Temelji se na istinitoj priči (spoiler alert) o Belle Gibson koja je napravila ogroman biznis s receptima za zdravu prehranu, prirodnim lijekovima i ostalim savjetima za holistički pristup zdravlju. Njena je misija bila promocija zdravog načina života koji je nju samu spasio od četvrtog stadija raka mozga jer se rak povukao samo zahvaljujući zdravom načinu života. Bez operacija, kemoterapije, zračenja. Inspirativna priča, zar ne? Osim što Belle nikada nije imala rak. To je naprosto izmislila.
Zašto me ova priča toliko uzdrmala? Prvo, zato što su mnoge stvarne osobe donosile odluke o svom zdravlju i životu na temelju takvih priča i izgubile bitku s rakom. Naravno, svatko ima pravo donositi odluke o svom zdravlju, ali ako umremo, a imali smo šansu preživjeti, to nije odluka koja se tiče samo nas, nego i cijele naše obitelji koja će zbog te naše odluke dugo i teško patiti. Drugo, zato što žena i muškaraca koji prodaju neke priče ljudima i na tome zarađuju danas ima jako puno, u svim sferama života. Ova je dakako najopasnija jer donosimo odluke koje znače život ili smrt, ali i druge su prilično ozbiljne.
U zadnje vrijeme viđam priče žena koje su napustile sigurne poslove koji ih nisu ispunjavali da bi pokrenule privatne biznise koji su postali super uspješni, pa sada to znanje dijele s vama kako biste i vi postigle isto. Neke čak nisu napustile neke ozbiljne poslove, nego su jednostavno krenule od nule i stvorile fenomenalne biznise. Nakon što su to napravile, sad žele i vas tome naučiti, a od koga je bolje učiti nego od nekoga tko je to prošao, zar ne? Ta učenja se, koliko razumijem, u velikoj mjeri baziraju na razbijanju blokada i negativnih podsvjesnih uvjerenja o novcima, odnosno vlastitoj vrijednosti (s čim vam btw može pomoći bilo koji terapeut), ali i drugim alatima koji će od vas napraviti uspješnu poduzetnicu kojoj novci takoreći samo kapaju na račun. Pisat ću u ženskom rodu jer uglavnom coachice i vidim (tako me algoritam targetira), iako bez sumnje ima i puno coacheva. Kako u svijetu, tako i kod nas.
Kako se jako dugo bavim marketingom, fenomen stvaranja uspješnog biznisa od nule u relativno kratkom roku me jako zaintrigirao. Naime, znam da nije u skladu s nekim temeljnim zakonima tržišta. Pa kako su te genijalne žene uspjele nemoguće, upitala sam se, i malo istražila background nekih od tih success storyja (Hrvatska je mala zemlja pa ništa nije teško doznati). Stvari su mi postale jasnije kad sam u svom istraživanju doznala da među uspješnim ženama koje su od nule stvorile uspješne vlastite biznise ima, na primjer:
Žena koje su počele od nule, a “nula” su bogati roditelji
Žena koje su počele od nule, a “nula” je bogati muž
Žene koje su počele “od nule”, a “nula” je sve gore navedeno
Zanimljivo kako svi imamo različitu definiciju nule. Mislim, super za njih. Ja nam svima od srca želim da se kupamo u novcima za koje po mogućnosti ni ne moramo raditi, ako ne želimo. Ali znam da postoje žene koje stvarno kreću od nule. Prave nule, ne „TikTok nule“ koja zapravo znači početni kapital i financijsku sigurnosnu mrežu. Te žene nemaju zaleđe ni roditelja, ni muža, ni ušteđevinu za pet godina života. Možda imaju djecu koju same hrane. Žive u podstanarstvu. Imaju kredite. Pa ako se te i takve žene odluče napustiti neke poslove koji ih možda ne vesele, ali im donose stabilne prihode bez kojih ne mogu preživjeti, onda bi bilo pošteno da znaju s koje su to “nule” stvarno krenule žene u koje se ugledaju i kako su stvarno - ali stvarno, sa svim varijablama - napravile posao od kojeg danas navodno lagodno žive.
Kao što su neke žene oboljele od raka odbile konvencionalno liječenje, jer su vidjele primjere Belle i sličnih žena koje su se „izliječile“ zdravom prehranom i životom, tako će neka žena možda uložiti zadnji euro da uloži u program koji ću radno nazvati „Kako postati bogata bez puno muke“, misleći da će to najbolja moguća investicija jer će tako postati bogata kao njena coachica. Pritom neće znati da je njena coachica bogata jer joj je bogat tata, muž, ili je (moj osobni favorit) postala bogata tako što je zaradila novce prodajući priču kako postati bogata dok to uopće nije bila pa sad stvarno jest bogata jer su ljudi kupovali njene programe. A možda uopće i nije bogata. To zna samo Porezna uprava.
Uložiš u nešto jer želiš biti kao ona, ali takva ona kakvom ti se predstavlja zapravo ne postoji. Kao Belle Gibson.
Složiti dobru priču uopće nije teško. Uzet ću svoj primjer. Ja sam nakon duge i uspješne korporativne karijere (lako provjerljivo na LinkedInu) odlučila napustiti zaista dobro plaćene poslove da bih ispunila nešto što sam osjećala svojim pozivom. Upisala sam edukaciju iz psihoterapije, savjetujem žene koje se bore s narcističkim zlostavljanjem, aktivna sam u borbi protiv nasilja nad ženama, a postala sam i autorica suradnica svog omiljenog časopisa, ovog kojeg upravo čitate. Sve ovo što navodim mi je omogućilo da sama upravljam svojim vremenom, što uključuje i da tri mjeseca godišnje provodim na mojoj divnoj Korčuli. Ako ne vjerujete, samo odite na moj Instagram (ne Facebook, tamo se uglavnom žalim na nešto). Kakva inspirativna priča, zar ne? Čovjeku dođe da odmah da otkaz i baci se u poduzetničke vode. Jedini je problem što sam neke dijelove ipak prešutjela.
Kažu da se svaka kvalitetna laž sastoji od barem 20% istine. Možda u pričama svih tih coacheva istine ima i puno više. Ali vi niste kupili ni 20%, ni 90%, nego 100%. Vi ne znate da možda postoji neki skriveni dio priče i da možda baš on čini tu razliku zbog koje ipak nećete ostvariti ono čemu se nadate, svim uloženim novcima, trudu i vjeri unatoč. U mojoj je priči recimo barem 95% istina, a ovih 5% što nije vas se ionako ne tiče jer vam ja ne prodajem programe kako da „živite fantastičnim životom kakav živim ja“. Ali tiče vas se itekako ako priče ljudi koji vam upravo to prodaju nisu do kraja istinite.
Svi mi lažemo. I ja stavim sliku svoje djece na Instagram i napišem #mojesve pa pola sata nakon toga kad me #mojesve izbaci iz cipela prijetim da ću ga ostaviti u “prozorčiću za život”. (Opustite se, gospođo iz socijalne skrbi, ovo je šala, a veliko dijete ni ne stane unutra, baš su to loše zamislili.) Taj dio nećete vidjeti na Instagramu, no to je samo moj problem. Vaš nije. Nitko neće zbog toga biti prevaren, samo će dobiti drugu sliku mog života. Nitko neće ugroziti vlastitu egzistenciju pokušavajući biti poput mene, ne znajući da je to što misli o meni zapravo poluistina. Samo će se možda loše osjećati jer će misliti da ja živim život iz snova, ali za taj smo grijeh svi krivi.
Svi činimo da se netko drugi osjeća loše jer lažiramo svoje živote na društvenim mrežama, no to je puno šira tema.
Svjesno prikazivati stvari onakvima kakve nisu s ciljem da nekome uzmete novce je prevara. Ljudi možda misle da je „sve to samo reklama“. Nije. Reklama vas obavještava da postoji neki proizvod/usluga, naglašava njegove (stvarne) prednosti i koristi za vas, ali sve navedeno mora biti istinito. U protivnom ste u prekršaju jer ste doveli kupca u zabludu. Ima to i svoj službeni termin - zavaravanje potrošača. Pa kad ti isti potrošači ulože velike novce u tvoju priču - dakle nisi im samo rekao da je tvoj sok najukusniji da bi potrošili 2 eura i shvatili da nije - onda je to dosta velika odgovornost. Kad ulože svoje zdravlje i život da ne govorim.
Da se razumijemo – ne kažem da baš svi lažu. Sigurno ima ljudi čije su priče 100% autentične. Ali mnogi skrivaju onaj dio istine koji je ključan za razumjeti kako su zapravo došli do toga gdje su danas. A što njihovi kupci zapravo kupuju? Vjerojatno sreću. Život u kojem ti novci lako dolaze, a ako imaš novce, bit ćeš valjda i sretan. I onda, logično, tražiš osobu koja je to već ostvarila da ti kaže kako je to napravila, da možeš i ti tako. I eto te na Instagramu ili TikToku, punom ljudi koji ti nude rješenje tvog problema kroz vlastiti primjer jer su „od nule“ započeli svoj biznis koji je u rekordnom roku postao super uspješan. Međutim, scenarij gdje ti ležiš, a velike pare ti kapaju do kraja života, postoji samo u jednom slučaju - da si nasljednica ogromne količine kapitala. Kako se u Hrvatskoj tek prije 30 godina dogodila prvobitna akumulacija, takvih ljudi ima relativno malo. I postoji jedno nepisano pravilo, iako se kod nas slabije poštuje zbog trashy kulture devedesetih koja se donekle zadržala, a to je da zaista bogati ljudi o svojim novcima ne pričaju. Da tebe uče kako da ih zaradiš? Ne pada im na pamet. Uostalom, znaju dobro kako su ih zaradili i znaju da to možda i nije bilo baš do kraja legalno.
Ako gledamo nečiji život na Instagramu i shvatimo da zavidimo toj osobi, to je odlična stvar. Zavist je emocija koju treba pozdraviti jer nam pokazuje nam što bismo voljeli imati, a nemamo. Na čemu onda ja zavidim ljudima o kojima pišem? Budimo realni, sigurno im zavidim, ne laje pas zbog sela, nego zbog sebe. Mislim da je to neka lakoća življenja koju sam u njih projicirala. Možda vam to sad nema nikakvog smisla jer sam upravo napisala pet kartica o tome kako vjerojatno većina toga nije istina pa kako sad zavidim nečemu što ne postoji. Stvar je u tome da ništa što sam zaključila misaonim procesima zapravo nije važno. Važno je kakav osjećaj čak i ta lažna stvarnost u meni budi jer se pravi odgovori kriju ispod razine kognicije i svijesti.
Dobra je vijest da u ovom trenutku života znam prepoznati vlastitu zavist, a znam i kako mogu doći do onoga što danas nemam, a želim. Također znam i da to neće ići lako. Neće mi lakoća življenja doći s novcima (iako bi mi bez novaca svakako došla teškoća življenja) i neće mi jedno jutro samo magično ući u život s prvim zrakama sunca jer ništa što je stvarano desetljećima (emocionalni obrasci) ne mijenja se preko noći. Pa ni kroz par mjeseci. To je, u pravilu, dugogodišnji proces i rad za koje je malo tko spreman. Ja jesam, već sam krenula tim putem, nazad nema (iako ponekad to poželim). A vas samo želim podsjetiti na jednu staru - ako je nešto predobro da bi bilo istinito, nije istinito. Sjetite se toga idući put kad od nekoga budete kupovali sreću.
