Seks prodaje, misao je koju sam imala kada sam prvi put čula za ovaj film. S obzirom da je Anora nominirana za ovogodišnjeg Oscara te sam putem društvenih mreža pročitala mnogobrojne pozitivne komentare, morala sam ga pogledati. Osim što je nominiran za Oscara, film je dobio nagradu od strane žirija tijekom filmskog festivala u Cannesu. Glavni lik, Anora, koju utjelovljuje Mikey Madison, svoje vješte glumačke sposobnosti već je pokazala u Tarantinovom „Bilo jednom u Hollywoodu“. Sean Barker, poznat po svom suptilnom, ali intenzivnom pristupu složenim društvenim pitanjima, režirao je i ovu američku komediju-dramu. Lik Ivana, koji je u filmu iznimno bitan za Anorino psihičko stanje, utjelovljuje Mark Eydelshteyn. Ruski glumac i redatelj koji je najveću popularnost pridobio upravo ovim filmom. Površinski gledano, film Anora mogao bi se protumačiti kao priča o seksualnom radu, no svakom novom scenom, film otvara neke nove životne teme.
Film progovara o složenim nijansama identiteta, slobodi te samoodređenju. Redatelj Anoru ocrtava kao odvažnu, prpošnu mladu ženu koja se ne boji nikakvih pravila koje joj društvo nalaže. Njen rad je prikazan vrlo eksplicitno te sam nekad imala osjećaj kao da sam i ja dio filma. Jedan od najistaknutijih elemenata filma su duge, statične snimke koje ostaju na Anorinom licu dulje nego što je gledatelju ugodno. Te scene, bez naglih rezova, daju prostor da osjetimo njezinu unutarnju borbu između želje za pripadanjem i potrebe za zaštitom vlastite ranjivosti. Korištenjem uskih kadrova, Barker naglašava Anorinu izolaciju i emocionalne ožiljke. Dodatnu napetost filmu pridodaju likovi Torosa(Karren Karagulian) i Garnika (Vache Tovmasyan). Ti likovi su portretirani iznimno neurotično, izgubljeni u moru svojih obveza nad kojima gube kontrolu. Pokušavajući spasiti i opravdati sebe, postepeno gube kontrolu nad sobom i samom Anorom.
Sex work u Anori nije isključivo pitanje preživljavanja ili moralne dileme već postaje simbol borbe za autonomiju nad vlastitim tijelom i identitetom. Svaki njezin potez odražava tihu, ali neustrašivu borbu protiv svijeta koji je definira kroz prizmu srama. Film nas izaziva da razmislimo: Tko doista ima pravo odrediti čiji je život „vrijedan poštovanja“? Ne volim osuđivati ljudske životne izbore, pa tako i uključujući one koji javno prodaju svoje tijelo. Promatrajući Anoru koja je u prvim scenama portretirana vrlo bezkompromisno, pred mojim očima se pretvorila u ranjivu zaljubljenu curicu. Paralela sa stvarnim svijetom u ovome filmu jest upravo ta bezbrižnost i zabava između dvoje ljudi koja se polako s jedne strane pretvara u iskrenu ljubav.
Čitala sam razne komentare na društvenim mrežama koji su ukazivali na to kako je lik Anore bio izmanipuliran od strane Ivana, bezbrižnog sina ruskog oligarha koji se odlučio malo neslasno poigrati s Anorom. Nekako sam od samog početka osjetila određenu težinu koju Anora nosi, premda ju rijetko izgovara na glas. Njezina distanca prema ljudima i gotovo mehanički odnos prema poslu, sugeriraju emocionalne ožiljke koje film polako razotkriva. Nije teško ne zamijetiti da je njezina svakodnevica oblikovana traumom. Anora jest samo lik, ali možda je Anora preslika neke druge djevojke koja trenutno proživljava iste situacije. Jako me pridobio Igor (Jurij Borisov), lik koji u sebi vidno nosi neka životna razočarenja. Jako me pridobio Igor (Jurij Borisov), lik koji u sebi vidno nosi neka životna razočarenja. Njegova fascinacija Anorom nije samo želja da je „spasi“, već refleksija njegove unutarnje potrebe za kontrolom. Anora, s druge strane, ne traži spasitelja već nekoga tko će je vidjeti kao osobu, a ne samo kroz prizmu njezine profesije (ono što je Ivan propustio). Njihov odnos oscilira između trenutaka nježnosti i napetosti, često balansirajući na rubu sukoba. Anora je oprezna, gotovo nepovjerljiva, dok Igor pokušava probiti njezine emocionalne zidove. Film ne daje jasne odgovore hoće li njihova veza opstati ili ne, što je meni bilo ključno pitanje. Mislim da Anora u Igoru pronalazi razinu sigurnosti, iako se na van doima da ga prezire i ne podnosi.
Anora za mene definitivno nije samo crno-bijela karakteristika lika kao obične promiskuitetne zaposlenice koja spaja kraj s krajem. Ono što me najviše pogodilo je upravo ta činjenica da sam Anoru doživjela kao malu ranjivu djevojčicu koja se brani svojom vanjštinom dok je iznutra iznimno krhka i duboko povrijeđena. Za mene je Anora simbol nevidljive ranjivosti koja postoji iza fasada snažnih žena.
