Bila sam ona trudnica koja je odbijala čitati knjige o porodu, forume, informirati se. Znam (eye roll) ok. Samo kažem. Što su mi vise govorili moraš, pripremi se, sve manje sam htjela znati. I ti komentari po forumima, ne znam koga manje razumijem, ljude koji pišu/pitaju ili ove koji actually odgovaraju i savjetuju. Knjige o bebama su me zbunjivale. Američka škola, britanska škola, onda ona domaća, rodi (u polju za vrijeme žetve ako je moguće) pa šta bude. Izabrati jednu od milijun izdanih mi je pojačavalo žgaravicu, pa sam odustala. Nisam htjela kupovati ni časopise o mamama i bebama, nisu mi se gledale te slike, a vokabular tekstova nisam razumjela jer sam do tada koristila vise onaj policijskog izvještaja, dnevnog reda gradske skupštine ili onaj bandićevski iz poglavarstva. Lijepe mame, koje zapravo nisu mame, ali drže tu nečiju bebu za potrebe snimanja. Onda plaćeni oglas skupih proizvoda - prije poroda, za vrijeme i poslije poroda, fotografije strija i celulita.. Onda ta ista sa strijama, bez strija jer ta krema je čudesna.
Mislila sam, dobro, koliko to može biti teško i komplicirano u usporedi s poslom koji svakodnevno obavljam. Well.
Svi naravno imaju mišljenje i znaju kako se čuvaju? Tretiraju? Uzgajaju? Odgajaju? (izaberi termin koji ti odgovara, sigurno ćeš pogriješiti), kako se trebaš odnositi prema bebama, kasnije naravno kako to dijete trebaš i odgajati. Kako komuniciraš s bebom, koliko pažnje joj trebaš posvetiti, jer baš o tome razmišljaš dok je dojiš po tko zna koji put (i obavezno svaka dva sata, ma doji kad god, ili se zapravo dok i svaka četiri, izdoji ako se slučajno usudiš izaći na 10 minuta), koje dude, da li dude, koje pelene, ili samo platnene organskog materijala, koja hrana, sama kuhaš ili kupuješ i ako kupuješ čekaj da se otvore trgovine s organskom hranom, ili zašto uopće kupuješ, kakva si ti to majka. Trebala si to sve posaditi za vrijeme trudnoće, pa bi imala svježe i organsko iz svog vrta.
Kasnije su mi rekle da sam trebala ići na beba jezik. Ja. Na beba jezik. Nakon arapskog, farsi, turskog, francuskog, engleskog... na beba jezik. Nitko naravno nema pojma šta radi, što javno nikada neće priznati i zapravo samo pokušava preživjeti dan bez da uguši to dijete. Ili muža. Onog koji je govorio “trudni smo xy tjedan”. Buraz, nisi ti trudan, JA sam trudna i dok tebi otiče samo trbuh, meni otiču stopala. Mozak. Osjećaj da si trudna 3 godine, a ne 9 mjeseci. Tri godine ljudi ti odjednom miluju trbuh, govore kako ‘zračiš’. Ja sam naravno zračila radioaktivno. Ta ideja pipanja trbuha mi je isto odvratna. Pitala sam ih zašto me diraju i što očekuju. A nisam ni Aladinova lampa. Jasno mi je da isto tako postoje one trudnice koje tjeraju ljude da stave ruku i osjete to šutanje nekog novog, uvjerene su, Ronalda. A ovi opet čiju ruku agresivno drži na svom trbuhu, žele umrijeti odmah. Sad. I sve o čemu u tom trenutku misle je Ridley Scottov Alien...Ali hej, neka cvjeta tisuću cvjetova. You do you, and I’ll do me.
Napokon, tri godine kasnije rodila sam prvo dijete, nemam pojma kako. Naravno da smo imali novu odjeću, benkice, krevetić, nova Ferrari kolica, jer ne možeš po gradu šetati s bebom u Stojadinu. I potpuno je svejedno kako ti beba izgleda (jer sve bebe su lijepe. Really?) dok god je voziš u naj brendu te godine. Losioni, kreme, ulja..sve je bilo spremno, i ‘ništa kemija’ samo Mustela. Ta Mustela je naravno među najskupljim. Zapravo sve za bebe je idiotski skupo, i koliko se zaradi na novopečenim roditeljima/bakama i djedama je prevara na koju svjesno, naivno pristajemo. Ali hajde ne kupi, jbt, pa slušaj frendice koliko si glupa i kako to izgledaš, dok raščupana i neispavana, s flekama na grudima, jer previše mlijeka... ideš samo do DM-a.
Roditelji su ti stari i nemoćni, sestre daleko. A i tvrdoglavo možeš sve sama. Netko i radi, ne možete oboje biti na porodiljnom. I uživati u čarima roditeljstva. I dalje si govoriš – nije brain surgery.
Sad mislim da bih lakše mozak operirala nego prolazila razgovore s tinejdžerima. Follow me more on that. Not.
Mazala sam ga, kupala, čistila uši, nosić, posebnim nekim spravama koje su meni ličile na one za mučenje, ne da sam iste ikad vidjela/koristila.
I fotkala. Puno fotkala. Prvi zubić, prvi korak, kosica (mrzim deminutiv btw), prva riječ.. je l' mama ili tata, susjed, psovka. Koga briga. Slika kako puze, sjedi sam/a prvi put. Prva kašica, prvo ‘kruto’ jelo, prva temperatura, prva posjeta doktoru, prva streptokoka. Odvikavanje od pelena, prva kakica - pa plač kad sam pustila vodu - ali to je moje! Pa slika s bakom jednom, bakom drugom, pa s djedom, drugim djedom, pa svi zajedno, jer must have, za mir u kući..Jedino tko se ne želi fotkati si ti. Prva godina.
Druga. Peta.
Prvi dan u vrtiću, prvo ostavljanje, boli naravno, ali manje kad shvatiš da ideš nazad na posao, napokon se odmoriti. I tek što si se ulogirala, već moraš po njega.
Muka ti je. Sigurno je gastritis, svima govoriš. Kolege ti nude bademe, kontakt brojeve najboljeg doktora, možda je čir. Naručiš se na gastroskopiju, kolonoskopiju, preživiš sve. I dalje si uvjerena da je čir. Šokirana kao da nikad nisi bila trudna, slušaš doktora koji ti govori - trudni ste.
?!!?
Donat Mg mi je mogao biti sponzor. Nije, ali mogao je. Druga trudnoća. Tri godine. Tri godine mučnine. Nisam Márquez, ali brijem da bih bila čitanija od Samoće.
Sad napuhana još trčiš za toddlerom, ne stigneš misliti. Izgledaš kao beskućnik, ljudima govoriš ‘grunge is not dead’. Ne češljaš se. Tuširaš se jednom tjedno, kao Mila i Ashton. Maskaru ‘nosiš’ samo na jednom oku, jer si drugo zaboravila. Ne kupuješ ništa za novu, jer se još popravljaš od financijskog kraha s prvom bebom. Ali hej, imaš super fotke.
Porod drugi. Sama sam se porodila, doslovno. Neki drugi put, da ne ‘zračim’ one koje čekaju termin anytime.
Iako djevojčica, nosila je (skoro) sve njegovo. Nisam je mazala, češljala, nos je curio stalno.. uši, meh... Vozila sam je u istim kolicima, kotač je u međuvremenu otpao, pa sam je odlučila natjerati da prohoda prije nego što je to ona mislila. Sama se kupala i oblačila. Lijevu cipelu je nosila na desnoj, i ja sam mislila da je to bas zgodno. Zakačila sam joj glavom od štok toliko puta, da sam sigurna da je otporna na potres mozga. I na još puno toga. Umorna i u polusnu, teško sam procijenila širinu vrata i prolaza. Provjeravala sam datume isteka na Mustelama, jer ih naravno nisam potrošila, a šteta je bacati. I nisam je - SLIKALA. Imala sam nešto fotki na starim mobitelima koje naravno nisam sačuvala. Imala sam par slika. Shvatila sam to godinama kasnije. Gledali smo njegov album kad je bio beba. Pitala je - možemo li sada gledati moj album?
Koji album.
Naravno da sam joj podmetnula bratove slike, jer tomejto – tomato, panično sam nazvala sestru i molila je da mi pošalje sve što ima. Poslije sam je uvjeravala da nije usvojena, da smo album izgubili kod selidbe iz države u državu, s kontinenta na drugi. Još nije uvjerena.
Proživiš i preživiš, umorna si od života, a ljudi koji te tješe rečenicama '‘mala djeca mali problem, velika..” ti tek idu na neku stvar. “A šta te tek čeka..”. I evo sad čekam da vidim sta me čeka.
U međuvremenu prijatelji koji su nedavno postali roditelj te zovu na večere i rođendane, koje uspješno izbjegavaš, jer iako ‘slatke’ oporavljaš se od beba i iritantnih zvukova glupih igračaka na baterije, koje ti je naravno kupio netko kome nisi najdraži, a godinama je čekao trenutak da ti se osveti, Imaš PTSP i strah od rasutog Lega, šatora nasred boravka, s likovima Elze i Ane, Pokemona. Svako malo nasjedneš na neki od poziva, pa večer provedeš gledajući slike njihove bebe na najvećoj plazma televiziji koja postoji, 2 i pol tisuća slika, a tek si na pola. U bunilu slušaš kako s fotografija sad prelazimo na video jer moraš čuti kako su pjevali i puhali u tu prvu svijeću. Ali ni svoju toliko nisi gledala. Zašto? Oko ti trza, krenu tikovi.. Ustala sam i otišla i uopće se ne sjećam kako sam došla doma. Nikad se vise nisam odazvala. Pošaljem poklon, novac, klauna, balone.
Dvoje. Imam samo dvoje. Ne moram naglašavati kaliko se divim onima s više od dvoje. Ja sam 6 od 6. Dok su došli do mene, ja sam sve već završila. I nije tako loše ispalo.
