Dogodilo se to na onim posljednjim lokalnim izborima. Bilo je proljeće, sunce se probijalo kroz razlistale krošnje, ptičice su pjevale, povjetarac je donosio svježinu sa Sljemena i u zraku se osje ćao miris promjene. Svi smo bili uzbuđeni zbog tih izbora. I ja sam bila uzbuđena. No nisam mislila da sam baš tako uzbuđena. Dok smo prolazili kroz hladovinu neko liko stabala blizu ulaza u Drugu gimnaziju, gdje nam je biračko mjesto, odjednom sam osjetila da su mi se obrazi zažarili. „Je l' tebi vruće?“ upitala sam svog neslužbenog životnog suputnika. „Vruće?“ blago je razrogačio oči i čvršće stisnuo svoju zimsku jaknu. Objektivne okolnosti govorile su mu u prilog. Da, bio je prekrasan proljetni dan, ali zbog svježine koju je povjetarac do nosio sa Sljemena temperatura nije prelazila deset stupnjeva. Baš si kokoš, rekla sam samoj sebi. Tko se još ovako zajapuri samo zato što želi novog gradonačelnika.
No onda je grunulo. Točno u trenutku dok sam se kemijskom nadvijala nad glasački listić. U utrobi, tamo gdje me inače zna zaboljeti pred menstruaciju, stvorila se neka vruća gruda. I ta se gruda odjednom raspršila prema gore. Skroz do vrha glave. Maknula sam listić u zadnji čas jer već su se u sljedećem s mojeg čela slile krupne kapi znoja. Pljasnule na ograđenu školsku klupu na kojoj sam u tajnosti trebala zaokružiti imena na glasačkom listiću. I onda ih je pljusnulo još desetak. Klupa preda mnom bila je potpuno mokra. A bome i ja.
Izvor: Unsplash
Nervozno sam slobodnom rukom prekopala džepove na jakni, u potrazi za papirnatom maramicom, ali ništa od toga. Rukavom svoje tanke proljetne jakne prešla sam preko čela i platno je skroz promočilo. Strgnula sam zaštitnu masku s lica – tada su još vrijedila pandemijska pravila – i brzo njome obrisala klupu kako bih konačno mogla ispuniti listić. „Gospođo, ne biste smjeli skidati masku“, s blagom mi je panikom dobacila članica biračkog odbora dok sam ubacivala listiće u kutije. „Potrgala se, stavit ću novu“, užurbano sam odvratila i pobjegla.
„Što se dogodilo?“ upitao me nevjenčani koji je odglasao brže od mene i čekao me pred zgradom. Nježno mi je, ali u čudu s lica odmaknuo potpuno mokre pramenove kose. „Nemam pojma“, odgovorila sam, jednako zbunjena, sad već cvokoćući jer je navala vrućine naglo prestala. A onda me, dok smo navečer na televiziji gledali rezultate izbora, ponovno opralo. Ista plamteća gruda, isto oblijevanje znojem. „Izgleda da sam fakat super uzbuđena zbog izbora“, rekla sam mami na telefon opisujući joj oba incidenta. Skoro se zadavila od smijeha. „Ma kakvo uz buđenje! To su ti valunzi!“
„TKO JOŠ IMA MENGU?“ NA 30. GODIŠNJICI MATURE
Bila je, dakako, u pravu. Prema nekim statistikama, većina žena ulazi u menopauzu negdje oko pedesete. Ima i onih koje se s menstruacijom oproste već negdje u ranim četrdesetima, ali i onih koje s njom dočekaju šezdesete. Postoji i manji broj žena koje iz različitih razloga doživljavaju preuranjenu menopauzu, prije četrdesete. No ja sam, čini se, stigla baš po rasporedu jer tog sam proljeća 2021. navršila točno 50 godina.
Tek otprilike dvije godine prije tog proljeća, na tridesetoj godišnjici mature, kada smo svi iz nekadašnjeg 4.c nekadašnje Kulture imali oko 48 godina, među ženskim dijelom društva po vela se priča na temu: „Tko još ima mengu?“ Mene je na prvu te ma razgovora začudila – jer menstruaciju sam u to doba imala svaki mjesec, ne baš uvijek točno svakih 28 dana, ali tu negdje, i tako je bilo od moje dvanaeste godine. No još me više iznenadio rezultat te neslužbene razredne ankete. Petnaestak nas je još relativno redovito krvarilo, a petnaestak se s time oprostilo. Neke i prije dosta godina.
I sad, sve to moje čuđenje, neprepoznavanje valunga i ostale epizode – sve to nekome vjerojatno izgleda kao da sam neupućena blesača koja se nije unaprijed informirala o onome što me po godinama ubrzo čekalo. No vjerujte mi, nije tako. Dosta sam znala o menopauzi i prije nego što mi je po životnom rasporedu došla na red, ali osim što je sve uvijek drugačije kad se događa vama nego kada o tome čitate – nije mi baš bila sasvim jasna jed na stvar koju sam naučila tek nakon svojih „izbornih valunga“.
Razlika između menopauze i klimakterija
Menopauza nastupa tek nakon što potpuno izgubite menstruaciju. Službeno se računa tek nakon što godinu dana nemate nijednu menstruaciju. Prema toj odrednici, ja u proljeće 2021. nisam ušla u menopauzu. Nisam još ni sada jer, eto, sada je kraj kolovoza 2023., a ja sam i u srpnju i u kolovozu imala menstruaciju. Mjesec prije toga sam „preskočila“. Prošlo ljeto, ljeto 2022., menstruaciju nisam imala ni u srpnju ni u kolovozu, što je bilo genijalno za ljetovanje, ali osvetilo mi se u rujnu kada je stigla svojevrsna sudačka nadoknada. U posljednje dvije i pol godine imala sam više takvih „preskakanja“, produljenih ili skraćenih ciklusa, menstruacija koje su bile samo povremeno „kapanje“, ali i onih zbog kojih sam trčala ginekologu, strahujući da mi se raspada cijela utroba, da ću umrijeti ili – još gore – zaflekati sve one krasne bijele jastuke na sjedalicama zagrebačkih kafića. No ovo kroz što prolazim još nije menopauza. To je perimenopauza ili, kako je kolokvijalno volimo nazivati, klimakterij.
Klimakterij, dakle – naučite to sad zajedno sa mnom – NIJE isto što i menopauza. Klimakterij je perimenopauza, razdoblje netom prije same menopauze i trajnog gubitka menstruacije. To je razdoblje u kojem vam razina hormona, ponajviše estrogena, varira, ali, budimo realni – pada. I to razdoblje pred menopauzu, naučila sam tek nakon što su me počeli oblijevati valunzi, može trajati jako dugo, čak deset godina. Samo što najčešće nije stalno istog intenziteta pa mnoge, kao ja, ne shvate da im je „nešto“ od perimenopauze.
ZAŠTO ME ORTOPEDI I REUMATOLOZI PITAJU ZA MENSTRUACIJU?
Teško je sada, gledano unatrag, reći ima li to ikakve veze s tim, ali mene je otprilike tri godine prije nego što smo ja (po valunzima) i moj ginekolog (po nalazima) shvatili da sam u peri menopauzi počelo strahovito boljeti koljeno. Oticalo je, kočilo se, boljelo, kvrcalo i jedva sam hodala. Obišla sam sve žive specijaliste, bila na magnetskoj rezonanciji i još ni sama ne znam koliko pretraga, e da bi mi na kraju rekli da imam „lagani osteoartritis“ koji „nije neobičan za moje godine i kilažu“. Jedna liječnica mi je čak rekla da me „to ne bi trebalo toliko boljeti“, zbog čega sam je poželjela malo žešće pomilovati po njezinu koljenu, tek toliko da vidi koja je razlika između „trebalo bi“ i „jest“.
Izvor: Unsplash
Na kraju mi je pomogla kombinacija fizikalne terapije i suplemenata, a možda i nije – možda se akutno bolno stanje smirilo samo od sebe i samo čeka kad će ponovno buknuti, ali to nije ono što sam htjela time ispričati. Htjela sam reći da, nakon što smo ginekolog i ja shvatili da sam u klimaksu i nakon što mi je on iznio što sve mogu biti posljedice i simptomi, sjetila sam se jedne stvari koju sam u međuvremenu bila zaboravila. Dok me, tri godine prije toga, boljelo koljeno, svi liječnici koje sam obilazila postavljali su mi jedno pitanje – imam li još redovitu menstruaciju. Nije mi uopće bilo jasno zašto me to pitaju, čak sam se, mislim, onako nabrušena i šepava zbog bolova, ljutila na njih jer kog me sad vraga ispituju za menstruaciju, kakve sad to mrkle veze ima bilo s čim.
Slična priča ponovila se i kojih godinu dana nakon koljena, kada sam odjednom razvila probleme s lijevim ramenom. Opet sto pretraga, opet „pa ne vidimo neki veliki problem“, opet fizikalna terapija, opet pitanja o menstruaciji, opet moja ljutnja na temu „dosta više s tom mengom, izjela vas menga“. No nitko od tih liječnika nije bio ni blesav ni lud niti su mi bezveze postavljali pitanja o redovitosti menstruacije. U jednom su, međutim, pogriješili. Nijedan mi nije objasnio ZAŠTO me to pita.
Doktore, a kakav je to točno filing kad imaš valung?
Sad više vjerojatno nikada neću doznati jesu li moje tegobe sa zglobovima imale ikakve veze s perimenopauzom, ali činjenica jest da su mogle imati. Čak i ako ih perimenopauza nije uzrokovala, mogla ih je pogoršati, ubrzati ili tako nešto. Jer ako na internetu potražite simptome klimaksa i menopauze, dobit ćete sto tine stranica na kojima, uz ostale simptome, stoji i „bolovi u kostima i zglobovima“. Samo što s 47 godina nisam baš imala običaj guglati simptome klimakterija. Možda sam trebala. Možda sam trebala i malo više internetski istraživati zašto me doktori zbog bolnog koljena i ramena ispituju o redovitosti mjesečnice. Ali inače nam svi uvijek trube o tome da se ne bismo smjeli izluđivati surfanjem simptoma bolesti i stanja na internetu. „Radije slušajte doktore, oni znaju“, kažu. Okej, ali što kad ti doktori ne objasne neke stvari?
Jer činjenica jest da vam čak ni doktori – sve dok vam se menopauza i klimakterij ne dogode – ne govore baš mnogo i detaljno o njima. Prije nego što i sami uđete u to razdoblje, postoji šan sa da ćete tu i tamo na nekoj internetskoj stranici sa „ženskim“ temama naći pokoji članak ili video u kojem se govori o tome, ali sve je to koncipirano jako suho i općenito. Evo, recimo, ti nesretni valunzi. Naići ćete na članak u kojem neki liječnik ili liječnica govore o tome da su „navale vrućine, takozvani valunzi ili fumade“ jedan od najčešćih simptoma klimakterija, ali rijetko ćete čuti autentičan opis toga kako to izgleda. Ništa užarena kugla, ništa raspršivanje do glave, ništa znoj koji curi s čela kao da te netko zalio kantom vode. Nema ni nekih drugačijih opisa – jer znam da neke žene malo drugačije doživljavaju te navale vrućine. Konkretni opisi simptoma kao što su valunzi toliko su rijetki da ih je gotovo nemoguće pronaći. Mislim, ja sam i prije svih tih članaka znala da su valunzi jedan od glavnih simptoma klimakterija, ali kad su mi se dogodili – nisam ih prepoznala.
Slično kao s prvom menstruacijom
Kad malo bolje razmislim, slično mi je bilo i s prvom menstruacijom. Znala sam hrpu teorijskih podataka o menstruaciji. Iz knjiga u kojima sam čitala o njoj čak sam i s 11 godina naučila riječ „endometrij“. Točno sam znala što se događa tijekom mjesečnice. A onda, kad je došla – mislila sam da sam dobila neki čudan, smeđi, smrdljivi proljev. Užasnula sam se. Urlanjem sam šokirala cijeli kvart, a kod kuće još k tome ne samo da nije bilo moje mame, nego je doma bio samo moj deda. ON mi je na kraju objasnio da ne umirem od čudnog proljeva, nego da sam dobila prvu menstruaciju.
A rekoh – znala sam sve o menstruaciji. Svu anatomiju i fiziologiju. No nitko mi nije KONKRETNO opisao kako se osjećaš i kako to sve može izgledati. Razočaranje i šok bili su tim veći za to što sam se radovala svojoj prvoj menstruaciji jer mi je baka bila rekla da ću onda „postati žena“. Što je lijepo i na neki način prosvijećeno od moje bake jer mi je htjela usaditi samopouzdanje, a ne stid zbog mjesečnog krvarenja, ali molila bih da prestanemo s tim „postajanjem ženom“. Jer menstruacija nije ono što nas čini ženom, a bome ne mislim ni da ću, kad je napokon izgubim, prestati biti žena.
BEZ MENGE VIŠE NISAM ŽENA?
No hrpa žena manje ili više brije da hoće. I nije to zato što su glupe, iskompleksirane, zatucane ili što već, nego zato što i cijelo društvo malo „brije“ tako. Menopauza je kraj reproduktivnog razdoblja u životu žene, a ako više ne možeš rađati, onda više ni si ni mlada i poželjna, ni „zrela i sočna“, nego, brate mili, „osuše ni bakalar“, a ako se netko sjeti još malo pučkih mudrosti o menopauzi i perimenopauzi, bit ćeš i „klimakterična luđakinja“ i „frustrirana babetina“ te svašta nimalo laskavo. Svakako ne žena jer pravom se ženom u našem društvu smatra samo netko tko može rađati i ukrašavati svijet.
Zbog istih se razloga i o menopauzi ne govori dovoljno. Jer žene su društvu sa svojim spolnim obilježjima prihvatljive samo kao utjelovljenje ljepote i seksepila. Menopauza nije jedina koja se u to ne uklapa. Ženske grudi prekrasne su samo kada vire iz dekoltea ili su razgolićene na duplerici, ali ako neka majka pokuša dojiti u javnosti, reakcije su ubibože – gore nego kad neki muškarac odluči javno „zaliti“ neki od gradskih par kova. Što se pak ženskog međunožja tiče, situacija je još gora. Ne samo što većina ljudi na ovom svijetu nema pojma gdje se nalazi klitoris, bez kojeg nema ženskoga užitka u seksu (jer koga briga za ženski užitak), nego ne znaju ni razliku između vulve i vagine. Vulva (vanjski dio) je ono što žele vidjeti, i to što ljepše izbrijano ili „manikirano“, vagina je ono u što žele prodrijeti, ali ako pisneš bilo što, čak i o uređivanju tog dijela tije la, a kamoli o zdravlju, liječenju, porođaju, operacijama, kiretažama, pa čak i o običnoj, bezazlenoj menstruaciji – svi bježe glavom bez obzira.
NE PRIČAJ O TIM STVARIMA, PREINTIMNE SU
Ne kažem da je pričanje o bolestima, operacijama i tjelesnim procesima naročito zanimljivo, zabavno, pa čak ni ukusno u svim situacijama – svi imamo nekog „strica Đuru“ koji je dosadan sa svojom stopedesetom pričom o operaciji žuči taman kad na božićnoj večeri svi navale na pašticadu. No priče o ženskom zdravlju prekrivaju se koprenom stida, pregoleme in time koju se nikako ne smije otkriti javnosti. Kada sam, na primjer, prije puno godina na Facebooku napisala da sam našla su per novog ginekologa, javio mi se jedan zgroženi muškarac koji mi je rekao da „osoba koju prati toliko ljudi na društvenim mrežama ipak ne bi smjela pisati o tako intimnim stvarima“. Napominjem, sve što sam napisala bilo je da sam našla super ginekologa. Ništa drugo. Nisam spominjala ni vulvu ni vaginu ni kiretaže ni histerektomije ni sindrom policističnih jajnika ni kontracepciju. Nikakve detalje. Samo „super ginekolog“. Baš me zanima bi li dotični zgroženik isto tako reagirao da sam napisala da sam našla super novog zubara. Šalim se, naravno. Znam da ne bi.
Izvor: Unsplash
I onda se spoje ta dva stava prema ženama i ženskom zdravlju – onaj da menopauzom postaješ nekakva manjkava žena, luda klimakteričarka ili osušeni bakalar + onaj da je sve vezano uz žensko zdravlje sramotna tajna – i eto ti izbjegavanja priče o menopauzi. I eto ti obrazovane žene od pedeset godina koja NE prepoznaje valung ni kad joj se izlije na glasački listić s čela. Kad bismo otvorenije razgovarali o tome, kad bi svaka od nas – uključujući liječnice – konkretno opisivala simptome, bilo bi lakše. No problem je i u tome što se i same žene osjećaju manje vrijednima zbog klimaksa i menopauze.
Ženska nesolidarnost
U svojim brojnim pokušajima da s drugim ženama razgovaram o tome kako im je bilo u klimaksu, vrlo sam često nailazila na one koje bi ponosno izjavile da nisu imale nikakve simptome. To je super – i stvarno, statistike govore da takvih žena ima, čak i ne tako malo. Samo im jednog dana nestane menstruacija i to je to. No ono što mi se kod nekih od tih žena nije svidjelo bilo je to što su izravno ili neizravno sugerirale da su zbog toga bolje od onih koje su imale simptome. Neke bi isticale da su se zdravo hranile, neke da su vježbale, neke oboje i još su k tome meditira le na proplanku onkraj Himalaja, a neke su tvrdile da imaju do bre gene jer je, eto, i njihova majka izgubila mjesečnicu tek sa 75 godina, a dotad nije imala nijedan valung, lupanje srca niti je patila od nesanice ili osteoporoze. Evo je, i sad izgleda bolje od neke 40-godišnjakinje.
Sve je to divno i krasno i baš mi je drago zbog njih, ali iako istraživanja pokazuju da genetika, pravilna prehrana i vježba nje MOGU pomoći u ublažavanju simptoma klimakterija, ima žena koje rade sve to, ali ne uspijevaju potpuno odagnati ni simptome ni posljedice. Imam poznanicu koja cijeli život planinari, svaki dan trči, veganka je, ne pije i ne puši, ali u klimakteriju joj je odjednom počeo skakati tlak. Jako je teško prihvatila da mora piti lijekove protiv visokog tlaka do kraja života, ali definitivno joj se ne može predbaciti da je nešto pogrešno učinila i da je netko drugi bolji od nje zato što ne mora uzimati takve lijekove. No takav nedostatak suosjećanja i (ženske) solidarnosti još je jedan razlog zbog kojeg žene skraćuju na minimum ili izbjegavaju razgovor o svojoj (peri)menopauzi. Ne samo da se osjećaju kao da s menopauzom „prestaju biti žene“, nego im se još stvara dojam da su „oštećena“ ili „defektna“ ljudska bića.
IMA LI ŽIVOTA (I SEKSA) NAKON KLIMAKTERIJA?
A nismo još ni dotaknuli temu koji je najbolji lubrikant za vaginu koja se od hormonalnih promjena u klimaksu zna sušiti čak i kad si najnapaljenija. Da vam sad počnem razlagati zašto preferiram one na bazi vode (jer se od njih ne zapjeniš k'o da među nogama imaš rave party na Ibizi) i one bez aromatiziranih dodataka (jer neki od njih peku k'o vrag), vjerojatno bi svi popadali u nesvijest jer bi to onda zvučalo kao da priznajem nekakvu „seksualnu disfunkciju“. Ja to ne vidim tako. Ja to vidim kao prilagođavanje novonastalim životnim okolnostima.
I zato, molim vas, počnimo to tretirati tako. Ponekad nije ugodno, nerijetko stvara probleme, ali je normalno. Moramo o tome moći otvoreno razgovarati – ako ni zbog čega drugog, a onda zato da si olakšamo neke od simptoma, među kojima neki mogu ozbiljno utjecati na naše zdravlje. Nemojmo dopustiti da još netko za valung pomisli da je uzbuđenje zbog izbora. Valung je puno važniji od toga
