Nedavno se održala jedna velika i poznata konferencija na kojoj je voditeljica, puna optimizma, upitala publiku: „Tko se od vas osjeća kao feminist/feministkinja?“. Od nekoliko stotina prisutnih sudionika, u zraku se našlo jedva desetak ruku. Iskreno začuđena, nakon toga je postavila pitanje: „A tko od vas smatra da bi žene trebale imati jednaka prava kao muškarci?“. Očekivano, ruke su digli svi. „Pa kako onda niste feministi ako je feminizam borba za jednaka prava žena i muškaraca?“
Ova anegdota izvrsno opisuje problem s percepcijom feminizma u društvu. Svi kao misle da žene trebaju imati jednaka prava kao muškarci, a gotovo nitko od tih istih ljudi se ne smatra feministima. Pritom ovdje govorimo o skupu visoko obrazovanih, urbanih, progresivnih ljudi, žena i muškaraca, ne o zabavi u vatrogasnom domu nekog sela koje je jučer uvelo struju i vodu. Svi znaju što je feminizam, ili bi barem trebali znati. U čemu je onda problem? Zašto se odbijaju identificirati s borbom koju (tako barem kažu) podržavaju?
IMAXTree by Launchmetrics
Zašto muškarci ne žele biti feministi je prilično jasno – to ih se, zapravo, ne tiče. Imaju oni i svojih problema (nisam sarkastična, stvarno ih imaju). Osim toga, tko bi se normalan odrekao prava koja mu stoljećima pripadaju? Tko bi, svjesno i voljno, sišao s konja na magarca? Nitko. Ali zašto žene, one za čija prava se borimo, ne žele biti feministkinje? Čak je i jedna predsjednica države (naše, naravno) odbijala sebe zvati feministkinjom, iako se da nema feminističke borbe ne bi ni približila toj poziciji, već bi mužu kuhala ajngemahtec i prala noge. Jest ona kasnije negdje spominjala kako joj je bilo teško kao ženi – u što vjerujem, ali slabo držim do naknadne hrabrosti – no dok je kao prva žena u povijesti Hrvatske obnašala tu najistaknutiju dužnost koja postoji, nije htjela podržati borbu koja joj je, htjela-ne htjela, tu poziciju omogućila.
Prvoloptaški odgovor bi možda bio zato što je članica stranke desnog centra, a oni nisu baš u prvim redovima noćnih marševa za osmi mart, ali stvari nisu tako jednostavne. Nije da samo desnica žene vidi kao čuvarice djece i motateljice sarmi. Kad dođemo do trenutka acta, non verba, pokazuje se da ni muškarci s ljevice baš i ne vide žene kao nekoga kome pripada isto mjesto u društvu kao njima (vidi pod slučaj Rebedu), bar ne spontano, dok ih se ne podsjeti da nečemu služimo i izvan spavaće sobe i kuhinje.
Uglavnom, kako god da okreneš, skoro nitko ne voli feministkinje, a čak ni one se međusobno ne vole, zavisno kojem pravcu pripadaju.
Zašto je tome tako? Zašto feminizam ima tako loš PR da čak i žene koje svojim likom i djelom predstavljaju poster girls feminističke borbe ne žele sebe zvati feministkinjama? To pitanje me muči već neko vrijeme, i mislim da sam došla do mogućeg, pomalo užasavajućeg odgovora. Feministkinje, naime, naprosto nisu poželjne. A svaka ideja, baš kao i svaka roba koja želi da se proda, mora biti poželjna.
Feministkinje su, kako ih vox populi vidi, neke nenašminkane, nedotjerane, neugledne žene. Neke od njih to zaista (vlastitim izborom) i jesu, time se uostalom bore protiv rodnih stereotipova, ali to donosi i nezgodnu nuspojavu – malo koja žena se želi s njima identificirati. Da, znam, nisu sve feministkinje takve, ali jedna Gloria Steinem ne čini proljeće. I to kako izgledaju ajde još nekako, ali kako se ponašaju? Glasne, jasne, ne daju se ušutkat, protestiraju, konfrontiraju se, govore ono što misle… Kako je to spojivo s jednom ženom? Takvo je ponašanje prihvatljivo samo ako si muškarac, i onda se ne zove histeričan, nego čovjek sa stavom. Kad smo već kod muškaraca, podrazumijeva se da su feministkinje bez partnera – ta zašto bi bile tako „histerične“ ako im ne fali zna se čega. A koja to žena želi biti bez partnera? Samo one malo iskusnije, ali to je već tema za napredne. Šalim se, naravno, iako, u svakoj šali… Odnosi kakvi se većinom nude ženama nisu zdravi, ali o tome drugom prilikom.
Žene se ne žele identificirati s feministkinjama jer pokušavaju preživjeti u patrijarhatu. Kako će to napraviti? Tako da budu najbolja moguća verzija žene po muškim standardima jer znaju da mogu doći u poziciju moći (uvjetovane, dakako, jer jedino takva za ženu i postoji) samo ako se udaju za moćnog muškarca. A to će dobiti izgledom. Muškarci pak ne žele podržati feministkinje jer, ako mogu birati, ne žele takve žene kod kuće. Oni isto vole da im netko pere čarape, ne prigovara i zahtjeva previše te da kraj sebe imaju nekoga na kome će im drugi muškarci zavidjeti i time potvrditi svoju vrijednost. Ukratko, žene ne žele biti takve žene, a muškarci ne žele imati takve žene. Zato feminizam ima loš image, zato nije poželjan, a upravo to dokazuje koliko nam je potreban.
Mi se ni ne usudimo tražiti jednaka prava kao muškarci da ne bismo u tom procesu istima ispale - nepoželjne. I tako samo učvršćujemo svoju inferiornu poziciju.
Feminizam nije borba za jednakost. Ne, ne želimo imati penise, krivo su vas obavijestili. Feminizam je borba za jednaka prava. Feminizam nije ni o tome kako žene izgledaju, kako se ponašaju, imaju li djecu i partnera, ali kad se na sceni pojavi neka atraktivna feministkinja, na štiklama, sa šminkom i frizurom, u braku i s djecom, ljudima eksplodira mozak. Što ova uopće hoće, protiv čega se buni kad ima sve? Feminizam je o tome da žene, sve žene, u svim svojim pojavnim oblicima, moraju imati jednaka prava kao muškarci. Jednaka prava. Ništa više od toga. A onaj tko je protiv jednakih prava, taj je za diskriminaciju. Pa ako niste feministi, onda smatrate da su žene manje vrijedne i da tako treba i ostati. Kako vam sad zvuči „ja nisam feministkinja“? Ne baš jako mudro, ha?
IMAXTree by Launchmetrics
I jednaka prava ne znače da žene imaju pravo da rade dva posla, a budu plaćene samo za jedan. Jednaka prava ne znače da mogu imati karijeru kao muškarac ako ostave bebu od tri mjeseca da se vrate na posao. Jednaka prava uopće ne znače pravo na karijeru. Jednaka prava znače da žena, koji god životni put da odabere, nikad, ni u kojem trenutku, ne smije biti diskriminirana u odnosu na muškarca. Da uvijek ima jednako poštovanje, jednake mogućnosti, jednaka prava, i da ne mora živjeti, izgledati ili ponašati se poput muškarca da bi ih ostvarila. Jer to je ono što nam je feministička borba do danas uspjela donijeti.
Velike su stvari naše prethodnice za nas izborile, ali nije dovoljno, sestre drage. U 2024. godini jednostavno nije dovoljno. Sretan vam Osmi mart i vidimo se večeras na noćnom maršu, a nagodinu, nadam se, ipak u nekoj ozbiljnoj revoluciji. Pa ima nas 51 %. Što čekamo?
