"Ova incestuozna obitelj filmske industrije samo je odraz svih obitelji pogođenih seksualnim nasiljem", rekla je glumica Judith Godrèche u obraćanju francuskom Senatu proteklog tjedna. Bio je to prvi put da je u toj instituciji neka umjetnica govorila o seksualnom i rodnom nasilju u filmskoj industriji, A Godrèche nije bila slučajan izbor. Kultna umjetnica nedavno je napisala, režirala i glumila u najvećem francuskom streaming hitu godine, Ikona francuskog filma, seriji koja je velikim dijelom bazirana na njezinom životu, a posebno je značajan opis nasilja koje je doživjela unutar industrije od kultnih redatelja. Iako ih u seriji nije imenovala, u stvarnom životu jest – radi se o Benoîtu Jacquotu, u čijim je filmovima ostvarila svoje prve uloge i s kojima je bila u vezi dok je bila maloljetna.
Ono što ovaj slučaj čini drugačijim od drugih #metoo priča, odnosno od holivudskih ispovijesti, jest činjenica da cijeloj svjetskoj javnosti ovo nije nikakva novost. Točnije, veza tada 14-godišnje Judith Godrèche i 39-godišnjeg Jacquota bila je poznata od samog početka, dakle u 80-ima, i ne kao nekakva javna tajna, kao što je Weinstein bio u Hollywoodu, nego javno da javnije ne može biti. Novinari su ih često fotografirali zajedno i on je o toj „vezi“ govorio u medijima. Između ostalog, govorio je o tome i u dokumentarcu koji je snimljen 2011., u kojem se prisjeća ljubomore kolega na njegove veze s mladim glumicama te o svom „sindromu Modrobradog“. Kad je to vidjela prošle godine, Godrèche je odlučila progovoriti. Nakon što ga je javno optužila za silovanje i iskorištavanje te održala govor na dodjeli filmskih nagrada César prošloga tjedna, u očekivanom odgovoru Jacquot je preko odvjetnika „odbacio sve njezine optužbe“.
La desenchantee
1990, Profimedia
Ne poriče da je bio s njom u vezi, već cijelu karijeru tvrdi da je kao 39-godišnjak imao predivnu vezu s 14-godišnjakinjom, kao i da je Godrèche bila „napaljena“ tom razlikom u godinama.
I to nije sve; cijeli je svijet, čini se, bio očaran njegovim jezivim praksama, slaveći njegovu opsjednutost ženama, preciznije – jako mladim mladim ženama, ili da konačno to kažemo: djevojčicama. Tako u portretu umjetnika za The New York Times 2012., i to s naslovom: "Benoît Jacquot: Redatelj koji voli žene", on "veselo priznaje fiksaciju djevojkama koje su nadomak zrelosti".
"Ne mogu zamisliti da snimam film i ne razvijem neku ljubavnu vezu s glumicom, to je nemoguće. Čak i ako se radi o samo jednoj sceni, postoji nešto ljubavno u činu snimanja žene", rekao je u tom članku. Isto tako je izjavio da "voli slijediti žene po ulici, to je vrlo francuska stvar i karakteristična za mlade muškarce", a usporedio je s time snimanje filmova, odnosno žena.
Danas to zvuči jezivo, zvučalo je i 2012., ali ovo romantiziranje zlostavljačke karijere „kultnog autora“ napisala je žena.
Čovjek bi se mogao upitati kako taj frajer točno misli kad odbacuje tvrdnje Judith Godrèche – pa cijeli svijet je to gledao!? Ali, vratimo se korak unatrag, vratimo se u Francusku i njihovu kulturnu scenu.
Scenu u kojoj je predsjednik Emmanuel Macron nedavno izjavio kako se protiv glumca Gérarda Depardiea provodi „lov na vještice“, a sve zato što ga je 13 žena optužilo za silovanje(!); u kojoj je Johnny Depp prošle godine dobio ovacije nakon što se pojavio na crvenom tepihu u Cannesu, a nakon što je u Hollywoodu izgubio gotovo sve uloge jer je zlostavljao svoju bivšu suprugu Amber Heard. To je kultna zajednica u kojoj se slavi autorski genij Romana Polanskog, koji je svojevoljno priznao seksualni odnos s 13-godišnjakinjom, a onda pobjegao iz SAD-a kako bi mogao nastaviti sa svojim životom genijalca u okrilju majke Europe.
U svom govoru pred francuskim Senatom, Judith Godrèche je, između ostalog, tražila stvaranje komisije koja bi istraživala seksualno i rodno nasilje u filmskoj industriji te hitan otkaz predsjedniku Nacionalnog kinematografskog centra (Centre national du cinéma), Dominiquea Boutonnata, koji je 2020. optužen za seksualno zlostavljanje vlastitog kumčeta. Dvije godine kasnije, Vlada ga je imenovala na drugi mandat. Nije nebitno naglasiti da se filmska industrija u Francuskoj u najvećoj mjeri financira upravo novcem poreznih obveznika.
Lako bi bilo reći – ah, Francuzi, uvijek posebni. Ali, jesu li? Jesmo li mi drugačiji, jesmo li odrastali u drugačijem svijetu? Je li se taj svijet promijenio ili još uvijek živimo u djevojačkoj noćnoj mori?
Jedna od točaka preokreta za Judith Godrèche bila je činjenica da je nakon početka prikazivanja njezine autobiografske serije dobila više od 4500 poruka žena i djevojaka koje su proživjele slično, a da toga nisu bile svjesne dugo godina, baš kao ni ona. Jer, naći će se muškarci, a bome i žene, koji će se maliciozno zapitati kako to da je francuska glumica bila u vezi s Jacquotom 6 godina – od svoje 14. do 20. godine – ako je to bilo zlostavljanje? Klasično zlonamjerno izvrtanje teza i pitanje svih pitanja: „Zašto nije otišla?“ Zašto, dakle, djevojčica od 14 godina nije 39-godišnjem muškarcu, koji joj je usput i šef, koji je usput jedan od najcjenjenijih ljudi u industriji u državi i dobrom dijelu kontinenta, i čovjek koji u svojim rukama drži cijeli njezin život, kako privatni, tako i profesionalni, koji ima kontrolu nad cijelim njezinim životom, i to u nimalo prenesenom značenju – zašto mu ona, dakle, nije jednostavno rekla: „Ne“ i otišla? Je li to vaše pitanje? Ako jest, s oproštenjem, ali imate većih problema od „cijenjenog gospodina“ redatelja.
Pojam koji opisuje ono što se događalo Judith Godrèche, ali i brojnim djevojčicama i dječacima prije i poslije nje je „seksualni grooming“, a podrazumijeva emocionalno manipuliranje maloljetnika s ciljem seksualnog iskorištavanja. Problem nije samo u pojedincima poput Jacquota, nego u društvu koje takvo ponašanje ne samo opravdava, nego i glorificira kroz površna čitanja brojnih djela klasične i popularne kulture. Od tako očite Lolite Vladimira Nabokova i njezinih filmskih interpretacija, preko Smrti u Veneciji Thomasa Manna, koja nisu napisana kako bi se takvo ponašanje opravdalo, ali mnogima upravo za to služe. Na kraju, na javnoj televiziji već tjednima gledamo ciklus Woodyja Allena, u sklopu kojeg je prikazan i Manhattan, o kome se još uvijek priča samo kao o kultnoj romantičnoj komediji, bez ozbiljnog propitivanja činjenice da je tada 42-godišnjak u vezi sa 17-godišnjakinjom.
Lolita 1997., Profimedia
Takvo prikazivanje djevojčica, ponekad i dječaka, kao izrazito seksualno slobodnih i znatiželjnih, iako su tek na rubu puberteta i zakonski dopuštenog praga pristanka, praksa je koja se dosljedno provodi kako bi se opravdale nastrane sklonosti, i to najčešće nekakvih kultnih figura u svijetu umjetnosti. Francuzi, i ne samo oni, često opravdavaju svoje zatvaranje očiju nad zlostavljanjem kroz „poštivanje autorskog rada“ i „odvajanjem djela od autora“, što u kontekstu zlostavljanja koje se događa u posljednjih nekoliko desetljeća zvuči naprosto neukusno.
Na djelu je i klasično izvrtanje teza jer Jacquit, kao i mnogi drugi zlostavljači, mrtvi-hladni izjavljuju da su djevojčice s kojima su imali seksualni odnos ili seksualnu vezu na to pristale pa to onda znači da nema riječi o zlostavljanju. Ne pada im na pamet da je na taj „pristanak“ utjecala činjenica da su u ranom pubertetu, da nisu tjelesno, mentalno ni seksualno zrele te stoga ne mogu ni donijeti informiranu odluku. To ne znači da su djevojke glupe ili nesposobne donositi odluke, dapače. Ali nisu u ravnopravnom odnosu, a moć je u potpunosti u rukama starijih muškaraca. One su ucijenjene.
Jedan od aktualnih slučajeva na domaćoj književnoj sceni također se bavio ovim temama, samo što je u pitanju bila punoljetna djevojka u vezi s tri puta starijim muškarcem. I tu se događa zanimljivo izvrtanje teza, logika svojstvena onima koji na PornHubu preferiraju teen kategoriju; muškarci nas uvjeravaju da su mlađe žene u tim vezama dominantnije od njih jer ih manipuliraju ili kontroliraju svojom seksualnošću. Točnije, djevojke se smatraju dominantnima jer su ovi napaljeni na njih.
Tako funkcionira emocionalna manipulacija, zbog čega mnoge žene shvate što im se dogodilo tek godinama poslije. Ako autoritet bilo koje vrste od vas traži da nešto napravite, je li to isto kao i kad to traži netko tko vam je ravnopravan po svemu? Odnos moći ključno je pitanje u svakom odnosu, a kad govorimo o muškarcu koji je gotovo tri puta stariji od djevojke i posjeduje određeni društveni kapital, ne možemo govoriti o ravnopravnoj poziciji, nego o klasičnoj ucjeni.
A kad govorimo o nekakvoj prevenciji, možemo li tvrditi da djevojčice odgajamo tako da ne budu poslušne, da postavljaju pitanja, da ne moraju biti pristojne i smješkati se poznatima i nepoznatima kad im se ne da? Jesmo li kao društvo shvatili da pristanak 15-godišnjakinje i 35-godišnjakinje nije ista stvar?
Objašnjavamo li djevojčicama da pažnja starijih muškaraca nije nešto što bi im trebalo biti važno i za što bi se trebale boriti? Razgovaramo li s njima otvoreno i dajemo li im svoje povjerenje, ili gunđamo zbog prekratkih suknji i tankih naramenica njihovih haljina? Smatramo li ih sposobnima za donošenje odluka o svom tijelu?
Jer kao što je Judith Godrèche rekla u francuskom Senatu, situacija u filmskoj industriji samo je odraz onoga što se događa u društvu. Jedna od poruka koju je dobila, ispričala je za Guardian, bila je od žene njezinih godina koja joj je priznala kako je kao tinejdžerica htjela biti kao ona jer je bila lijepa i glamurozna, a zbog toga je mislila da je u redu da joj se nabacuju stariji muškarci. Njihova veza u 80-ima bila je medijski vrlo popraćena i glorificirana, preciznije – Jacquot je bio predstavljen kao frajer koji je zaveo 14-godišnjakinju, dok je ona predstavljena kao zrela za svoje godine i seksualno slobodna.
Znanstvenica Meenakshi Gigi Durham još je 2008. definirala ovaj pojam kao Lolita efekt. Radi se o sprezi medija, popularne kulture i reklamne industrije koja počiva na mitovima o seksualnosti djevojaka i djevojčica. Neki od tih mitova su da dječaci biraju djevojčice, a ne obrnuto, i da biraju samo seksi cure – kao i da postoji samo jedna verzija ljepote prema kojoj sve djevojke trebaju stremiti. Jedna od ključnih mitova je i da što je djevojka mlađa, to je više seksi. Vidjeli smo to puno puta u reklamama, u filmovima, pornografiju da ni ne spominjemo. Sve to kroz masovne medije utječe na samopouzdanje djevojaka, potiče objektivizaciju i shodno tome pridonosi seksualnim zločinima.
Jedini način da djevojčice sačuvamo od toga je podržavanje žena poput Judith Godrèche, koje progovaraju o zlostavljanju na sustavnoj razini i traže društvenu promjenu. Francuska nije tako daleko. Kritičko razmišljanje i medijska pismenost igraju važnu ulogu na osobnoj razini – a znamo da osobno jest politično – kako bi djevojke primijetile nametanje mitova o svojoj seksualnosti i odnosima te odbacile te teze kao invalidne i neprihvatljive. A što prije imenovanje zlostavljača postane standard, bez obzira na njihov doprinos kulturi ili umjetnosti, to će biti lakše postići taj cilj. Zlostavljačima treba oduzeti svu društvenu moć koja im je dana, bez iznimaka, kako bismo svi imali šansu za zdravim društvom.
