TIHA SNAGA ODUSTAJANJA: Znate li kada je vrijeme da samima sebi kažete 'Dosta'?

Dijeta koju zapravo ne držimo, tenisice za trčanje koje nikada ne nosimo, posao za koji se ispostavilo da nije baš 'iz snova', veza koja se ne miče s mjesta… Kada je najveći iskaz snage i zrelosti naprosto – odustati?

Neoliberalna kultura počiva, između ostaloga, na imperativu da je sve dopušteno, osim odustajanja. Kao da je život više ili manje uzbudljiva sezona 'Survivora', neprestano skačemo preko prepreka u utrci za koju je s vremenom nekako sve manje jasno gdje je cilj, i zašto smo ikad poželjele stići do njega. Ne bi li ponekad bilo daleko bolje izbaciti samu sebe iz igre i umjesto neprestane borbe s vlastitim granicama skrenuti iz divljine na koktel uz pješčanu plažu?

Istina, postoji niz zahtjevnih ciljeva za koje se vrijedi potruditi, i gotovo ništa doista vrijedno u životu ne dolazi s neprestanim osjećajem lakoće, a trijumf izvojevan nakon duge bitke donosi neopisivo zadovoljstvo. Svaki posao, veza, trening, projekt, prijateljstvo, čak i malo ambiciozniji kulinarski pothvat sadrži zahtjevne međukorake, teške trenutke, neočekivane zaokrete, prepreke, periode umora i zamora u kojima dođemo u napast naprosto dići ruke i povući se pod dekicu do zauvijek. Ali bivajući snažne samosvjesne žene odgajane s feminističkim idealima, nekako ćemo progurati kroz te faze i izaći na drugu stranu kao pobjednice. 

via Gfycat

No dok smo lekciju o važnosti ustrajnosti možda i malo predobro usvojile, manje se pozornosti u tijeku odrastanja posvećuje barem jednako važnom umijeću odustajanja. Recentna istraživanja na području psihologije, osobito u SAD-u čije kultiviranje ustrajnosti doseže ponegdje i sumanute razmjere, dokazuju da odustajanje ima značajne prednosti, dok kredo 'Never give up' može ima ozbiljne negativne posljedice za psihičko, a onda i fizičko zdravlje.

Primjerice Gregory Miller i Carsten Worsch, koji su studiju posvetili važnosti odustajanja u adolescenata, objašnjavaju da je odustati od nedostižnih ciljeva neizmjerno važna vještina koju vrijedi razvijati tijekom odrastanja. Tehnički je termin 'goal disengagement', što će reći da se naprosto odvojimo od cilja za koji se pokazalo da nije ostvariv, ili da ga naprosto više ne priželjkujemo. Jer čak i ako nižemo uspjehe na putu kojim smo se otisnule, i to nam čini utoliko težim odustati, ne znači da nam nastavak obećava ispunjen život. Frustracija se gomila, a da i ne razumijemo sasvim zašto se osjećamo toliko loše kad sve nominalno ide dobro, ali naša se sreća možda nalazi negdje drugdje. 

Ne treba nužno sabirati životne lekcije na Insta-feedu, ali jedna ukradena mudrost koja mi se definitivno usjekla u glavu glasila je 'Don't cling to a mistake just because you've spent a lot of time making it'. Ponekad toliko dugo inzistiramo na pogrešnom putu da postaje gotovo nezamislivo naprosto zaokrenuti kurs. Pomisao na svo vrijeme i energiju, potraćene na pothvat koji se neće materijalizirati kako smo se nadale, tjera nas u tri različite depresije, a osjećaj srama koji često prati odustajanje samo dodaje uvredu povredi.

Ali odustajanje je umijeće koje se vježba i znati odustati odraz je samosvijesti i mudrosti. Ne treba prenagljivati, prije svega je važno naučiti odrediti odakle poriv da odustanemo; je li riječ o samosabotaži, strahu, ili istinskom osjećaju da je cilj nemoguć ili nepoželjan? Želimo li još uvijek isto što smo željele kad smo se odlučile na put kojim smo krenule? Tratimo li energiju koju bismo mogle kanalizirati u nešto drugo što bi nas učinilo znatno sretnijima?

Bilo da je riječ o članarini za yoga studio koju uporno plaćamo, iako je jedina shavasana koju prakticiramo u krevetu prije spavanja, ili vezi za koju se toliko dugo borimo da smo otupile na činjenicu da nas zapravo taj odnos više nimalo ne veseli, možda je najbolje što možemo napraviti za vlastitu sreću – odustati, i napraviti prostora za nešto drugo. Jer tek kad otpustimo teret ciljeva koji nam odavno ne služe, možemo otkriti nove želje i mogućnosti, ili naprosto malo lakše disati…

Piše: Ana Fazekaš