Bebe su ubojice sna. U naletu oksitocina, opijena ljubavlju, ne shvatiš to odmah, no nakon nekoliko mjeseci postaješ kuhana žaba. Jasno ti je da nema nazad u krevet, treba se oboružati strpljenjem idućih trideset šest mjeseci, računaš, pakao ne može trajati dulje od treće, ali ishodišni problem koji tada ne vidiš – ljubav ostaje zauvijek.
Moje prvo dijete, malo je reći, oduvijek je voljelo burne noći. Tijekom dana sve je izgledalo normalno, plavooki anđelak s kolekcijom malenih ponija u tašni, no noću, kad padne ona prava tama za spavanje, scenografija naše spavaće sobe u toj polutami više je podsjećala na atmosferu „Egzorcista“. Nije me sram, sjećam se toga jasno i neću se praviti da je bilo izrečeno u kakvom bunilu, nakon silnog nunanja, maženja, igranja, hranjenja, sjela sam preko puta njezina oca i predložila da je krstimo. Mislila sam, neće odmoći, od ovoga ne može biti gore. Prva noć nakon krštenja, što zbog uzbuđenja, što zbog šećera i raznih drugih senzacija, bila je jedna od gorih, navela me na pomisao da mi možda ipak pripadamo mračnoj strani. No ubrzo nakon nje, sve se vratilo u manje više uobičajen ritam pokušaja odgonetanja što jedan ljubljeni i voljeni todler treba usred noći toliko žarko da ni sebi ni ikome oko sebe ne dozvoljava spavati. Vječno pitanje, znam to danas, na koje odgovora nema. Fast forward, drugo dijete bilo je pitomije, inkliniralo je više stilu kenjkanja, ali moj je san zauvijek ostao obilježen traumom bebljih noći. I dan-danas kada vidim dijete mlađe od tri godine, izbjegavam kontakt očima, iskreno ih se bojim, znam za što su sposobni.
Ipak, cijeli ovaj uvod dotiče se tek tehničke naravi sna, bazičnih uvjeta spavanja za koje nam se u tom razdoblju života čini da ne postoje gori, svjesna si da pripadaju metodama mučenja iz najokrutnijih ilegalnih zatvora, a ti samo želiš malo tišine, da se taj uzrok buke ukloni, bez naročitog sentimenta, ne osjećaš suosjećanje, pregovaraš u polusnu s mučiteljima, nagađaš se, bjesniš koliko možeš, kapituliraš i konačno svane.
Kada svane, slijedi jedno, u tom smislu, mirnije razdoblje, hormonalna slika (i tvoja i njihova) još je uglavnom stabilna, u pregovorima imaš daleko više šanse nego što si imala prije i nego što ćeš imati ikada kasnije, izlasci i ispovraćani Uberi još su maglovita i nejasna budućnost. Ali u tom razdoblju mirnog sna počinje se kristalizirati nešto drugo. Uvid se pojavljuje povremeno i bljeskovito, nije trajan i ne možeš se za njega čvrsto uhvatiti, tek tu i tamo počinje te progoniti sumnja da su tvoja rođena djeca drugi ljudi, i to zasebni. Da njihov pogled na svijet, stavovi koji se počinju formirati, navike koje te plaše, reakcije koje ne razumiješ, interesi s kojima nemaš ništa zajedničko pripadaju samo njima, nekim tamo ljudima koje nikada do kraja nećeš upoznati. Jer, još iz vremena egzorcizma, kada si točno znala kako zvuči udah kad se oluja počinje smirivati, kako miriše to jedino konkretno malo lice od suza i sline, gdje se ispod kose nalazi rodin ugriz, kako izgleda strah u očima kad se otvore vrata u čekaonici pedijatrijske ambulante s oguljenim zidovima na kojima se naziru slonovi, mislila si da ćeš uvijek znati tko su i što trebaju.
Posve nesvjesno ispunila si svoje dane i noći drugačijim snovima koji ti više nisu dali spavati. Za početak sanjala si da uvijek budu sigurni (nemoguće), da uvijek budu zdravi (nije u prirodi ljudskog propadljivog tijela), da im u život ne uđu loši ljudi u koje će se zaljubiti (vjerojatno su već tu), koje će voljeti više nego sebe (i tebi se događalo), da uvijek budu ushićeni (naginjemo prema mraku i letargiji), da znaju kamo se vratiti (žele što dalje od tebe), da ne budu loši ljudi u koje će se zaljubiti druga djeca (svi loši ljudi su nečija djeca), da ne potroše sav novac odmah (jučer), da ne završe pijani u nekom ćošku (vikendom), da budu odgovorni onako kako ti misliš da bi trebali biti odgovorni (nikad), da ih fasciniraju glasovi koji su fascinirali tebe (ne razumiju ih, ispod razine čujnosti su im), da budu manje naivni (nije u prirodi mladih), da budu više ambiciozni (uostalom, što tebe briga). I onda – šipak.
Ljubav je ubojica sna. Naše projekcije vezane uz one koje volimo, naša želja da uspostavimo kontrolu nad svim vektorima događanja u ovom danu i trenutku kako bi ih zaobišla i najmanja strelica
Ležiš u krevetu, noć je duboka kao tvoja strepnja, misliš o svemu što je bilo u ovom danu, što je bilo u svim danima, zbrajaš sve loše što su pojeli, sve što ne znaš da su popili i popušili, pola tri je prošlo, a kuća je tiha i prazna. Iako znaš kako dišu, znaš da znaš tek ponešto o tome što im se događa u ovom trenutku. Nesanica je nahrupila na sve tvoje krhke brane i ti sanjaš strašne snove, razlupane karoserije, slomljena srca, vidiš da te već dugo nisu zvali, vidiš razočaranja za koja se bojiš da ih neće preživjeti, vidiš sve stranputice koje vrebaju na svakom koraku i njihove male velike tabane koji su baš na svaku zagazili. Vrtiš se neko vrijeme, onda ustaješ i gledaš kroz prozor na slabo osvijetljenu cestu, osluškuješ brujanje motora u daljini i pokušavaš pogoditi koji će automobil skrenuti u tvoju ulicu. Ljubav je ubojica sna. Naše projekcije vezane uz one koje volimo, naša želja da uspostavimo kontrolu nad svim vektorima događanja u ovom danu i trenutku kako bi ih zaobišla i najmanja strelica. Nesanica duboko ukorijenjena u ludu ideju kako zaista nešto možemo napraviti ili željeti za ljude koji su prije svega mozaik nasumično raspoređenih gena predaka, proizvod evolucije koju savršeno ne zanima tvoje noćno prevrtanje u krevetu ni tvoja želja da tu jednu konkretnu osobu vidiš tamo gdje si je zamislila i kako si je postavila.
Zaboravljajući da taj svoj put mora proći savršeno sama, kao što si ga jednom prolazila i ti, da se tada jedino računa, da ne možeš sanjati za njih, kao ni pjevati, kao ni plakati, u krajnjoj liniji – ne možeš ni spavati da bi se netko drugi odmorio. Sve si to kažeš pa se naposljetku predaš, tijelo klone, misli se smire na površini, ali s prvim jutarnjim svjetlom ustaješ i ulaziš u sobe provjeriti. Sve je razbacano po podu i krevetima, sve je baš kako treba biti, oni spavaju i sanjanju, bivše bebe, ubojice sna.
