''Odustani kad god želiš.“ Jedna je od najstrašnijih rečenica koja na poseban način sažima duh vremena u kojem živimo. Ako malo obratite pažnju, primijetit ćete da je možete čuti s raznih strana, od baršunastoga glasa s glazbenih streaming platformi, preko jumbo plakata mobilnih operatera koji nude savršene tarife do raznih influencera i samostvorenih psihologa zapisanu na pozadini nježnih cvjetića profila na Instagramu koji se bave mentalnim zdravljem. Odustani kad god želiš, odustani od onoga što ti ne paše, u redu je u svakom trenutku promijeniti mišljenje, budite nježni prema sebi (i strogi prema drugima), nije vrijedno napora, ugodite si, pomazite se, odustanite, budite kakvi jeste. Razni oblici jedne te iste mantre koji duboko ulaze u našu svijest, koji oblikuju naše djelovanje, koji nam pružaju argumentaciju kako bismo izbjegli različite nelagode koje život nosi. Odmah za njom slijedi druga, jednako problematična: „Možeš što god poželiš, samo moraš vjerovati! Imaš pravo na sve. Postani što god poželiš. Sve što poželiš. Sada, odmah. Nikad nije kasno.“ I tu mantru možete čuti od istih pružatelja usluga, streaminga, psihologa, online bankara, životnih trenera te se pojavljuje na razne načine, a u kombinaciji s prethodnom dovodi do velikih zabluda i posljedično patnji. No kakve veze ova refleksija na parole našeg doba ima s uspjehom?
Rekla sam sebi još davno, Ivana, nećeš u životu započeti tekst koji će glasiti, e kako je to prije bilo bolje, kako su se sve vrijednosti poremetile, današnja djeca i mladi ništa ne razumiju, prije se znao neki red. Takvih stavova sam se uvijek grozila i smatrala intelektualnom kapitulacijom uobičajenom za razmišljanje srednje generacije da je nekad prije bilo bolje, a danas je sve strašno i površno, smatrajući kako ono pripada ljudima koji su izgubili doticaj s društvenom stvarnošću. Jer nije bilo bolje. Ali i nije da baš sasvim nije. Pokušat ću razložiti, a da ne kapituliram posve. Za to su nam potrebna tri sastojka: pojam uspjeha, pojam izvrsnosti i pojam dojma. Sve skupa u jednom loncu iz kojeg grabimo danas, ošamućeni nevjerojatnom brzinom kojom se, posredstvom tehnologije, nižu događaji, kolaju informacije, smjenjuju trendovi, postižu uspjesi.
Da se razumijemo, oduvijek je cilj bio postići uspjeh u onome čime se baviš: ako pišeš – objaviti knjigu, ako sviraš – snimiti album ili održati koncert, ako treniraš – postići rekorde, pobijediti druge.
Međutim, gledajući uspješne ljude u našem vremenu, posebno u virtualnom svijetu, nije teško uvidjeti kako pojam uspjeha danas ima puno više veze s dojmom koji smo u stanju stvoriti o sebi ili s našom vještinom koliko smo sposobni prodati sliku o sebi, posebno uređenu i pomno filtriranu. O takvom uspjehu se priča, on donosi novac i slavu, ali iza njega ne mora nužno stajati izvrsnost. Dobro, reći ćete, i prije je bilo tako, posebno u sferi politike, već trideset godina imamo saborske zastupnike koji čak nisu bili ni izvrsni vozači kamiona, istina, ali u daleko manjoj mjeri nego što je to danas. Naspram današnjeg saziva Sabora, sudeći prema obrazovanju uspješnih političara, čak i uz šofera, ono je bila akademija znanosti.
Činjenica je da se pojam uspjeha s vremenom razišao od pojma izvrsnosti, a izvrsnost ne bi preživjela ni tri reda kada bismo je provukli kroz filter mantri iz prvog dijela teksta.
Izvrsnost, koja se podrazumijevala kao garancija uspjeha, tražila bi upravo suprotno: ne smiješ nikada odustati, posebno kada je teško i kada naiđeš na nešto što ti ne paše (izdavači koji te odbijaju ili teoriju glazbe koju moraš savladati); ne možeš mijenjati mišljenje samo tako, ništa nećeš postići, izdrži napor i traži najviše od sebe (ali druge uvažavaj), budi bolji nego što si bio/bila ranije. Jednako se odnosi i na drugu mantru, koja također ne bi izdržala test izvrsnosti, nego nas dovodi do zaključka da nekad zaista jest kasno, da ne možeš početi plesati balet u tridesetoj i nastupati u nacionalnom kazalištu, da svatko od nas ima svoja ograničenja i da ne može ostvariti baš sve što mu padne napamet, to je naprosto realnost života. A velik dio patnje i osjećaja neuspjeha izniče upravo iz tog procjepa. Iz ideje da su uspjeh i izvrsnost jedno te isto te da nam je netko zagarantirao pravo na uspjeh i da ga, kao i svako drugo pravo, možemo ostvariti, ali pritom bez napora i lišeni svake nelagode.
Kako smo došli do toga? U nedostatku ozbiljnijeg obrazovanja i toga da od sebe tražimo više izvrsnosti, a manje uspjeha i ovdje je došlo do zamjene teza. Podizanje svijesti o ljudskim pravima i dostojanstvenom životu svakog pojedinca u društvu jedna je stvar, ali sasvim druga je zloporaba diskursa iz područja ljudskih prava. Primjerice, pravo na život bez diskriminacije nije isto što i pravo na uspjeh, ali nekako kao da se ljudski osjećamo zakinuto ako nismo u nečemu ostvarili uspjeh, čak iako smo odustali čim smo poželjeli, a čvrsto smo vjerovali da imamo pravo na sve. Tako su nam rekli. No možda je najvažnija stvar ostala za kraj. Ponešto iz vlastitog iskustva. Uspjeh će proći. On ponekad dođe i ne možemo znati hoće li se dogoditi, ali ako se slučajno dogodi, možemo biti posve sigurni da će proći. Jedno ćete vrijeme uživati naklonost i slavu, ali već u nekom drugom trenutku sve će se to dovesti u pitanje.
Prva knjiga će biti sjajna, a već druga promašaj, od everybody’s sweetheart ubrzo ćete doći do „one što iskače iz paštete“.
Sve što budete radili, ako ste uspješni, mjerit će se metrom tuđeg dojma i onoga što trenutačno uspješni pričaju o vama, iako već sutra, premda ne misle tako, ni oni to više neće biti. Uspjeh će neminovno u vama pobuditi želju za kompetitivnosti, a ta želja može vas odvući daleko od ideje zbog koje ste nekada počeli raditi to što volite i zbog čega je i uspjeh uslijedio kao nuspojava posvećenosti. Zato je puno sigurnije staviti sve karte na izvrsnost. Izvrsnost je trajna. Put do postizanja izvrsnosti nije uvijek ugodan, nije bez boli i otpora prema onim segmentima koji nam se na tom putu ne sviđaju, koji ponekad traže neprospavane noći, luđačku upornost, pomicanje vlastitih granica, strogost prema sebi i micanje fokusa s drugih. Taj put nije konačan. Izvrsnost nije usmjerena na kompeticiju nego na vlastito napredovanje, na ispunjavajući osjećaj da smo pomaknuli granice za koje samo mi znamo. Ona je spora, traži vrijeme, ne daje ništa sada i odmah, ali uz sve druge, ima još jednu, najvažniju kvalitetu: uspjeh vam drugi mogu oduzeti, ali izvrsnost je samo vaša i neprolazna.
