Iza nas je drugi ovogodišnji tjedan visoke mode u Parizu. S većinom kolekcija smo oduševljeni, posebice s nadrealnim radom Daniela Roseberryja za Schiaparelli, te talentom Glenna Martensa koji nas je vratio u zlatno doba Maison Margiele. Ipak, nakon svega toga, možemo se pitati samo jedno – kome ovo uopće treba? Daleko je to od egzistencijalne ili modne krize, pošto nam odjeća svakako potrebna. Međutim, treba li nam odjeća koja nosi oznaku haute couture?
Koji je smisao prikazivanja kolekcija čiji komadi nerijetko prelaze cijene od nekoliko desetaka ili stotina tisuća eura? Zanemarimo li razne poznate osobe koje nerijetko besplatno nose haute couture na crvene tepihe, misterija i dalje obavija činjenicu tko su danas pravi couture klijenti. Tko danas ima financija (i vremena) za odlazak u Pariz na četiri ili više fittinga?
No, što je uopće 'haute couture'? Te misteriozne dvije riječi, koje u prijevodu s francuskog doslovno znače 'visoko šivanje', iza sebe skrivaju jedan čitav paralelni svemir koji je puno više od lijepih Chanel kostima ili perlicama izvezenih Armani Privé haljina. Dok u jednu ruku možemo pomisliti da je visoka moda danas u potpunosti demistificirana, naročito zbog toga što živimo u vremenu kada ćemo na YouTubeu ili TikToku gledati prijenos neke haute couture revije uživo, situacija je ipak nešto drugačija. Nešto što haute couture izdvaja od ostatka svijeta mode, posebice brendova koji proizvode gotovu robu (pret-a-porter) ili omraženu brzu modu, je činjenica da je zakonski reguliran od strane francuske vlade i ministarstva financija.
Da, haute couture modne kuće i njihove kreacije su pravno zaštićene, kao što je i u tom smislu sam naziv 'couture' kodificiran u temeljnim odredbama iz 1945. koje propisuju sve uvjete koje jedna modna kuća mora ispuniti kako bi uopće mogla koristiti taj naziv. Minimalno 20 stručnih zaposlenika u ateljeu koji mora biti u Parizu, revije koje se moraju održavati u Parizu i sadržavati minimalno 32 total looka za dnevne i večernje prilike, obavezno prikazivanje dvije haute couture kolekcije godišnje tijekom za to predviđenih datuma i tako dalje.
Naravno, to sve rigorozno provjerava nadležno tijelo za visoku modu La Fédération de la Haute Couture et de la Mode, skraćeno FHCM. Dotično tijelo sastavlja kalendare i odlučuje kada će se točno prikazivati kolekcije visoke mode, ali i sve ostale kolekcije za vrijeme muških i ženskih tjedana mode u Parizu. Dok je daleko od jedinog regulatornog tijela modne industrije, posebice jer postoji američki CFDA, talijanska Camera della Moda Italiana, britanski Fashion Council itd., FHCM je najbitnije i najstarije tijelo, pošto je nastalo još davne 1869. godine. U svemu ovome ulogu igra i francuska kulturna i modna hegemonija i činjenica da se ona kao država brendirala u zemlju najkvalitetnije i najinovatinvije mode na svijetu.
Dotičnim propisima i odlukama se odvojilo kategorije gotove robe i brze mode od visoke mode čiji proizvodi graniče s umjetnosti, ručno se rade specifično prema mjerama određenog klijenta, te se uistinu smatraju neponovljivim i najboljim primjerom odjeće koju brend može proizvesti. Modnih kuća koje su službeni i stalni članovi FHCM-a po posljednjem propisu francuskog ministarstva financija ima 16, a među njima su Chanel, Maison Margiela, Givenchy i Schiaparelli. Jedino ove modne kuće imaju doslovno zakonsko pravo koristiti termin 'haute couture' i 'Couture-Creation', sve ostalo se smatra doslovnim kršenjem francuskih zakona.
Ipak, pri FHCM-u postoje i 'odgovarajuće kuće' poput Armani Privéa, Valentina, Atelier Versacea, Fendija i mnogih drugih proizvođača odjeće koja odgovara haute couture kvaliteti, ali koji, primjerice, nemaju atelje u Parizu ili ne prikazuju dvije couture kolekcije godišnje. Postoji i koncept gostujućih kuća, modnih kuća koje FHCM osobno poziva i motivira na izradu couture kolekcije. Nerijetko su to mladi i perspektivni dizajneri poput Kevina Germaniera i Miss Sohee ili je to etablirani dizajner poput Thoma Brownea koji se do tada nije okušao u kreiranju kolekcije koja je haute couture kvalitete.
Maknemo li te i dalje konfuzne zakonske okvire i sama pravila regulatornih tijela, čemu danas uopće služi haute couture? Britanski dizajner Charles Friedrick Worth, kojeg se smatra ocem visoke mode, je tijekom ranog 19. stoljeća prepoznao potrebu plemstva za kreativnijim i kvalitetnijim komadima od onih koje su proizvodili na njihovom dvoru. Među njegovim klijentima je bila francuska carica Eugenie i ostale plemkinje s raznih europskih dvorova. Haute couture je nastavio disati punim plućima kroz naredne svjetske ratove, no sve je češće postajao asocijacija na bezobrazno plemstvo otkinuto od realnosti.
Smrt visoke mode u modernom dobu se dogodila prelaskom couturiera, među njima i Yvesa Saint Laurenta, u kategoriju gotove robe tijekom šezdesetih. Industrijski napredak u proizvodnji odjeće i manjak interesa šire publike za ručno rađenu modu skoro poslali u ropotarnicu povijesti, posebice kada je Cristobal Balenciaga zatvorio svoju kuću 1968. Broj couture diljem svijeta klijenata se s vremenom od nekoliko desetaka tisuća smanjio na danas jedva četveroznamenkasti broj. Zašto onda danas i dalje viđamo couture kolekcije? Doživljavamo li neku vrstu nove couture renesanse?
Tijekom kraja osamdesetih i raznih preuzimanja starih obiteljskih i couture kuća od strane konglomerata poput LVMH-a, Keringa i drugih su modnu proizvodnju i promociju dovele na do tada neviđenu razinu. Zbog toga su haute couture kolekcije, originalna umjetnička forma mode, postali neviđeni spektakli koji su najvećim dijelom prešli u kategoriju promocije na koje se trošilo neviđeno puno novca. Uloženo se konglomeratima vraćalo stostruko, no ne zbog prodaje samih couture komada ili povratka velikog broja klijenata, već torbica, nakita i ostalih modnih dodataka koji su se pojavljivali na pisti s njima. Haute couture je postala metoda izgradnje fantastičnog svijeta jednog brenda kojem su svi htjeli pripadati, pa makar kupovanjem parfema ili kozmetike kuće čija nam se couture kolekcija svidjela. Haute couture modne kuće su puno više cijenjene od ostalih, naročito one koje prepoznaje francusko ministartvo, te se time nerijetko diče u svojoj komunikaciji, trgovinama i na društvenim mrežama.
S druge strane, couture je posljednja fronta sanjarenja u modi, posebice kada gledamo kolekcije Glenna Martensa za Margielu, Daniela Roseberryja za Schiaparelli ili Giorgija Armanija za njegov vlastiti brend. Pruža nam najbolji uvid u kreativni proces i sam um nekih od najboljih dizajnera svih vremena. Iako ih je malo, postoje i dalje couture klijenti poput Moune Ayoub i Fredrika Robertsona koji si ovakve komade mogu priuštiti i kojima, najbolje rečeno, oni trebaju. Prvi red Chanelove couture revije uvijek čini veliki broj sređenih, misterioznih starijih žena koje s oduševljenjem čekaju vidjeti novu verziju klasičnog tvid sakoa koji žele po svojoj mjeri.
Ipak, haute couture će zauvijek ostati nešto čemu se modni entuzijasti i sanjari raduju svake godine. Couture je danas više od promotivnog spektakla ili vrhunca izrade odjeće. Predstavlja vrata u svijet mode koji shvaćamo na potpuno drugoj, emotivnoj razini. U doba umjetne inteligencije, koja danas može kreirati i modu, visoka moda sa svim svojim propisima se čini kao posljednji bedem obrane pravih vještina i kreativnosti. Visoka moda nam zapravo ''ne treba'' već godinama, mali broj nas će ju ikada imati prilike kupiti, ali nam je potrebna kao eskapistički stroj koji nam mozak barem na pola sata prebaci u neki drugi, ljepši svijet.
