Piše Jelena Veljača: Serija 'MaPa' je skriveni streaming dragulj u čijoj ćete radnji sigurno pronaći - sebe

Kad krene ljeto, a vi ste i dalje u gradu, teško je pronaći seriju kojoj još niste dali šansu, a još teže onu koju još niste s guštom gledali cijelu noć, back to back. Zato sam u nedavnoj virozi osjetila posebnu zahvalnost (HBO) Maxu (formerly and forever known as HBO) što je u nekom trenutku potpisao  ugovor s čudesno zanimljivo, dirljivom, ali ne i ljigavom njemačkom (da, dobro ste pročitali, ali nemojte da vas to odbije) serijom MaPa (2020). 

Pokušajte guglati: ali teško je pronaći bilo kakvu stranu vijest ili recenziju o ovom bombonu, koji svakako preporučujem za vrela ljetna popodneva kad nemamo drugi izbor nego sakriti se od razornog sunca pred ekrane. Serijica dakle ima samo 6 epizoda, koje prate nedavno obudovjelog mladog oca Metina kroz depresiju gubitka voljene mlade žene i majke njihove bebe i kroz bitku s pronalaskom načina da podiže dijete sam.

Kako to obično biva, s obzirom na to da je europska, serija uspješno preskače sve klišeje koje bismo mogli očekivati da takav plot skriva u sebi: nema tu puno suza i drame, rezanja žila i kontemplacije o suicidu, nema gotovo ni malo samosažaljenja i odbijanja djeteta, nesnalaska u očinstvu i pijanih noći tijekom kojih Metin pokušava pobjeći od gorke mu sudbine što je u tragičnom spletu okolnosti (i krvnih žila) ostao sam s bebom u pelenama koja je najveću emotivnu povezanost ostvarila s - četkom za čišćenje toaleta.

Ima zato mnogo nenametljivog humora, koji koketira s crnim, da, no autori predvođeni glavnim spisateljem Alexanderom Lindhom ni tu ne pretjeruju. Šale se gotovo posredno i vrlo pametno, ostavljajući mnogo prostora genijalnom glavnom glumcu Maxu Mauffu da svojim komentarom bez riječi učini situaciju naprosto urnebesnom. MaPa, simboličkog imena koje govori dakako o tomu kako je jedan mladi otac nenadano (i nespremno?) postao i majka, više se bavi vanjskim svijetom Berlina (ali i današnjice) nego izazovima ranog samohranog roditeljstva.

Autori su spremni demistificirati i srušiti svaku utvrdu za koju će se gledatelju učiniti da se Metin može primiti za utjehu i sigurnost: njegova je majka upitno moralna osoba, Njemica koja koketira s idejom bijele supremacije, spremna vlastitu nespretnost prebaciti na tamnopute susjede bez da trepne okom, spremna probijati granice privatnosti vlastitog djeteta, nesposobna izaći iz onoga što bismo danas nazvali „slikom stare, slabe Europe“. U ovoj je seriji mnogo kritike toj Europi, ali na jedan neopterećujuć, usputan, autoironičan način. Treba od ovih autora učiti kako se to radi: s velikodušnošću poslanom od samih Bogova talenta, milostivo prikazuju sve mane bijelih Europljana (koje su dakako prema njima najvidljivije baš u Berlinu), pa će tako Metin u jednom trenutku susjedu pozdraviti s Heil Hitler jer smatra da je rasistkinja, a u drugom u bolovima i užasu crijevne viroze tu istu moliti da mu „samo pričuva dijete dok ode doktoru“. Hoće li mu pomoći?

U američkoj seriji možda i bi, ali susjeda će Metinu (u novom vrlom svijetu punom empatije i prihvaćanja) - zalupiti vrata pred nosom. Umri u mukama, nisi moj problem - poručit će metaforički tom svijetu. Upoznat će Metin mjestimično i zrake svjetlosti i topline - da bi se one pred njegovim očima vrlo brzo razotkrile u kratkim ali efektnim dramama dostojnih Tracy Lettsa s porukom: nema utjehe ni u vlastitoj obitelji, ali ni u tuđima, uvijek neko dijete plače na balkonu. Tamnoputi susjedi tako će biti homofobi, a njegov prijatelj loš otac.

Razaraju autori i njegovu vlastitu idealnu kratkotrajnu bračnu zajednicu, pa i njega samog u njoj, ostavljajući nas s neočekivanom utjehom: nitko nije savršen, ali i dalje moramo nastaviti, zar ne? Nema za glavnog junaka Metina ni ljubavi ni seksa: tu je samo život, okrutan kakav samo u velikom gradu može biti. Za njim viču homelessi na ulici, svađa se s djecom u parkovima, čije majke duhovito priznaju da im je „majčinstvo neopisivo dosadno“. Njegov najbolji prijatelj, dok sjedi na wc školjki s djetetom u slingu, spreman je razgovarati o seksu sve dok ne mora otići promijeniti pelenu, a najbolja prijateljica njegove žene je, dakako, lezbijska konceptualna umjetnica, čiji radovi komentiraju migrantsku krizu i ženska prava, i koja u ateljeu skriva odgovor na egzistencijalno pitanje mladog udovca: - Jel me Emma doista voljela?

Apsolutno genijalni komentari lošeg njemačkog suočavanja s „auslandersima“ neočekivano briljiraju u seriji od koje biste možda na prvu očekivali kenjkavu dramu koja od vas zahtijeva mnogo papirnatih maramica na kauču.

Nisam pustila ni jednu suzu, ali ne znam jesam li u skorije vrijeme pogledala bolji prikaz modernog života u njegovoj punini: MaPa pokriva današnje veze, sve vrste ljubavi, prijateljstva, roditeljstvo, identitete, politička pitanja, susjedske odnose. Past će autori u zamku i samokomentara, pa se jedna epizoda vrti oko bešćutnosti njegovih kolega u sobi za pisce (nisam sigurna sviđa li mi se metajezik za koji su se odlučili, ali srećom, taj prelazak trećeg zida traje kratko), ima tu i skakanja u Metinove umišljaje (superiorniji očevi voze se s djecom na skateboardima, u Ikei vrijeme i jezik ne postoje), ali sve u svemu, ova serija je jedan od skrivenih streaming dragulja u kojoj ćete se, izgubili nekog bliskog ili ne, sasvim sigurno prepoznati.

Druga glavna uloga zapravo je majka male Lene: iako je umrla prije početka serije, vraćamo se na njihov odnos redovno, što epizodama daje potrebnu dozu i ženskih problema i pozicija. Da nema plavog malog preslatkog djeteta na podu budućnost bi izgledala surovo i nepotrebno. Ovako - kao i Metin, moramo se nasmijati i - preživjeti.