Piše Jelena Veljača: Recenzija filma Barbie - Film koji iz gliba izvlače feminističke parole i koji nameće pitanje 'Zašto se uopće snimao'?

Vjerojatno je jedini način da se snimi ikakav film o Barbie, etički vrlo upitnoj „savršenoj“ lutki, bio da se scenarij i režija daju feminističkoj ikoni Greti Gerwig. Mattel je velikodušno pristao na ironiju, Will Ferrell je u gegovskoj (ne baš modernoj) maniri odigrao blesavog CEO-a koji je toliko zatupljen svojom pozicijom moći da doslovno ne zna samostalno izaći iz zgrade vlastite firme, a Greta Gerwig i njezin privatno-poslovni partner, jednako genijalni Noel Baumbach, autor jednog od najvažnijih filmova o odnosima današnjice, The Marriage Storyja, napisali su scenarij kroz koji su pokušali izvući Barbie iz pozicije toksične savršene lutke koja je uzor svim djevojčicama svijeta (a zapravo ne bi trebala biti). 

Mogli bismo sada razgovarati i o tome jesu li čežnje za stereotipnom ljepotom tako duboko ukorijenjene u svima nama da će zauvijek ostati zapisane i u neku buduću djecu kao transgeneracijski poklon postojala Barbie lutka ili ne, mogli bismo razgovarati i o tome kako je u simboličkoj dječjoj igri zapravo sve dopušteno, pa i najljepša lutka na svijetu koju će djeca onda potom uništiti, ali film Barbie, nažalost, iako pokušava, zapravo ne odlazi korak dalje od poigravanja, očekivanog, s idejom kako će se stereotipovi uklopiti u današnji svijet (teško).

Baumbach i Gerwig su jako pametni, njihove su doskočice često napisane u metajeziku jer se valjda pale na to da komentiraju vlastite koncepte, a i djelomično jer ovaj film nema pravu radnju pa su mu takve stilske piruete potrebne da popune dva sata trajanja. Pa će tako Helen Mirren kao naratorica u jednom trenu komentirati čak i ljepotu glavne glumice Margot Robbie. Redateljska rješenja Grete Gerwig su sjajna, ali kao da su posuđena iz sto drugih jednako tako sjajnih filmova: ima tu uredskih hodnika koji vode u podsvijest iz Spikeovog  Johna Malkovicha, ima tu mnogo američkog mjuzikla (i neka ga ima, jer su to doslovno najbolji dijelovi u kojima apsolutno briljira Ryan Gosling), ima tu i coming of age teme koja je i proslavila samu Gretu. I naravno, ima tu i mnogo džepnog feminizma: sigurno ste već čuli da i na samom traileru kažu „Barbie is everything, he's just Ken“.

Ken je ludo zaljubljen u Barbie (dok će ona na kraju u maniri oslobođene žene koja smije ne znati što želi priznati da ona u njega nije), pa ju zbog toga odlučuje praznoglavo pratiti u „stvarni svijet“ gdje Barbie mora pronaći svoju vlasnicu i porazgovarati s njom o njezinoj depresiji koja se počinje reflektirati i na samu lutku (zbog čega postaje svakim trenom sve manje savršena, što je sjajno prikazano kroz celulit i ravna stopala). U stvarnom svijetu Ken zaboravlja da je ludo zaljubljen u Barbie - jer se ludo zaljubljuje u mušku supremaciju, koju jedva čeka donijeti u svijet igračaka! Samo zato što smo muškarci, mi bismo trebali vladati i dječjom maštom! Zvuči kao kritika patrijarhatu, zvuči čak i silno zabavno, ali na ekranu ostaje vrlo površno, i s vremenom izuzetno dosadno, jer je film traje gotovo dva sata i mnoge „fore“, o patrijarhatu, konjima, plaži i feminizmu, ponavlja bilijun puta.

Cijela ta priča o spašavanju vlastitog identiteta stereotipne lutke tijekom koje će Barbie spoznati sve boli, patnje, izazove, ali i ljepotu nesavršenog stvarnog svijeta napisana je prilično zbunjujuće i s vrlo malo logike. I ona koja je tu bazira se na apsolutnom povjerenju gledateljica u pravila ovog filma - portal između stvarnog svijeta i Barbielanda, život Čudne Barbie (lutke čija se vlasnica „prejako“ igrala s njom), komplicirani i nedovoljno razrađeni međuodnosi te dvije stvarnosti i utjecaj jedne na drugu. Ima tu i duhovite kritike kapitalizmu - ideje su loše sve dok ne donose novce, pseudoravnopravnosti - Mattel je jednom imao predsjednicu upravnog odbora, ali glavni junaci se ne mogu sjetiti kada, ali sve je to nedovoljno za dobru priču, pa film funkcionira kao pregled odličnih Barbie stylinga uz niz doskočica koje će vas sigurno nasmijati.

Margot Robbie je nestvarno lijepa i ozbiljno talentirana. Gledati ju na ekranu stvarno je rapsodija, iako ćete, ako niste die-hard Barbie obožavateljica, zasigurno imati poriv ući u filmsko platno i skinuti taj užas od Barbie odjeće s nje.

Ryan Gosling vjerojatno je jedan od najboljih američkih glumaca današnjice. Ali njegova uloga u ovom filmu jednako je nepotrebna kao i lutka Kena. Usudila bih se reći da je i cijeli projekt nepotreban, osim što, eto, potencijalno može biti zabavan.

Feminizam je srećom dovoljno kapilarno rasprostranjen da mu ne treba činiti uslugu ovakvih polureklamnim pričama. Zapravo, feminizam spašava Barbie, a ne obrnuto. Feminističke parole doslovno izvlače ovaj film iz gliba pitanja: Zašto se ovo snimalo, a može li feminizam spasiti i film i dovući ljude u kino, tek ćemo vidjeti.