Prošlo je punih sedam godina otkako je Calvin Klein imao službenu reviju na Tjednu mode u New Yorku. Brend koji lako možemo svrstati u sam vrh američke mode se posljednji put na pisti pojavio 2017., kada su ga vodile kreativne snage Italo Zucchelli i Francisco Costa pod budnim okom Rafa Simonsa kao glavnog kreativnog direktora cijele Calvin Klein grupacije.
Dok je ta era ostala zapamćena po uspjesima odijevanja zvijezda poput Saoirse Ronan, konfuzno usmjerenje brenda i nemogućnost razlikovanja Simonsovih kolekcija, onih Zucchellija i Coste i ponude koja se već desetljećima nalazila u raznim outletima su odsvirali kraj njihovoj potrebi za revijama. Vrlo brzo je otišao i Simons, a brend koji je već institucija je ostao na životu zbog svoje klasične i nepogrešive ponude klasičnih komada.
Ipak, izgleda da su revije danas prijeko potrebne i klasičnim modnim kućama. Zbog toga smo imali priliku vidjeti novu kolekciju, neformalno odobrenu od strane samog Calvina Kleina koji ju je pratio iz prvog reda, koju potpisuje nova kreativna direktorica Veronica Leoni. Od inspiracija je navela originalnog Kleina iz devedesetih, te energiju ‘’ležernog luksuza’’ i ‘’američke uniforme’’ koju je brend uvijek odašiljao svojim kampanjama i kolekcijama.
Glavni problem kolekcije koja teži kreiranju nove američke uniforme je činjenica da su takozvanu američku, odnosno minimalističku uniformu s odmakom već usavršili brendovi poput Khaite, Lemaire, Ferragamo, pa čak i Bottega Veneta i Phoebe Philo u Celine eri i u eri svog novog, istoimenog brenda.
Siluete u ovoj kolekciji većinom izgledaju nedomišljato, poput komada s ugrađenom pelerinom ili predimenzioniranim šalom od istih materijala. Opušteni, klasični komadi su stilizirani vrlo prvoloptaški, te za rezultat daju plošnu verziju već tisuću puta viđenog (i bolje odrađenog) tihog luksuza i minimalizma. Tu je možda dodatni problem i sama kreativna direktorica Veronica Leoni, koja je proteže Phoebe Philo u Celine godinama i Jill Sander.
Tragove živosti u ovoj kolekciji smo dobili na samom kraju defilea, gdje su prikazani teksturirani komadi poput predimenzioniranog kaputa od zamršene vune. Noćni program Calvina Kleina ženu zamišlja u vrlo elegantnim, plisiranim haljinama različite dužine, lepršavosti i otvorenosti. Iznenađujuća je i mala količina modnih dodataka u ovoj kolekciji, a malobrojno prikazane torbice su vrlo zanimljive za Calvin Klein, pogotovo u službi usavršavanja nove-stare uniforme.
U svijetu koji se okreće maksimalizmu se neće dogoditi izumiranje minimalizma i drugih tekovina luksuza raznolike glasnoće, već će opstati oni malobrojni koji su se u tom periodu uspjeli izdvojiti iz mase. Kao što je Blazyjevu Bottegu uvijek izdvajala šaljivost, Vanheein Hermes vrhunska kvaliteta materijala, a The Row intelektualno igranje sa siluetama, Kleina je u prošlosti uvijek izdvajala senzualnost i seksepil.
‘’Ništa između mene i mojih Calvin Klein traperica’’ je bio dugogodišnji slogan njihovih vrlo provokativnih kampanja kojima je teško parirao i Tom Ford u Gucci eri. No, u ovoj kolekciji ne dobivamo ni trunku nabijene energije koju brend i dalje pokušava oživjeti modnom ponudom, a ne samo kampanjama s polugolim Jeremyjem Allenom Whiteom.
Dok će nova Calvin Klein ponuda sigurno naići na odobravanje i potencijalni komercijalni uspjeh u grupama koje minimalizam ne smatraju trendom, već stilom života, neosporno je reći da ova kolekcija nije napravili veliki bum koji se očekivao od povratka Calvina Kleina.
