Posve je nevjerojatno da Twiggy gotovo uopće nije poznata kao glumica: tek nakon pogledanog dokumentarca Sadie Frost, jednostavnog naziva: Twiggy- a što drugo?, i ja sam saznala da je Twiggy dobitnica dva Golden Globea (za mjuzikl The Boy Friend) i nominacije za Tony Award (za mjuzikl The One And Only na Broadwayu, koji je gledala i sama kraljica Elizabeta. Znači li to da moda ima toliki utjecaj na nečiji identitet ili je Twiggy (pravim imenom Leslie Hornby) po tom pitanju jednostavno posebna?
Previrući po glavi mnoge glumice koje su počele kao modeli (Andie McDowell, Brooke Shields, Milla Jovovich), ni jednu moda nije toliko obilježila da joj je, čini se, unatoč nevjerojatnom talentu i silnom trudu i marljivom radu, bilo nemoguće pobjeći od ikonskog statusa- kroz modu. Film Sadie Frost (ako ne možete smjestiti ime, Frost je glumica i it-djevojka devedesetih, a ovo joj je drugi film koji je režirala, vrlo uspješno) ne bavi se, nažalost, tom začudnom činjenicom, ali gledateljica se jednostavno mora zapitati: kako netko tko zna pjevati, plesati (čak i step!), tko jednako dobro glumi u klasičnom Pygmalionu i u komedijama, i dalje egzistira u zajedničkoj svijesti - gotovo isključivo kao modna ikona mršave građe i ogromnih plavih očiju.
Mnoga velika imena odazvala su se pozivu Sadie Frost da pokušaju objasniti, ako ne taj fenomen, onda „barem“ fenomen Twiggy. Nije ni čudo da su u dokumentarcu Dustin Hoffman, Sienna Miller, Edward Enninful, Fran Drescher: i Frost i Twiggy apsolutne su kraljice londonske who's who in the zoo but cool scene. A Twiggy, oh Twiggy- je zaista fascinantna. Kako čovjek može objasniti kad netko postaje epitom trenutka u vremenu, reći će na kraju off u dokumentarcu, jer ni sama Twiggy to nije znala objasniti. Od petnaestogodišnjakinje koja je slučajnošću upoznala dečka koji će ju pak, opet slučajnošću, upoznati s fotografom, koju će ju zamoliti da se ošiša jer joj je „kosa grozna“, a frizer će zamoliti svog frenda, boljeg fotografa, da poslika- kosu- preko noći će postati idejom slobode jednog novog vremena, nečeg boljeg što dolazi, za žene (barem po pitanju stila) i za sve nas. Lakoća kojom Twiggy živi, glumi, pozira, i govori prilično pomaže Frost.
Twiggy i njezina nevjerojatna karijera i zanimljiv život toliko ispunjavaju kadar da se Frost ne mora (a možda ni ne želi) baviti teškim temama kao što je mizoginija (isječak Twiggyna intervjua s Woody Allenom izazvat će vam mučninu), muški bijes (prvi dečko nije mogao podnijeti da je uspješnija od njega i izbačen je s njezinog prvog filmskog seta od strane samog redatelja jer je pokušavao kontrolirati i Twiggy i ekipu, prvi suprug imao je problema s pićem koji su ga doveli do razvoda i masivnog srčanog udara u mladoj dobi), i činjenica da je s 15 godina postala djevojka muškarca od 25- tako da Twiggy, for better or for worse, ostaje u žanru feel good fashion dokumentarca.
Gotovo kao rom-com, on izbjegava duboku analizu glavnih junaka, i priča optimističnu priču o jednom sjajnom vremenu u kojem se svašta senzacionalno i uzbudljivo događalo: nova moda, skidanje grudnjaka, zaustavljanje terora velikih poprsja, rezanje kose, prekooceanska putovanja za sve (i to s dozom luksuza), vladavina senzacionalnog printa i singlica na vinilu, zauvijek zapamćena modna snimanja, moda u grafičkim uzorcima, bojama, velike oči, izblajhana kosa i slobodna ljubav. Sve to popraćeno sjajnim soundtrackom. U jednom trenu Paul McCartney, skuhavši vegetarijanski obrok za svoju obitelj i Twiggy i njezinog novog supruga, britanskog glumca i redatelja, Leigha Lawsona, uzet će gitaru i zapjevati. Postoji li išta ikonskije od tog trenutka, prikazanog doduše u ilustraciji, koje Frost koristi triput, kao neku vrste razigrane umjetničke intervencije? Naravno da i Stella govori o Twiggy, jer nema do popkulturalnog i fashion aristokracije.
Bez ironije i šale: apsolutni je melem pratiti sat i pol priču o djevojci iz radničke (ali sretne, naglašeno je, jer valjda pretpostavljamo da su sve radničke obitelji nesretne na svoj način) obitelji kako nadilazi osobu i postaje The Moment. „Postalo je moderno biti iz radničke klase“, šapnut će u jednom trenutku njezin prvi dečko i samoprozvani menadžer Justin de Villeneuve, što je sjajna crtica iz koje možemo i sami, bez pomoći Frost, kasnije izvući meditativni unutarnji monolog o tome koliko je to pomoglo radničkoj klasi (nemam odgovor). Justin de Villenueve, rođen kao Nigel, bio je esencijalan u Twiggynoj karijeri dok onda odjednom nije (kasnije će oženiti još jednu manekenku i postati ocem modne fotografkinje Poppy), jer, kako to obično biva, kad žena postane uspješnija od svog “stvoritelja”: stvar se mora raspasti (ironično, kao dokaz Twiggynog celebrity statusa u Americi, bračni par Sonny i Cher organizirat će zabavu u njezinu čast). Ali Twiggy, iskonska srna, androgena sitna ljepotica prije Kate Moss za sve ima lijepe, pomirbene riječi: - Vjerojatno je to bilo drugo vrijeme.
Osim što je film predivan i što se nakon njega morate osjećati bolje, to je vjerojatno najveći plus koji donosi svojoj publici: lakoća prihvaćanja i otpuštanja ove divne, nevjerojatno vesele žene, koja tako razumno i iskreno promatra svijet, zahvalna, radišna i prepuna blistavo čiste, nepatvorene energije. X faktor na ekranu i čistoća, jednostavnost činjenica, i sve uz provale neobuzdanog smijeha uljepšat će vam večer uz ovaj biserčić. Možda ponekad i nije potrebno otvarati zeznuta pitanja (iako, ako ste senzibilni poput mene, stavovi i pitanja muških novinara u isječcima koje nam autori nude, zafrknut će vam želudac u grč), možda je “to je jednostavno bilo drugo vrijeme”, dovoljno da kažemo i samo uživamo u uspjehu ove modne ikone. Njezina starost posve je neprimjetna i danas, kad pozira za modne naslovnice sa 75: jer je ona doista “youthquake”, kako ju je nazvao Edward Enninful. Prava je povlastica to promatrati.
Genijalni dokumentarni film o Twiggy je na programu ovogodišnjeg ZagrebDox-a u četvrtak, 03.04. u 17:30 u Kaptol Boutique Cinema.
