Piše Jelena Veljača: Svaka djevojka koja ulazi u vezu treba pogledati tešku scenu iz filma 'Fair Play'

Come on, cry me a river, I cried a river over you- su stihovi koji su mi pali na pamet kad je glumica Pheobe Dynevor bacila nož (poput mikrofona) na pod u zadnjoj mikrosekundi filma 'Fair Play', za kojim je poludio TikTok ovih dana. Ukoliko niste na toj društvenoj mreži (poput mene), možda vas netko mlađi u vašoj okolini velikodušno obavijesti da je ovo "must see" gradivo, koje inspirira razne žene diljem svijeta na videoklipove i kratke recenzije koje se sve svode na "ovo se zaista može dogoditi kad hodaš sa slabićem koji ne može podnijeti tvoj uspjeh" i "pogledajte ovaj film kao upozorenje".

Iako mi upozorenja više ne trebaju (iako bih voljela da ih je bilo malo više prije dvadesetak godina), pogledala sam film jer što ću drugo kad su ključne riječi #feminizam #karijera #slabifrajeri. Ne trebaju mi upozorenja jer dobro znam da je vani džungla. Što meni više neki film može objasniti o tome kako frajeri teško podnose uspješnu ženu? Nažalost, ta je tema pravi evergreen. Uvijek prolazi, nikad ne dosadi. I nikako da postane staromodna. U 'Fair Playju' je sve vrlo nefer prema glavnoj nam junakinji Emily. Radi kao financijašica, zajedno sa svojim zaručnikom Lukeom (Alden Ehrenreich). Film se najavljuje kao erotski triler, što je, pretpostavljam, upozorenje koje slijedi radi dirljive prve scene seksa tijekom koje Emily prokrvari (od menstruacije, ako nekom treba objašnjavati), Lukeu su krvave usnice, njoj predivna nevina bijela haljina u kojoj podsjeća na Ofeliju, ali ništa od navedenog nije neugodno ni kinky.

Baš suprotno: Luke silno obećava i kao muškarac i kao heroj, jer usred njezine menstruacije klekne na koljeno i ponudi joj dijamantni prsten. Frajer neugrožen ženskim tjelesnim tekućinama? To je film vrijedan gledanja, priznajem. Naravno, vješta je scenaristkinja i redateljica Chloe Domont sve pripremila tako da nas Luke izda. Umjesto njega, promociju koju je očekivao dobiva njegova voljena Emily, i Luke načisto poludi. Kao što mnoga svjedočanstva na TikToku tvrde, sigurna sam da dosta vas koje ovo čitate znate kako priča dalje ide: on postaje moody, nesretan, kupuje prvu dostupnu self help knjigu o tome kako biti uspješan i snažan muškarac, počinje slušati podcast izmišljenog gurua koji je internetsku publiku silno podsjetio na Jordana Petersona, i vrlo brzo, s obzirom da se radnja ne odvija u Hrvatskoj, Luke ne kleči na Trgu i ne moli za povrat vlastite snage i supremacije, već kreće emotivno zlostavljati svoju partnericu.

Ona se koprca: voli ga ali voli i sebe. Chloe Domont u na trenutke ljigavom i loše glumljenom pa čak i sporom filmu postavlja vječno pitanje, pitanje svih pitanja: kako da žena preživi to što mora odabrati sebe ispred frajera kojeg je jednom voljela? I tu film doista postaje zanimljiv, jako zanimljiv. I odjednom mu opraštate što mrvicu, na trenutke, djeluje kao B produkcija i što se većinom odvija u malenim ružnim setovima. Odjednom je vrlo životan (a tako bismo voljele da nije): Emily pokušava seksom udobrovoljiti svog mračnog dečka, želi ga odvesti na skupu večeru, ali se boji da će ga njezino plaćanje računa dodatno uznemiriti, obećaje mu pomoći na poslu što ga dodatno kastrira, i non stop bira između vremena s kolegama i vremena s njim. A na poslu Emily saznaje da Luke baš ne briljira. Dapače i čak štoviše, shvaća i da je spreman, zbog vlastite koristi ugroziti i njezinu poziciju. Znate već kako stvar ide dalje: odjednom joj govori da se ružno odijeva, kritizira njezine socijalne vještine, spušta ju gdje god stigne, isprva zabrinuto pita je li, možda šef nešto pokušao, a onda ona brzo postaje kurva. Klasična bajka o uspješnoj ženi koja napreduje teškim radom i muškarcu koji to ne može podnijeti.

Film završava onako kako i počinje - krvlju

Naravno, ovaj film ne bi bio na Netflixu da je ostao samo na psihičkom zlostavljanju i emotivnom uskraćivanju koje je svaka žena karijeristica morala proći ukoliko je uz sebe imala slabića. Film da bi bio film mora malo stilizirati stvar pa tako 'Fair Play' završava u krvlju s kojom je i počeo- samo ovaj put ona nije menstrualna, već, nakon jedno tri javne sramote i bezbroj užasa (među kojima je i silovanje, ali na to ću se malo detaljnije vratiti jer mi se čini silno važno) koje joj je Luke, razotkrivši sebe kao potpunog psihopatu, priuštio, s noža kojeg će Emily zariti u Lukea. E sad- ta scena. Moram reći da, iako sam pronašla intervju u kojem autorica Domont objašnjava da za nju to nije zlostavljanje već materijalizirana fizička potreba junakinje da dobije priznanje od Lukea da je zlostavljač, mislim da nije bilo potrebno izjednačiti Emily s njim čak ni u trenu velikog suboka i potrebe za krešendom. Da, shvaćam da ju je izludio, ali mi želimo junakinju koja je u stanju iz zlostavljačke veze otići bez da i sama počini zločin.

Toliko ju je divno napisala do tog trenutka: Emily je stabilna, poštena, vokalna, hrabra, ali i nježna i submisivna, i zna lažno popustiti kad se prepadne da više nikad neće vidjeti svog dečka. Opet, nismo li sve napravile takvu istu glupost, lažno se ispričavale za nešto što nismo napravile samo da sve bude ok i da nas zagrli? Strašno. Mora postojati ime za taj užas! Malo bi mi priča više legla bez simbolike noža. No, vratimo se na silovanje. Možda najsjajnija i svakako najedukativnija scena filma je upravo to prokleto silovanje. Razmišljajući kad bi bilo najprikladnije da se takvo što smije prikazivati djevojkama, pada mi na pamet: što prije! A onda opet, doista je uznemirujuće koliko je odlično snimljeno u što se consensual seks može pretvoriti. Da, oni doista, u jeku užasne rasprave, krenu u očajnički seks dvije mrtve duše, ali Luke ne može podnijeti njeno lice i ravnopravnu poziciju za vrijeme odnosa, pa joj svaki put kad ga ona krene poljubiti doslovno nabije licem o nekakvu podlogu. Vrlo brzo Emily mu kaže da ju boli i da stane. Vrlo brzo seks s privolom postaje grubo silovanje, oduzimanje seksualnih sloboda. Svaki sudac koji se bavi seksualnim nasiljem trebao bi pogledati ovu scenu. Svaki novinar koji piše o date rapeu. Svaka djevojka koja ulazi u vezu. Samo zbog te scene, koliko god mučna bila, valja aplaudirati Domont.

Film generalno, iako ima atmosferu psihološke napetice, i nije toliko mučan. Pomalo je produciran kao trilerovska sapunica, znate taj žanr, poput ekranizacija onih aerodromskih krimića u kojima lijepe žene nestaju ili budu ubijene, a još ljepše tragaju za tijelima. Kao, bojimo se, ali istovremeno sve izgleda kao da je videospot. Međutim, moram priznati, dugo nisam vidjela jednostavniji, a bolji prikaz raspada jedne veze u kojoj se muškarac osjeća kastrirano (molim da se primijeti da nisam napisala da JE doista kastriran), a žena ne može napraviti baš ništa da spasi vezu osim da u potpunosti poništi sebe (i stvarnost). Nije ni čudo da društvene mreže luduju. Ovaj film je analiza problema modernih veza za blesane.