Jedan od najčešće korištenih i već duboko ukotvljenih tropova u konfiguraciji suvremenih romantičnih ili seksualnih odnosa takozvani su “fini momci” (eng. nice guys), pristojni i senzibilni muškarci koji partnere ili partnerice ne pritišću i tetoše ih pažnjom, nježnošću, novcem i darovima, no zbog svoje tihe nenametljivosti beta muškarca uobičajeno padaju u drugi plan iza misterioznih, zločestih alfa dečkiju koji odišu testosteronom te u mračnijim kutcima osobnosti vjerojatno kriju spremnost na obiteljsko nasilje. Fini momci, prema drevnoj poslovici, uvijek završavaju posljednji. Ovogodišnja Dora, natjecanje za obično krajnje susramnu pjesmu koju će Hrvatska poslati na ovogodišnju Euroviziju u švedskom Malmöu, vrvjela je finim momcima koji “više neće plakati zbog nje,” žele razgovarati o problemima namjesto besmislenog svađanja, opjevavaju “voljenu ženu“ ili nakon gubitka ljubljene osobe preostaju ostavljeni s “tišinama.” Izuzev najvećeg iznenađenja ovogodišnje Dore, Marka Purišića, dvadeset i osmogodišnjeg Istrijana koji je pod samoironičnim umjetničkim imenom Baby Lasagna izvrsnom pjesmom o teškoćama emigracije iz sela u grad, Rim Tim Tagi Dim, vrtoglavo i zapanjujuće skromno pomeo konkurenciju, većina gledateljstva bila je prilično iznenađena i što je vodeća plesačica kultnog riječkog Leta 3, izuzev sijaseta patuljastih žena i muškaraca obojenih u žuto, pilića koji ih u nadrealističkom narativu nastoje oteti, bila Severina. Severina se, dosljedno profesionalna i u apsurdističkom izdanju, u sklopu nastupa riječkog benda na zelenom brežuljku pojavila u zvonolikoj žutoj haljini gdje je mahala mekim ružičastim čekićem kojim je tjerala naslovnu “Babarogu” bendove pjesme.
Međutim, najveći se skandal prvog polufinala Dore u četvrtku 22. veljače nije odvio na pozornici, kakvom užasnom izvedbom, jedinstvenim falšem ili grozomornim tehničkim kvarom, nego, naprotiv, u backstageu.
Naime, Severina je u kontekstu performansa Leta 3 na engleskom jeziku porekla da se radi o slavnoj hrvatskoj pjevačici i bezvremenski relevantnoj ikoni hrvatske estrade, tvrdeći da je s druge planete gdje obnaša ulogu kraljice ljubavi i pravde ovdje pristigla zbog brige za tužne stanovnike našeg planeta. Prlja se pritom, svojim uobičajenim harmsovskim mrmljanjem, spremno nadovezao tumačeći da su upravo Severininom pomoći potukli babarogu njihove prijave, metaforičku babarogu opisujući kao kafkijansku, nesretnu i bezizlaznu narav svakodnevnog života u Hrvatskoj. Nastavljajući performans riječkog benda i nakon službene izvedbe, Severina je drugim izvođačicama i izvođačima nudila sjajna bijela jaja. Dok su ženske natjecateljice jaja prihvaćale spremno i s osmijehom, zabavljene ili barem očuđene nastupom, reakcije većine muškaraca zorno su odavale dubinu utkanosti trivijalno i seksualizirano shvaćenog patrijarhata u hrvatskom epistemičkom i konceptualnom prostoru. Ponuđen jajetom, osorni Battifiaca, znatno antipatičniji od Ferlina i obodren svojim prolaznim statusom HRT-ove zamorne i unaprijed zastarjele zvijezde emisije Godina za pamćenje, jaja je odbio zazornom i mačističkom tvrdnjom da “već ima dva jaja.” Jaje je odbio i naizgled progresivni indie pjevač Vinko, pobjednik prošlogodišnjeg Voicea, rukom ovlaš otirući ustajali zadah estradne kulture. Saša Lozar, fini momak koji deklarativno “više neće plakati zbog nje,” na Severinin je dolazak, kao da je riječ o najamnoj prostitutki, reagirao počinjući otkopčavati zapučak na hlačama. “Nisu toliko velika, no poslužit će svrsi,” Lozar je zaigrano rekao Severini. Mrle je, već alarmiran, ovdje intervenirao u lavinu patrijarhalnih seksualnih aluzija, Severini “prevodeći” da joj je Lozar poručio da su mu se jaja sasušila. Severina je, nepopustljiva, jaja ponudila i Eugenu, još jednom finom momku koji nakon gubitka voljene osobe posjeduje samo “Tišine.” “Mislim da tebi držanje jaja stoji bolje nego meni,” odgovorio je mladi pjevač koji je u finalu završio sa sitnim tucetom bodova, iskazujući najmračnije tendencije mračnog hrvatskog patrijarhata degradirajućeg humora i neprekidnih seksualnih aluzija. Severina se unatoč seksističkom tretmanu kao kraljica pravde Leta 3 pojavila i u finalu, gdje, razumljivo, više nije dijelila jaja.
Suočeni sa zgražanjem razumnijeg dijela hrvatske javnosti, Lozar i Eugen Severini su se ispričali u pravoj maniri finih momaka, apsurdno naglašavajući svoju neobično shvaćenu “vječnu ljubav za nju” i tumačeći da su se samo šalili. No, pomno skrivena tajna finih momaka jest da oni uopće nisu fini.
Fini momci kulturni su trop koji pri dubljem čitanju označava prosječne i nezanimljive muškarce koji se prema ženama ophode uistinu seksističkom galantnošću viktorijanskih rodnih uloga, otvarajući im vrata i plaćajući im pića. Za svoj etički i financijski trud, zauzvrat očekuju, u najmanju ruku, seks, kao da su žene čelični automati u koje ubaciš malo pristojnosti kako bi kupio seksualnu uslugu.
Njihova finoća nije u dobroti koja ih razlikuje od zločestih dečkiju ili u intrinzičnom poštovanju prema ženama kao prema jednakovrijednim ljudskim bićima. Fini momci fini su instrumentalno, a ne normativno, kako bi ih prividna pristojnost prema ženama svrstala u kategoriju bezopasnih muškaraca lišenih loših namjera, koji ti, ako ih u kakvom performansu ponudiš jajetom, neće aludirati da pridržiš i njihova. Takvo ih shvaćanje maločime dijeli od notornih incela, muškaraca koji vjeruju da im žene i njihova seksualnosti pripadaju samim time što su muškarci, a da bi im žene trebale biti darovane državnim dekretom. Nedaleko su i od još malignijih muškaraca crvene pilule, cenzuriranog i potom arhiviranog pod foruma Reddita gdje su prosječni muškarci jedni drugima objeručke nudili savjete kako nabiti mišiće, podići razine testosterona i postati alfe, kako bi žene, koje se zbog nepravednosti svjetskog poretka i odnosa spolova bez trunke truda u mlađim danima voze na “vrtuljku kuraca,” (eng. dick carousel) mogli uspješno zavoditi i potom odbacivati kao olinjale krpe.
Filozofska razlika između normativnosti i instrumentalnosti ključna je za razumijevanje društvene toksičnosti i patrijarhalnosti zbiljske inačice kulturnog tropa finog momka. Normativna finoća, kako joj i ime govori, temeljila bi se na ranije definiranim normama ili pravilima ispravnog ophođenja prema ženama. Takve bi norme mogle uključivati međusobno poštovanje, jednaku vrijednost svih spolova i rodova, zaziranje od patrijarhalnih banalizacija i stereotipa te pristojan tretman koji potječe iz uistinu iskrene namjere drugu osobu tretirati poput ljudskog bića složenog unutarnjeg života i emocionalnog svijeta. Instrumentalna finoća, s druge strane, samo je alat ili instrument koji finog momka dovodi do njegovog stvarnog cilja, prolaznog seksa gdje žena neće svršiti, no on hoće, ili površne veze s trofejnom djevojkom koja naivno vjeruje da pristojnost njezinog dečka potječe iz kakvog iskrenog izvora poštivanja i prihvaćanja njezinih osobitosti. Klasični trop finog momka oslanja se upravo na instrumentalno čitanje finoće. Muškarci poput Eugena ili Saše Lozara uistinu nisu fini momci. Njihove su romantične suze i sugestivne tišine samo alati ili instrumenti spram cilja odavanja dojma bezazlenosti i senzibilnosti koje prikrivaju seksističke, patrijarhalne, prezrive ili rodno degradirajuće sentimente. A, sudeći prema rezultatima ovogodišnje Dore, da, fini momci doista završavaju posljednji.
