada, a ne jučer, ne sutra. U to vrijeme kad sam malo radio samo sam putovao po svijetu. Stanem pred kartu i biram kamo ću, tad sam putovao s ruksakom i moglo se još pu­tovati svijetom. Pola mjesta u koje sam osamdesetih godina išao danas se ne može obići jer je previše opasno. Nomadima svijet postaje sve manji. Sve je manje toga što ti ne može organizirati turistička agencija. Primjerice od onog što sam radio ne može organizirati jedrenje preko oceana i penjanje na planine iznad šest i pol tisuća metara. Drugo gotovo sve može. Moji su dogo­vori takvi da mi treba biti sve udobno, ali da nemam tu neku va­tru u cipelama, stao bih jer mi nije nužno. 

Kad smo kod vatre u cipelama, dobro znam da je nemoguće racionalno objasniti vašu karizmu koja s vremenom nimalo ne je­njava. Koliko mislite da ona ima veze s vašom početnom pozicijom — Sarajevom, gdje je bilo nužno biti bolji od Beograda i Zagreba kako bi se uspjelo? 

Vjerojatno Sarajlije imaju teži put nego ljudi iz Beograda i Zagreba, ali pretpostavljam da je to prednost. Nekako smo mali mi iz Sarajeva, iz te kotline, pa se pokušavamo progurati. To je toliko davno bilo da se i ne sjećam, ali sigurno da je drugačije bi­lo krenuti iz Beograda ili Zagreba nego iz Sarajeva. Moja kariz­ma moje je djelo, u to vjerujem. Nije karizma je li netko lijep ili klempav, karizma svakoga od nas jest u onom što si napravio. 

Imate tri kćeri. Kažete da su sve tri odgojene kao Francuskinje, sve tri ispovijedaju različite vjere. Zanima me koliko učite od njih s obzirom na to da smo u nekoj vrsti novog vala feminizma? 

Ne možete mnogo naučiti jer oni imaju tu dresuru po škola­ma i postoje stvari koje ne dolaze u obzir da se kažu. Ne znam, kad kažeš da je netko peder, one te gledaju kao da si propustio popiti neku tabletu. Njih u školi uče gdje je granica kad te ujak stavi u krilo, između ujaka i nečeg što nije više ujak. Djeca se da­nas odgajaju drugačije. I najslobodoumniju djecu guraju u ko­rektnost, a meni kao nekom tko nije pristajao na korektnost – ni kad je to moglo biti po život opasno, sada kad je bezopasno, kad vidim da su djeca utjerana u tu političku korektnost na razini govora, a kamoli djela – to je malo previše. Ali to je tako. Živimo u svijetu koji je zastrašujući na svim razinama. 

U kojem sve smislu? 

Od toga da će nam razbijeni atomi letjeti oko glave do toga da ne možeš predvidjeti nikakvu budućnost za svoju djecu. Ne mislim da neće moći nešto raditi, nego će nestati ribe u moru i kisika u zraku. Stigli smo u točku, kako Marx kaže, u kojoj kapi­talizam radi uže o koje će biti obješen. Mi smo u toj točki. Ne vi­dim iz te točke kako bi ovi koji vladaju svijetom shvatili da ne ra­de dobro i da bi nešto trebalo promijeniti. 

U tom kontekstu što ste naučili radeći s Romima? To je svijet ne­obično snažne imaginacije i u bliskom dodiru s nesvjesnim. 

Mnogo. Kao glazbenik naučiš da glazba nije ničije vlasniš­tvo. Sve što se svira naše je vlasništvo. Volim taj stav, to je dobar stav. Ne znam jesi slušala kad sviraju za sebe: postoje standar­dne forme u glazbi, pa kreneš od nečeg, razvijaš to te se na kra­ju vratiš na početnu temu. Kod Roma toga nema – kad krenu, oni putuju. Tako pišem već dosta dugo. Čula si moj violinski koncert, ne vraćam se ni na što; kad krenem, ne zaustavljam se dok ne udarim u nešto. Onda, imaju neko lijepo samopouzdanje, svaka najsiromašnija romska kuća hoće da bude dvorac. U kući od kartona naći ćete barokne ukrase koji od najsiromašnije ku­će žele napraviti dvorac. Ono što je najvažnije jest princip da se živi danas. Oni zaista imaju najtežu povijest od svih europskih naroda koji su prošli put od roblja do danas kad ih, jedva neka­ko, prihvaćaju. Imati stav da se živi danas nije lako u njihovim okolnostima jer to je u današnje vrijeme luksuzan stav. 

Na ploči „Šampanjac za Cigane“ radio sam s Gipsy Kingsima i sa švicarskim Romom Stephanom Eicherom koji je velika zvi­jezda u Francuskoj. On mi je pričao da je pedesetih, šezdesetih godina 20. stoljeća švicarska vlada oduzimala djecu romskim obiteljima i davala ih u švicarske obitelji kako bi ih prilagodila. Govorimo o Švicarskoj i o pedesetim i šezdesetim godinama, ne o razdoblju prije nekoliko stoljeća. Radio sam s Romkinjom iz Irske. Njima je država sve omogućila. Ondje sam proveo dese­tak dana radeći. U dvorištu svake romske kuće stoji kamp-pri­kolica koja se sprema jednom tjedno, da se uvijek može krenuti. Lijepo je znati da ovaj svijet ima nekoga tko nije usidren defini­tivno. Lijepo je znati da postoje brodovi koji nemaju sidra, koji idu kamo ih vjetar odnese. 

O slavi

A da si zvijezda, znaš kad imaš svega previše: žena, para... znaš da je to - to.

Sudjelovali ste u protestima devedesetih u Beogradu. U Parizu protesti stalno drmaju, događali su se u Beogradu. Što mislite o tome? 

Sjećam se svojih prvih demonstracija šezdeset i osme – na njih sam išao jer je djevojka u koju sam bio zaljubljen bila zalju­bljena u vođu protesta (smijeh) tako da sam dobio batina zbog to­ga. Tko zna koliko ih je u Parizu i Beogradu iz toga razloga.

Sjećam se da sam, kad je Milošević lažirao izbore, zvao Đinđića i rekao da bih htio pomoći pa sam onda išao na beogradsko sveu­čilište i govorio o boksu jer sam bio predsjednik boksačkog klu­ba Željezničar. Govorio sam studentima o boksu kao metafori da se treba igrati pošteno i po pravilima. Dakle, u boksu je to naj­teže – gledate se s nekim u oči i po strogim pravilima razmjenju­jete udarce. Milošević je u tom trenutku to ljudsko pravilo pre­kršio. Na Trgu sam pjevao „Tajnu vezu“, nije mi to bilo ništa teš­ko. U Sarajevu su svi bosanski intelektualci i umjetnici pomaga­li jedan projekt koji je imao izgleda da na izborima osvoji 25% pa da se izbjegne rat. I osvojili su 5%. Tako da nemam iluziju da net­ko na mom položaju znači nešto u politici na bilo koji način, ali li­jepo je znati da ljudi mogu izaći na ulice i reći što misle. To ne znači da misle pametno, ali već to znanje da je moguće nije loše. 

O romima koji ga vječno inspiriraju

Rom – to je metafora, kao i kauboj. Romska ideja koja je danas moderna jest to da se živi danas, sada, a ne jučer, ne sutra

Filmsku glazbu stvarate opet nakon dvadesetak godina? 

Da, prvi put imam potpisana tri filma – jedan se snima u Srbiji, jedan je talijanski, jedan američki. 

Koji su razlozi za toliku stanku? A kad radite, koliko imate slo­bode, kako teče proces? 

Tko mene zove, ne zove nikog tko je filmski skladatelj jer se vrlo malo bavim ilustracijom slike. Ne zato što ne bih znao, nego mi se to ne da. Pokušavam napraviti nešto paralelno sa slikom što mislim da za sliku radi bolje nego ilustracija. Bolje da puca­mo sačmom nego jednim metkom. Uglavnom imam slobodu, ali da nije bilo pandemije, primjerice, nikad ne bih snimio ovu plo­ču „Pupak svijeta“. Imao sam puno narudžbi da pišem takve stvari u posljednjih dvadeset, trideset godina. Od zaista velikih naručitelja dobio sam narudžbe da pišem oratorije, koncerte, ali prvi put sam zbog pandemije imao vremena nešto dovršiti. Tako da je, zahvaljujući koroni, izašao „Pupak svijeta“, ali narav­no, kao i svi drugi, imam već drugu ploču spremnu koja će biti predstavljena iduće godine. Dvije godine dugo su razdoblje te moj kolega i ja dolazimo ovdje u moj studio svaki dan pa osam sati radimo i svašta smo napravili. I onda sam u te dvije godine pomislio da bih ponovno stvarao glazbu za film. Problem s fil­movima zaista je taj što, dok si mlad, misliš da imaš vremena is­pitati milijun mogućnosti, a u nekim godinama shvatiš da je ži­vot kratak i da ćeš imati vremena za možda samo jednu moguć­nost. Nakon dvadeset i više filmova shvatio sam da mnogo vre­mena gubim. Život je kratak za to jer vrlo je malo dobrih filmo­va, zaista. Imao sam sreću raditi tri, četiri dobra filma i to je već puno. Dobio sam želju, bez obzira na taj rizik hoće li filmovi biti dobri, raditi. Valjda smo bili i usamljeni te dvije godine, a film je kao neka velika obitelj na određeno vrijeme. Poželio sam se te atmosfere. 

Je li razdoblje pandemije dijelom bio i susret sa samim sobom? 

Nemam ja talent da se sa samim sobom obračunavam (smi­jeh), ali te dvije godine bile su dobre zato što sam prvi put nakon toliko godina stanovao na jednome mjestu (smijeh). Imao sam vremena raditi u vrtu, hraniti mačku, prati auto... Sviđala mi se rutina koje sam bio željan. Imao sam vremena pisati. Inače imam stotinu koncerata godišnje, pišem u brzini, na putu... 

Odakle energija za stotinu koncerata godišnje? 

Vjerojatno sam ostao nepotrošen. S Bijelim dugmetom kon­certi su bili svakih nekoliko godina. Otkrio sam rad tek u ratu. Prvo iz nužde. Našao sam se u Parizu kad je počeo rat, imao sam mali bankovni račun i mali stan koji sam, srećom, kupio ranije. Za nekoga tko je imao jahtu, automobile, kuće i izgubio sve u jednom trenutku bio je to velik rez. Tada sam počeo raditi stva­ri koje nikad nisam – reklame, primjerice, to se radi iz nužde. Snimio sam dvadesetak filmova tijekom rata, ali otkrio sam istodobno, možda zato što sam bio u Francuskoj, da postoji ta neka ljepota u radu, gdje rad nije kuluk. Oni znaju napraviti stanku za ručak, koji nije neki brzi sendvič, nego je prava stan­ka i čaša vina, pa se tek onda vraćaju na posao. Zato sam ostao nepotrošen. I dandanas mislim da bi najbolje godine života tre­balo provesti u provodu, ne u radu, a početi raditi malo kasnije, kad nismo više orni za provod. 

Savjet mladom glazbeniku, a s obzirom na to da je svaka veli­ka umjetnost zapravo poezija, možda savjet pjesniku? 

Pisci su prevodivi, pjesnici nisu. Kao mlad počeo sam prevo­diti Boba Dylana, pitao sam se zašto je to toliko važno? Zamislite Popu (Vasko Popa, srpski pjesnik, op.a.) na engle­skom? Pjesnici također barataju s kondenziranim jezikom u ko­jem ima puno neprevodivog, kao u glazbi. Morate vjerovati u ono odakle vam dolazi glazba, odakle dolazi poezija, a dolazi iz polja koje lebdi u zraku kao neko kolektivno nesvjesno, nešto što su vaša baba, djed, pradjed... ostavili u tom eteru u kojem smo se rodili. Morate imati povjerenja u to jer ako krenete luta­ti od točke do točke, teško je uspjeti. Sjećam se, kad sam došao u New York na konferenciju za novinare, organizirali su da neki njujorški orkestar svira moju glazbu. I oni su svirali bolje od nas, puno bolje. Samo što to nije imalo veze ni s čim. Samo je ne­dostajalo ono što treba, inače je sve bilo bolje. Tako da se ne tre­ba zamajavati time. Život je igra, a igra se definira kao nesvrho­vito djelovanje i možemo ga provesti u nesvrhovitom djelova­nju, a ako smo odredili već neku svrhu, onda vjerujte mi, nema razloga gubiti vrijeme na lutanje po stvarima koje nisu naše jer samo s onim što je naše možemo govoriti dubokim jezikom.  

O političkoj korektnosti

Nikad nisam pristajao na korektnost, ni kad je to moglo biti po život opasno, pa neću ni sada kad je bezopasno

TRENDING

Piše Jelena Veljača: Nolanov 'Oppenheimer' je lako pratiti, a u svojoj jednostavnosti jednom riječju - apsolutno je genijalan
1

Piše Jelena Veljača: Nolanov 'Oppenheimer' je lako pratiti, a u svojoj jednostavnosti jednom riječju - apsolutno je genijalan

Piše Jelena Veljača: Nolanov 'Oppenheimer' je lako pratiti, a u svojoj jednostavnosti jednom riječju - apsolutno je genijalan

Rasprava u Elle redakciji: Slušate li Aleksandru Prijović?
2

Rasprava u Elle redakciji: Slušate li Aleksandru Prijović?

Rasprava u Elle redakciji: Slušate li Aleksandru Prijović?

Piše Jelena Veljača: sve istine i laži posljednje sezone 'Krune'
3

Piše Jelena Veljača: sve istine i laži posljednje sezone 'Krune'

Piše Jelena Veljača: sve istine i laži posljednje sezone 'Krune'

Piše Jelena Veljača: 'Depp vs Heard' je jedan vrlo besmislen i licemjeran dokumentarac
4

Piše Jelena Veljača: 'Depp vs Heard' je jedan vrlo besmislen i licemjeran dokumentarac

Piše Jelena Veljača: 'Depp vs Heard' je jedan vrlo besmislen i licemjeran dokumentarac

Piše Jelena Veljača: Recenzija filma Barbie - Film koji iz gliba izvlače feminističke parole i koji nameće pitanje 'Zašto se uopće snimao'?
5

Piše Jelena Veljača: Recenzija filma Barbie - Film koji iz gliba izvlače feminističke parole i koji nameće pitanje 'Zašto se uopće snimao'?

Piše Jelena Veljača: Recenzija filma Barbie - Film koji iz gliba izvlače feminističke parole i koji nameće pitanje 'Zašto se uopće snimao'?

Piše Maja Krištafor: Slučaj Ivy Snitzer - Zaboravljene žrtve hollywoodskih stereotipa zbog kojih je skoro izgubila život
6

Piše Maja Krištafor: Slučaj Ivy Snitzer - Zaboravljene žrtve hollywoodskih stereotipa zbog kojih je skoro izgubila život

Piše Maja Krištafor: Slučaj Ivy Snitzer - Zaboravljene žrtve hollywoodskih stereotipa zbog kojih je skoro izgubila život

Jesmo li uopće svjesni veličine Taylor Swift - pop ikone koja mijenja glazbenu industriju?
7

Jesmo li uopće svjesni veličine Taylor Swift - pop ikone koja mijenja glazbenu industriju?

Jesmo li uopće svjesni veličine Taylor Swift - pop ikone koja mijenja glazbenu industriju?

Piše Jelena Veljača: Trenutno najgledaniji film na Netflixu nevjerojatna je priča koja će vas ostaviti bez daha
8

Piše Jelena Veljača: Trenutno najgledaniji film na Netflixu nevjerojatna je priča koja će vas ostaviti bez daha

Piše Jelena Veljača: Trenutno najgledaniji film na Netflixu nevjerojatna je priča koja će vas ostaviti bez daha

NE PROPUSTITE

Razgovarali smo s mladim dizajnerom kojem je održivost na prvom mjestu

Razgovarali smo s mladim dizajnerom kojem je održivost na prvom mjestu

elle intervju

Kaubojski šeširi su hit komad sezone: ovaj cool brend ih proizvodi u tvornici staroj 200 godina

Kaubojski šeširi su hit komad sezone: ovaj cool brend ih proizvodi u tvornici staroj 200 godina

Elle intervju

Power couple Ema Luketin i Dušan Petrović: 'Važno je postaviti granice i pronaći ravnotežu'

Power couple Ema Luketin i Dušan Petrović: 'Važno je postaviti granice i pronaći ravnotežu'

elle love talk

Martina Validžić: 'Samo da nisam u ladici, treba me pustiti, onda sam najbolja'

Martina Validžić: 'Samo da nisam u ladici, treba me pustiti, onda sam najbolja'

Elle intervju

Razgovarali smo s Miach: 'Sve se posložilo baš kako je trebalo'

Razgovarali smo s Miach: 'Sve se posložilo baš kako je trebalo'

Elle intervju

Lana Biželj: "Svatko od nas ima ‘nedostatak’, no to je naša najveća snaga"

Lana Biželj: "Svatko od nas ima ‘nedostatak’, no to je naša najveća snaga"

elle magična žena

Autorica serijala 'Na magistrali' Andrea Buča: 'Stres je morao negdje izbiti'

Autorica serijala 'Na magistrali' Andrea Buča: 'Stres je morao negdje izbiti'

elle magična žena

Glumica Dea Maria Računica: 'Svoju sam traumu pretvorila u svoj poziv'

Glumica Dea Maria Računica: 'Svoju sam traumu pretvorila u svoj poziv'

elle magična žena

Attention

Sadržaj koji želite pogledati sadrži elemente koji mogu imati štetan učinak na maloljetnike. Ako želite spriječiti maloljetne osobe u pristupu takvim sadržajima, koristite program za filtriranje!

Nemam više od 18 godina