Alan Hranitelj jedan je od najvećih u svom području. Njegova priča uistinu je dokaz da kada si za nešto stvoren, sve životne okolnosti rade u tvoju korist kako bi te dovele točno tamo gdje trebaš biti. „Evo me“, začula sam malo rezerviran, ali prijateljski glas s druge strane slušalice. Bez puno okolišanja odmah sam rekla Alanu da mi razgovor s njim predstavlja nešto veći zalogaj, na što me on tim istim prijateljskim tonom upitao koliko dugo radim u magazinu Elle i jesam li zadovoljna. Ugodan uvodni razgovor doveo nas je na temu onoga što okupira njegov um u posljednje vrijeme.
„Trenutačno radim na dva projekta s redateljem Vitom Tauferom. S njim sam radio neke od svojih prvih profesionalnih predstava u Mariboru. On je režirao i ‘Oluju’ na Dubrovačkim ljetnim igrama. Dugo se poznajemo, a vidjet ćete siguran sam s godinama i sami kako je lagano raditi s nekim čiji vam je princip rada poznat. Jedna predstava je u Trstu, a druga u Varaždinu i to mi je i više nego dovoljno do ljeta. Bavim se i uređivanjem arhiva, skladišta, fundusa... Kada dođete u određene godine, trebate nekako sve zaokružiti. Vratite se na početak. To su te godine kad se neke stvari zaključuju, a neke ponovno pokreću. Radim i na novim izložbama. Te stvari uvijek radim na dugi rok. Polako. Natenane. Nisam tip osobe koji lako padne na ritam koji dirigira ovaj svijet u kojem živimo. Ja sam u nekom svom svijetu s ljudima koji me okružuju i s kojima radim i to mi je bitno. Uvijek mi je bio najvažniji moj mir i da navečer mogu mirno leći u krevet“, govori mi Alan i objašnjava kako je taj balans ključ njegova stvaralaštva.
„Kazalište je moj način života, ali to je na kraju dana samo posao. Moj ispušni ventil krije se upravo u postizanju balansa i bavljenja samim sobom. Te stvari u životu su mi prve, a onda dolazi kreativnost. Kroz nju također postižem balans. Svaka predstava ima svoje gabarite unutar kojih se krećeš te je jako dobro kada kreativni i osobni ego izbalansiraš, naravno, ako si sposoban za to.“
U glavi mi je odjeknula ta usporedba kreativnog i osobnog ega pa me zanimalo koliko zapravo onaj kreativni trpi u poslu u kojem te sudbina likova ipak dosta određuje. „U kazalištu je moja uloga da pomognem glumcu. Kostim mora postati njegova druga koža, nešto o čemu on ne razmišlja i s čim se sjedini. Nisam tip kostimografa koji napravi skicu i toga se sto posto drži. Ona je kod mene otvorena i sve je moguće, a lik je taj kojem se moram prilagoditi. Ne mogu reći da me to ograničava, na neki način mi čak pomaže i otvara nove mogućnosti“, ispričao mi je Alan, a ja sam naivno krenula uspoređivati koliko je to zapravo drugačiji svijet od mode referirajući se na neke njegove izložbene radove. Alan me tada odmah prekinuo i dao mi do znanja da ono što on radi nema veze s konceptom mode kakav mi danas poznajemo. „Moda ima drugu namjeru od toga što ja radim.“
Ovaj nesporazum mi je zapravo bio odlična podloga za pitanje zašto nikada nije krenuo u tom smjeru. „To je recimo nešto što bi mene ograničavalo. Namjera mode je potrošnja, a teatar i opera imaju neku drugu energiju, komunikaciju, ljude... Danas u modi ima puno toga što graniči s artom. Prije su postojali samo prêt‑à‑porter i couture, a danas mi se čini da su novije generacije malo izbrisale te granice. To mi je fenomenalno, ali opet zna biti previše svega. Ta prezasićenost je ono što ne volim. U bilo čemu. To je ono što obezvrijedi svako područje, i vaše i moje.“
Njegov imidž, glas, način odijevanja i življenja definitivno potvrđuje ove riječi, no gledajući njegove radove, ne biste se mogli, baš kao ni ja, ne zapitati je li njihov kreator u suštini maksimalist. „Ne mogu se tako definirati zato što je to što radim jako jednostavno.
Nekome tko vidi moje radove to može izgledati kao nešto pamtljivo, veliko, raskošno… Sve što radim izvlačim iz svoje podsvijesti.
Puno toga sam donio sa sobom, imam te stvari nakupljene negdje straga te ih po potrebi izvučem van i kombiniram. Ovisno o tome u kojem sam trenutku života i čime me moja savjest okupira tako radim. To se često veže na neke osobne demone ili traume koje svi imamo, a kroz kreativnost s tim komuniciram. Te stvari jesu bogatije i možda je to ono što danas nazivaju maksimalizam. Način na koji dođem do toga ne vidim tako.“
Jedan od značajnijih projekata Alanove karijere je definitivno slavni Cirque du Soleil koji ga je odveo u daleku Kanadu u kojoj je proveo četiri godine izrađujući kostime za predstavu „Zarkana“. Priča mi kako je to posebno iskustvo i princip rada te kako je za jednu predstavu potrebno minimalno dvije godine. „Produkcija traje godinu dana, a godinu izrađujemo skice, imamo sastanke i dogovore. Sve je na neki način jako kontrolirano. Velika je odgovornost i puno ljudi u pozadini. Mene su prvo pozvali da radim na jednoj predstavi koja tada još nije imala ime, ali zbog financijske krize su je ukinuli nakon pola godine. Za dva mjeseca su me pozvali na novi projekt, ‘Zarkanu’, pa mi je već tada bilo lakše jer sam znao što me čeka. Bilo je fenomenalno iskustvo, ne samo kreativno, nego i životno.“
Iskustvo svakako nadopunjavaju ljudi, pogotovo u kazalištu, a nadajući se da će mi nakon toliko godina iskustva dati dobar savjet kako uspješno raditi s ljudima, zanimalo me što ga je naučio timski rad. Malo je zastao, ali prvo što je spomenuo bilo je točno ono što sam priželjkivala – tolerancija. „Nisam više toliko tolerantan. Svatko ima neka očekivanja od vas. I vi sigurno imate neka očekivanja od ovog razgovora na temelju slike koju ste izgradili o meni, ali to su vaša očekivanja, to ne mora biti tako i to ne znači da nešto tu nije kako treba. Puno ljudi to ne razumije i kada ste u ovoj vrsti posla u kojoj je stvarno bitan ego, ljudi ne razumiju da su kreativni i osobni ego dvije različite stvari. Prije sam imao više tolerancije, sada je jednostavno nemam, to dođe s vremenom“, govori mi s osmijehom. Opet mi je u glavi zabljesnula ta paralela između kreativnog i osobnog ega pa sam ga morala pitati kako ih on razlikuje. „Kreativnost je samo jedan dio toga što jesam. Ako prestanem raditi kostimografiju, i dalje moram živjeti i preživjeti. Kreativni i osobni ego su povezani, ali su različiti.
Kada dobiješ kritiku za svoj profesionalni rad – pozitivnu ili negativnu, važno je razumiješ li da to nije kritika tebe kao osobe nego tvog kreativnog rada. Teško je raditi s ljudima koji to ne razumiju.
Osim kazališta, Alan je radio i na nekoliko filmova, a ta dva iskustva se po pitanju svega, pa tako i kostimografije, vidno razlikuju. Govori mi kako na filmu sve treba reducirati za 50 posto te da su kostimi, baš kao i gluma, dosta izraženiji. No naglašava da mu je kazalište ipak draže. Samo u proteklih nekoliko godina u Zagrebu je radio na predstavama „Ana Karenjina“, „Gospođa Bovary“, „Smrt u Veneciji“, „Šišmiš“ i brojnim drugim, a mene je zanimalo koju doživljava kao osobnu katarzu. „Ne doživljavam predstavu kao nešto katarzično. Pozitivno je kada radite s ljudima s kojima ste već radili i kada se nekako svi nađete na zajedničkoj točki razvoja. To se jako rijetko događa, ali to je ono što mi stvara poseban doživljaj.“
Oboje smo malo zastali pa sam ga pitala koliko je uopće teško ili lako živjeti kada zbog određenih trauma prerano shvatiš suštinu, znajući da traume često spominje kao izvor svog stvaralaštva. „Kada imate tu svijest o svijetu, ona se stalno stavlja pod upitnik, pa iako se čini da je uz to znanje lakše živjeti, zapravo je teže. Svatko od nas balansira određenu energiju za prostor u kojem živimo i okolinu s kojom živimo. To je teško, ali svakako otvara novu dimenziju za kreativnost“, govori mi s nekim posebnim žarom u glasu te nastavlja o važnosti ljudi koji nas okružuju.
„Bitno je imati ljude koji vas vide i čuju. To je meni najvažnije i u kostimografiju. Shvatiti lik, kako on živi, kakav mu je standard života, gdje kupuje odjeću. Treba razumjeti lik na različitim nivoima. Kada glumac dođe na probu kostima, ne volim da je puno ljudi oko nas. Volim uhvatiti tu sekundu, taj pogled u ogledalu kada prvi put odjene kostim. U toj jednoj sekundi odredim idem li u pravom smjeru. Puno glumaca nije ni svjesno da ih ja vidim kao osobu. Oni u tom liku daju sebe i privatno i profesionalno pa treba uhvatiti obje osobnosti.“
Razgovarali smo još malo o Alanovoj majci koja je od početka vidjela i njegovala njegovu kreativnu crtu, ali i o tome kako oboje lakše dišemo u velikim gradovima. Priča nas je nekako spontano navodila kroz sve smjernice koje sam napravila prije intervjua pa smo tako došli i do suvremenosti te njezina suživota s kazalištem i umjetnosti. „Kazalište je uvijek bilo isprepleteno sa svijetom u kojem živimo. Stavite bilo koju radnju neke povijesne predstave u kontekst današnjeg vremena i vidjet ćete da se povijest ponavlja. Ništa zapravo nismo naučili. Što se umjetne inteligencije i banalizacije umjetnosti tiče, čini mi se da idemo u neki čudan novi svijet s kojim se moramo pomiriti, prihvatiti ga i pronaći svoj prostor unutar toga. Tu svatko sa sobom mora naći neku granicu“, govori mi s određenom dozom olakšanja jer je dobar dio svog stvaralaštva prošao bez te prilagode. Na pitanje postoji li nešto što bi volio ostvariti, djelo u kojem bi volio sudjelovati, lik u kojem vidi svoje kostime, Alan mi kratko i jasno ponavlja odgovor s početka.
Ne. Sve što sam htio sam ostvario, ostalo je poklon. Važno mi je da sam u miru sa sobom.
Još pod dojmom razgovora pozdravljam se s Alanom, prekidam poziv i uzimam čašu vode koju od bujice misli i ideja nisam stigla sat i pol popiti. Nakon nekoliko minuta opet mi zvoni telefon. „Znate, palo mi je još nešto na pamet, kako biste mogli bolje razumjeti kreativni i osobni ego. Usporedite ih s partnerskim odnosom. Za svaki zdrav odnos prvo osoba mora naučiti živjeti sa sobom, a onda s partnerom. Ako ti znaš tko si sam, znat ćeš i u kreaciji“, kaže i ostavlja me s onom istom mišlju koju imam kada gledam njegove izložbene radove inspirirane kukcima – paralelni univerzum koji taman dovoljno dodiruje stvarnost.
