Isječak iz knjige: Ivana Šojat, 'Štajga ili put u maglu'

Čitanje je aktivnost koja nas obogaćuje na raznim poljima, stoga usred užurbanog životnog tempa, nije loše odvojiti određeno vrijeme i zadubiti se u uzbudljive stranice. Kako bismo vam u tome pomogli i potaknuli vas da, ako već nije, čitanje postani dio vaše rutine, izdvojili smo ulomak iz romana "Štajga ili put u maglu", domaće autorice Ivane Šojat. Roman donosi priču o Andriji, šefu željezničkoga kolodvora u Vinkovcima, popularne štajge, koji iz dana u dan balansira između dvije pustoši, one na željeznici, ali i one kod kuće. Andrija je i dragovoljac Domovinskog rata sa svojim traumama i tugama,  svjedok propasti ne samo željeznice već i grada. Ovaj roman priča priču o Hrvatskoj koju mladi napuštaju, zaboravljenim krajevima i ljudima koji se nadaju probuditi iz noćne more i sagledati neku novu perspektivu.

U nastavku vam ekskluzivno donosimo ulomak iz romana koji je dostupan u nakladi Fraktura.

...

Kako se zoveš? Glas je u prvi mah bio tih, nježan, mek poput majčina glasa koji djetetu u vrućici kao litaniju pjevuši uspavanku. Koje su ti nadjenuli ime? Kojim su te imenom obilježili? Kojim te imenom dozivaju kad se ne vratiš? Glas je postajao sve moćniji, glasniji, gnjevniji. Podignula sam glavu prema krošnjama topola. Čas sivo, čas zeleno lišće je treperilo ni na čemu, jer vjetra nije bilo. Nije bilo ni vesala, no moj čamac je ravnomjerno klizio ni u što. U maglu koja me naprasno opasala. Mrk i čvrst kao zemlja mrazom okovana, čamac ravna dna bešumno je, nečujno klizio preko mutne vode. Sve je šutjelo. Sve osim glasa koji je sve glasnije htio doznati moje ime. Ime kojega se u grču, strahu i panici nisam uspijevala sjetiti. Čije su ime ukrali kako bi ti ga nadjenuli? Urlao je glas, muški glas. Biblijski, mnogoglasno, unisono, kao u filmskih prizorima velikih otkrivenja. Ne znam zašto sam u trenutku kad sam htjela doviknuti kako se ne mogu sjetiti rođena imena povikala ono bakino. Ana! I sve je nestalo.

Jedno vrijeme sam zatim samo ležala, zurila u strop, zidove, ormare, noćne ormariće zatrpane knjigama, Jakovljeve zgužvane papirnate maramice koje noću kao da su se kotile u našem krevetu i opipavala postelju u kojoj više nije bilo Jakova. Kao da jedno vrijeme nisam bila ovdje, pomislila sam. Iz nečeg drugog sam propala kao kroz pod, kroz propadalište na kazališnoj pozornici, ili otvor kroz koji su gladijatori izlazili u arenu, u smrt ili slavu. I to sam pomislila. Trebalo mi je vremena da se saberem. Čula sam Jakova kako kiše u dnevnom boravku, kako alergijski reagira na grinje, prašinu, polen, perje, suhi zrak, zrak. 

Nisam se uspijevala nasmijati njegovu kihanju. Kroz prozor je prštalo kristalno, zimsko, uvijek nekako modro, krhko, a oštro svjetlo. U glavi mi je još grmio onaj glas. U nosu sam osjećala miris močvare. Dohvatila sam jednu od onih Jakovljevih napola iskorištenih maramica i pokušala ispuhati močvaru iz nosa. Nije htjela otići iz nosa isušenog centralnim grijanjem.

Naposljetku sam sve te maramice pokupila kao paperje rasuto iz potrganog jastuka i kroz predsoblje otišla baciti ih u kantu u kupaonici. Umila sam se zatim osluškujući televizor koji je drečao u dnevnoj sobi, glas voditelja koji je zvučao kao da se dogodilo nešto strašno. Iz kupaonice sam otišla u kuhinju, smućkala si kavu, veliku šalicu kave s previše šećera i malo mlijeka.  Jakov je  u naslonjaču. S kavom sjedam na kauč i gledam ga kako me ne gleda. Ne primjećujemo se, pomišljam. Pomišljam i kako je doista moguće istodobno biti i tu i drugdje. I misli su prostor ograđen od drugih. Hermetičan. 

Ispijam gutljaj kave koje je premalo u vrućoj vodi, koja je odvratna, jer zapravo nije ništa: ni čaj, ni kava.
Jakov svoj pogled s televizora prebacuje na mene. Izraz mu se ne mijenja. Jednako je gledati mene i posljedice bombaškog napada negdje u Afganistanu. Uvjerena sam da je na ekranu Afganistan ili neko drugo mjesto s ekstremistima. Ekstremisti su uvijek na nekim drugim mjestima. Valjda. Valjda ih nema blizu nas. Valjda. Ili se na ekstreme u bližoj okolini priviknemo lakše, zato što moramo, zato što je privikavanje i prilagođavanje jedini princip opstanka. Ili se lažemo, grozno lažemo.

„Dobro jutro,“ kaže mi naposljetku gotovo ne pomičući usne. Trbuhozborac, Bog je trbuhozborac. Ne znam zašto mi to pada na pamet dok s Jakovljeva lica pogled preusmjeravam na televizor. Podne je. Četvrtak je. Jakov nema predavanja na fakultetu, ja sam uzela dva dana godišnjeg pred rođendan, pa smo sinoć oboje mogli leći jutros, kako znamo u šali reći. Jakov je pisao doktorat. Ja sam čitala nekakav pseudo-povijesni roman o pokolju što su ga Rimljani pretrpjeli u Teutoburškoj šumi. Publije Kvintilije Var prikazan je kao podli mekušac. Trebala sam prestati čitati čim sam shvatila da autor poraz objašnjava nakaznom osobnošću vođe i povija se pod teretom mitologizacije kojoj su mnogi tako skloni. Trebala sam prestati.

Srčem kavu. Znam da time živciram Jakova koji sve uvijek ispija tiho kao konj. Želim ga pitati sjeća li se onog izleta u Baranju, Zlatnu Gredu kad smo oboje prvi put imali priliku gledati konje kako piju vodu. Ništa se nije čulo. Razina vode u posudi se samo bezvučno spuštala pod njuškom ponija koji je prethodno ugrizao neku ženu. Šutim. 

Šumi mi i šušti u glavi. Kao da još čujem ono lišće koje je u snu treperilo ni na čemu. Jakov opet gleda CNN. Opet je u egzistencijalnoj krizi, zapravo u fazi kad se pita koliko uopće ima smisla njegov rad na doktorskoj disertaciji o nečemu što on zove kvantni klavir.Kad zapadne u tu tugaljivost o besmislenosti vlastitih znanstvenih nastojanja, onda je forsira do krajnjih granica razmatranjem ljudske krvoločne gluposti gledanjem vijesti o pokoljima diljem kugle zemaljske. Izriče grandiozne fraze i zuri u krv, zgraža se. A ja ne znam kako bih ga utješila. Ne znam ni želim li ga utješiti. Ne znam ima li utjehe. 

Zurim u televizor kao u tešku prometnu nesreću od koje čovjek zgražajući se ne može odvratiti pogled. Osjećam na sljepoočnici da me Jakov prijekorno pogledava dok zurim u uvijek iste prizore nakon automobila-bombe: mlake krvi koja se zgušnjava i mijenja boju u zemljane, smeđe nijanse i posvuda razbacane, uglavnom smeđe, gumene natikače. Posvuda natikače. Pogledom tražim natikače po ekranu. Gumene, smeđe natikače. Zamišljam što će arheolozi za tisući godina pronalaziti na Bliskom Istoku. Pomišljam na savijene mačeve koje pronalazimo na područjima na kojima se razvila keltska Latenska kultura, na onesposobljene mačeve bačene u vodotoke, ali najčešće jezera, mačeve koje tumačimo smrću njihova vlasnika, koje više nitko nakon smrti onih koji su njima ubijali šireći se na jug i istok nije smio koristiti. Pitam se što biva s papučama.  Posvuda oko razvaljenih i izgorjelih vozila, oko onih papuča su zgrade koje izgledaju poput razbijenih, pa slijepljenih vaza, ljudi, zapravo ruševine od ljudi: preživjeli sretnici koji izgledaju kao da im je svejedno, koji rasute komade manje sretnih sakupljaju kao krumpir nakon prolaska traktora i onog nečeg čime traktor razgrće zemlju. Ne mogu se sjetiti, mozak mi još spava.

Automobil-bomba, banalno prijevozno sredstvo sadržajem pretvoreno u smrtonosno oružje. Navikli smo na automobile-bombe, pada mi na pamet. Ne stižem do kraja razmotriti činjenicu koliko smo se priviknuli na automobile pretvorene u bombe, koliko nam je to postalo uobičajeno, koliko smo kulturna središta nekoć moćnog Perzijskog carstva gnjusno sveli na uobičajenost automobilskih pokolja. 

U glavi mi je eksplozija, toliko toga.  Svijet se neprestano mijenja. Istodobno ostaje isti.
Nakašljavam se. Želim privući Jakovljevu pozornost, dovoljnu količinu njegove pozornosti kako bih mu rekla za san. On me, međutim, samo kratko pogledava.

„Sanjala sam uznemirujući san,“ ipak kažem, uzdišem. Pomišljam kako bih pretjerala kad bih taj san nazvala strašnim.

„Da?“ nezainteresirano će on. 
Pričam mu o čamcu, vodi, mirisu te vode, lišću topole koju u Irskoj smatraju demonskim stablom. Ne znam zašto tek zatim spominjem glas, pokušavam ga oponašati. Jakov me u čudu gleda. Očekujem da će prasnuti u smijeh, no on posve ozbiljan veli:

„Možda si bila na drugom mjestu,“ sliježe ramenima, ponovno pogledava televizor na kojemu su na redu izvješća sa svjetskih burzi.

„Kako to misliš?“ 

„Gledaj, u kvantnoj fizici postoji takozvani koncept superpozicije, koncept prema kojemu se jedna čestica može istodobno nalaziti na dva mjesta,“ rukama mi pokušava dočarati to što je upravo izgovorio, pa mi objašnjava kako atom i subatomske čestice ne znaju za vrijeme, na njima se ne vidi protok vremena. Odlazi dalje u tom objašnjavanju koje više ne mogu pratiti. To se vjerojatno vidi na mome licu, pa me posprdno pogledava, odmahuje rukom i veli da nema svrhe.

„Što nema svrhe?“ pitam.

„Nema svrhe, ti to ionako ne možeš shvatiti,“ potpuno se okreće od mene. Kao da je bacio kamen i ubio me, sveo na nepostojanje. Ključam iznutra.

„Nisam glupa!“ kažem preglasno.

„Nisi glupa, ali ne možeš to shvatiti,“ dobacuje mi preko leđa. Zuri u televizijski ekran na kojemu je sad prognoza. U Reykjaviku je minus dvanaest.

„Gdje je to drugo mjesto?“ ipak ga pitam. Glas mi je drukčiji od želuca i jednjaka koji mi se ogorčeno grče. Sliježe ramenima. Ne gleda me, nego zuri u televizijski ekran koji je ponovno premazan krvlju koju je prolio onaj automobil-bomba. Vijesti se vrte u krug. Od najgorče do najlepršavije. Od Iraka do Reykjavika.

„Jesu li snovi neka paralelna stvarnost, posljedica tog što zoveš superpozicija?“

„Ne znam,“ kaže. Možda stvarno ne zna. 

...