Ovo bi trebao biti najčitaniji tekst u cijelom broju. To mi je bila jedna od prvih misli nakon što sam nimalo isforsirano došla na ideju da za broj o punini izražavanja napišem koliko je to zapravo stresno za nekoga kome to u načinu odijevanja predstavlja jako malo. Sudeći po svemu što sam vidjela u posljednjih nekoliko godina, takva je (ili se barem dobro pretvara da je) svaka druga osoba pa odgovor na pitanje kako jedan minimalist može preživjeti nagli i neizbježni povratak maksimalizma zapravo predstavlja jackpot za dosta ljudi koji su uzeli ovaj broj Ellea u ruke.
Po načinu življenja možda ne uvijek, ali kada govorimo o odijevanju, mislim da sam minimalist. Zapravo lažem. Mislila sam da sam minimalist sve do početka godine kada sam za jedan potpuno običan dan uz cuff narukvicu na ruku stavila još nekoliko narukvica i prstenja, a na torbu, pokraj minijaturnog privjeska šalice kave, zavezala maramu u boji. Tko sam uopće ja i što se sa mnom događa? Gubim li sebe? Smisao za modu? Sve ono što znam i volim kod svog i tuđeg stila? Listam fotografije od ranije. Ružičaste tajice, bijela haljina od tila, plava majica s natpisom i omiljene tenisice koje svijetle u mraku.
Dobro, bila sam dijete i mama je kriva. Dopustila je mojoj opčinjenosti svime što je roza da bude centralni dio outfita koji bi uvijek nadopunjavao bilo koji komad u kojem sam se osjećala kao 13. princeza iz filma „Barbie i 12 rasplesanih princeza“. Dopustila mi je da se izrazim i budem svoja. Kako je mogla. Listam dalje. Srednja škola. Traperice, ružičasta, poluprozirna voluminozna bluza, čupavi plavi privjesak oko smeđeg ruksaka i desetak narukvica. O Bože! Što ako je taj maksimalistički dio moje osobnosti još u meni i sada je na jedan potpuno običan dan odlučio izviriti i uništiti mi život. Ne želim. Odbijam povjerovati u činjenicu da nemam stila na kojem doslovno gradim karijeru. Svaka čast Carrie, ali moja ikona je uvijek bila Charlotte York.
Mislim, što je uopće moj sljedeći korak? Kupnja bilo koje bijele majice umjesto one napravljene od 100% pamuka ili još gore – i ne gledanje od kojeg je materijala napravljena? Nedostatak ukusa i kvalitete. Tako jedan minimalist vidi maksimalizam. Kada malo bolje razmislimo, to savršeno objašnjava iživljavanje nad pojmom luksuza i njegovo poistovjećivanje s modernosti kojem smo svjedočili proteklih nekoliko godina. Ali... zar možemo reći da veliki Christian Lacroix nije imao ukusa? Karl Lagerfeld, Gianni Versace, John Galliano, Valentino Garavani, Alessandro Michele?
Haljina La Chimère Thierryja Muglera komad je koji nije napravljen s ukusom? U biću gotovo svih najvećih dizajnera u povijesti modne industrije utkana su tri slova - MAX. Ekstremno, nadrealno, nikada viđeno, veliko, kaotično, neshvatljivo, a opet savršeno razumljivo. Luksuz i inteligencija su uvijek bili na strani maksimalizma pa kako to da smo kao društvo došli do toga da je minimalizam odraz ukusa i modernosti?
Komparacija maksimalizma
Moja je teza da postoji stilska norma koju je puno lakše prevariti (barem na površinskoj razini) kao minimalist nego maksimalist. Možda se svi „minimalisti“ koji se već dvije godine uspješno skrivaju iza pulovera od kašmira Loro Piana zapravo samo boje da nisu dovoljno modno potkovani da budu maksimalisti. I, molim vas, nemojte me sada demantirati onim da nema norme koja određuje koliko ukusa, odnosno stila netko ima i da svi mogu nositi ono u čemu se najbolje osjećaju. Dobro, slažem se. Ne smijemo isključivati, a pogotovo ne izrugivati.
Na kraju dana, moda i je alat samoizražavanja, ali kako onda ljudi uopće mogu raditi na stilu? Da bi radio na nečemu moraš biti svjestan da u tome nisi dobar, a kako određuju jesu li dobri ako ne postoji norma? Nećemo se zavaravati, moda je uvijek imala točno određenu granicu ukusa i kiča, a samo zato što je napokon postala inkluzivnija i plemenitija ne znači da je i dalje nema.
Ovdje ne ulazim na sklizak teren razlikovanja campa od maksimalističke izvrsnosti jer, ako ćemo iskreno, često je i ne vidim. Govorim o tome da postoji pojam dobar i loš maksimalizam, a minimalistu je skroz prihvatljiv onaj prvi. Štoviše, malo mu se i divi. Koliko je god izbjegavali, činjenica je da nam je svima više ili manje loš Dior Marije Grazije i apsolutno breathtaking Schiaparelli Daniela Roseberryja. Mom kolegi je savršeno jasna vrijednost koju vidim u blejzeru Saint Laurenta, kao i meni ona koju on vidi u čizmama Kiss Ricka Owensa. Korijen svake krajnosti je uvijek isti, a korijen spomenutih estetika je kvaliteta izrade, dobar osjećaj za modu, umjetnost, pričanje priča... Ono što je različito su alati. Stoga iz perspektive jedne „manje je više“ osobe, previše može biti i dobro i loše, baš kao što i premalo može biti i dobro i loše.
Ne znam je li moda uopće u povijesti trpjela ovoliki razdor između maksimalizma i minimalizma. Iskreno, malo mi je muka i od maksimalizma i od minimalizma, od toga koliko sam ih puta spomenula u ovom tekstu. Oni su zapravo tijekom povijesti uvijek bili isprepleteni ili toliko udaljeni da je njihova stupnjevita tranzicija bila prirodna. Danas ništa nije prirodno. Sve je isforsirano. Moda nije pokazatelj vremena, moda je silovatelj vremena u kojem živimo. Stil se izgrađuje na leđima više pravaca, a samo zato što smo došli do ruba dviju krajnosti ne mora znači da moramo skočiti. Možemo se vratiti i plesati na oba podija iako nam je glazba bolja na jednom od njih.
Prava istina je da možeš biti minimalan s naznakama maksimalnog ili obrnuto.
Ključ je, prema mojemu mišljenju, u onome što imamo u sebi, a to što imamo se konstantno razvija, obnavlja i raste. Minimalist ili „osoba kojoj je kvaliteta na prvome mjestu“ može preživjeti u maksimalnom svijetu jer maksimalni svijet itekako ima svoju kvalitetu. Zapravo, svaki je svijet ima, pitanje je samo jesmo li je u stanju vidjeti.
