Ako imate suza, pripravite ih sada proliti, napisao je Shakespeare. Ili se barem psihički pripremite prije nego što odete u kino pogledati Hamneta, film u kojem umire dijete, a tuga izvire iz svakog kadra. Ne sjećam se da sam ikada čula toliko jecaja u publici kao prošlog ponedjeljka, kad sam u Kinoteci napokon odlučila pogledati film za koji sam znala da će me razoriti. U ovoj katarzičnoj adaptaciji romana Maggie O’Farrell o smrti jedanaestogodišnjeg Hamneta, sina Williama Shakespearea, ima i neizmjerne tuge i zadivljujuće ljepote. Film redateljice Chloe Zhao istražuje kako je taj gubitak obilježio Barda, a još snažnije njegovu suprugu Anne, koja je ovdje vraćena iz povijesne margine pod imenom Agnes, kako je i bila zabilježena u očevoj oporuci, te postaje iznenađujuće i moćno središte cijele priče.
U filmu je igra izvrsna Jessie Buckley, kojoj predviđaju Oscara za najbolju glumicu. Autsajderica i "čudakinja" Agnes vodi nas kroz iskustvo prve ljubavi, tragediju roditeljskog gubitka i dugotrajnost tuge. Kada Agnes rađa ili gleda sina kako umire, najglasnije izražava svoju bol. Buckley nevjerojatno prirodno utjelovljuje Agnesinu mističnost, majčinsku ljubav i beskrajnu tugu i očaj. Njezin slavni suprug, kojeg glumi Paul Mescal, također je autsajder, u početku ismijavan kao danguba i propalica.
Za razliku od romana, u kojem nikada nije imenovan, u trećem dijelu filma napokon čujemo prezime Shakespeare. I jasno je da je to neispričana priča o Williamu Shakespeareu, ali i o velikoj umjetnosti i slomljenim dušama. Scena koja je identična onoj u romanu, kada William iz Londona dođe u posjet supruzi godinu dana nakon smrti sina, toliko je teška da vam se stegne grlo. "Ja se neprestano pitam gdje je. Kamo je otišao. To je poput nekog kotača koji mi se neprestano vrti u podsvijesti. Što god radio, gdje god bio, mislim samo: gdje je, gdje je?
Nije mogao samo tako nestati. Mora biti negdje. Trebam ga samo pronaći. Tražim ga posvuda, u svim ulicama, u svakoj gužvi, u svakoj publici. To radim kad ih sve gledam: pokušavam pronaći njega ili neku inačicu njega." Gotovo ništa ne znamo o jedinom sinu Williama Shakespearea, osim činjenice da su on i njegova sestra blizanka Judith rođeni 1585. te da je dječak umro jedanaest godina poslije.
Razumljivo je stoga da je nedostatak podataka o životu Hamneta i njegove obitelji tijekom godina nadahnuo pisce i umjetnike da praznine ispune vlastitim imaginacijama, pa tako i autoricu Maggie O’Farrell. Na početku filma, baš kao i u romanu, piše: "Hamnet i Hamlet zapravo su isto ime, dva posve zamjenjiva oblika, pa se oba često upotrebljavaju u spisima iz Stratforda s kraja 16. i početka 17. stoljeća."
Što znači da o tom dječaku ipak nešto znamo. Naime, otprilike četiri godine nakon Hamnetove smrti njegov je otac napisao najveću dramu na engleskom jeziku, koja nosi njegovo ime. Kraj filma, koji prikazuje izvedbu Hamleta, potresan je. U jednom trenutku poželite viknuti: "Prestanite!" I tad shvatite da Hamleta više nikad nećete gledati i čitati istim očima. Svjesno odlučiti gledati kako smrt djeteta ispunjava golemo platno je poput mazohizma, pogotovo ako ste, poput mene, skloni suzama. Dok su u romanu osjetljive situacije prikazane suptilno, filmska verzija dočekana je s kritikama da emocionalno manipulira publikom.
Vidjela sam i objave na društvenim mrežama u kojima žene upozoravaju majke da preskoče film jer je tema previše potresna. Svrha umjetnosti upravo je u tome da nas dirne, pa i uzdrma. Ponekad ti osjećaji moraju biti neugodni, čak i bolni. Upravo tako upoznajemo sebe. I povremeno nam treba podsjetnik na vlastitu ljudskost. Na sposobnost da volimo i da smo u stanju tugovati. Sve što ste čuli o ovom filmu istina je. Hamnet je veličanstven, težak, predivan i bolan.
