Kad se takva serija snima iz sezone u sezonu, uvijek je teško „prebaciti ljestvicu“. Već mi je u prvoj epizodi bilo jasno da je teško da će se to dogoditi i ove, treće sezone, ali čekala sam četiri epizode za presudu. Zato što jako volim Bijeli lotos, i zapravo sve što Mike White, šašav i autoironičan, pametan i dubok kakav jest, radi.
Sad kad sam sve ovo napisala, moram biti do kraja iskrena i reći da sam već na samom početku četvrte epizode treće sezone zaspala. Nije to toliko čudno: imam malo dijete, puno radim i vrijeme za gledanje TV sadržaja vrlo mi je ograničeno, ali, usporedbe radi, kad smo u jednom od najljepših hotela u kojem smo ikad bili suprug i ja slučajno otkrili Bijeli lotos season 1, nismo odlijepili oči sa ekrana dok nismo pogledali cijelu sezonu.
Tako nešto začudno, izvrnuto, ali ne i uvrnuto, drugačije, a opet pitko, nikad nismo vidjeli. Znate i sami: Mike White voli dobru crnu komediju. Bijeli lotos je lanac top notch resort hotela koji posjećuju obitelji različitih dinamika, parovi pred raskidom (a ako i nisu, bit će na kraju posjeta), sumnjivi ljubavnici i biznismeni. Nije setting ništa drugačiji u trećoj sezoni. Tajland je prekrasan, cast odličan, kostimi čak i mjestimično predobri (pa se pažnja usmjerava na njih, a ne na radnju), likovi sjajno napisani. Puno je u njima neuroze koju Mike White tako dobro poznaje: a sasvim sigurno i publika.
Ne mogu zaboraviti lik koji je igrala Aubrey Plaza u drugoj sezoni: uspješna žena koja se najviše od svega boji svojih osjećaja. Naravno, Jennifer Coolidge Whiteova je muza i zvijezda prve dvije sezone; u trećoj je s nama samo jeka njenog duha (Tanya je ubijena u drugoj sezoni). White je poznat po tome da je linija koja spaja sezone Bijelog lotosa tanka i da radije kreira posve novi mikrosvemir nego što se naslanja na plot koji mu je već dobro odradio.
Odustanak od takvog stvaranja priče nije mu donio neke dodatne bodove. Da, sigurno određenu publiku zanima tko je ubio omiljenu nam (i mu) Tanyu i kako će Greg aka Gary završiti, ali Jon Gruis bio je puno bolji kao Tanyin smotani suprug s tajnom, nego kao potencijalni ubojica osvetnik s mlađom ženom/bivšom prostitutkom. Cijela je sezona (barem ove epizode koje sam do sada imala priliku pogledati jer epizode izlaze jedna po jedna nedjeljom po američkom vremenu) prilično usporena.
Ok, netko dobrohotan može to nazvati i „atmosferičnim“, ali moram inzistirati na tome da su kadrovi tajlandskog resorta u količini kao da se snima reklama stvarno opterećujući. A i priča pati radi tih intermezzo momenata, pa čovjek zapravo ne zna o čemu se tu radi. Jesu li glavni likovi tajlandski majmuni koji prijete čovječanstvu? Hoće li budizam donijeti neku filozofiju i red u zapadnjački bolesni, iskvareni mozak glavnih likova? U redu, na samom startu netko je ubijen, netko puca, tijelo pluta, i jasno nam je (ako do sad nije bilo): u raju je problem, raj, stvoren za fejk ljude koji skrivaju svoje pravo ja, zapravo ne postoji. White je i u Italiji tematizirao lokalno stanovništvo (što posebno voli raditi da bi prikazao sulud nesrazmjer između privilegije i neprivilegije).
I da, White se voli zapitati tko i kako dolazi do privilegije, pa su tako nesretni bogataši i kriminalci, te bullyji njegov omiljeni portfelj likova. No na Tajlandu su oni pomalo očekivani: južnjačka obitelj sa čudnom seksualnom dinamikom među braćom (kod kojih se ističe Patrick Schwarzenegger, sjajan u prikazu naporne budale koja je ipak pomalo crno-bijelo napisana), s majkom ovisnicom o tabletama (sjajna Parker Posey, no opet, pretjerana, kao lik iz Prohujalo s Vihorom na steroidima), i ocem kojem je putovanje na Tajland posljednji let slobode, jer ga kod kuće čeka FBI (apsolutno fenomenalan Jason Isaacs, koji je u posljednjoj sezoni pokazao jednako fenomenalno tijelo, više o tome na društvenim mrežama, molim vas), zatim tri MILF prijateljice koje su frenemy status dovele do savršenstva.
Leslie Bib, Carrie Coon i Michelle Monaghan super ih igraju: odvratne su i ranjive paralelno. Panika o starenju dobro mi je poznata, činjenica da su svi bogati sumnjivi nije daleko od onog što i ja mislim kad vidim tko sve u Hrvatskoj ima ozbiljnu lovu, ali serija hitno mora postati više nego socijalna ekspertiza o nadmenim bijelim likovima.
Jer, postaje dosadna. Iako, dakako, gledat ću petu epizodu, i dakako da ju jedva čekam: sve u nadi da će se radnja pomaknuti s mjesta napetosti i prijetnje u mjesto stvarnog događanja i iznenađenje.
Ne mogu za kraj ne spomenuti moju apsolutnu mezimicu koja je u glumačkoj top formi: Aimee Lou Wood kao blentava, ali iskrena Engleskinja u vezi sa sumnjivim, oporim Rickom (Walton Giggins), apsolutna je zvijezda ove sezone. Senzualna, duhovita, pametno doslovna, slatka i dovitljiva, Aimee nosi sezonu. Kad već priča, nažalost, još to ne radi.
