Pišem u množini jer mi je Sto godina samoće ostavio gorak okus u ustima: teško sam se u mladosti probijala kroz tu obiteljsku sagu i magični nadrealizam miješan s povijesnim kontekstom Kolumbije, ali sam se radi toga duboko sramila: nije li to djelo koje svi moramo obožavati? Sjećam se kao danas: vraćala sam se uvijek iznova prvoj stranici kao da ću, ako se samo skoncentriram i priberem, u jednom trenu shvatiti zašto je cijeli svijet lud za njim i tom knjigom. Da sam znala da će ta spoznaja doći toliko godina kasnije, i to uz pomoć jedne televizijske serije, odustala bih mnogo ranije (iako sam, priznajem, odustala i ovako i onako), i prešla na književnost koja je bila bliža mojoj tada nemirnoj i nestrpljivoj duši.
Kad je Netflix najavio Sto godina samoće, vratio mi se taj davno zaboravljeni grč u želucu: kako da priznam da nikad nisam pročitala Marqueza, tog genijalca, Nobelovca? S druge strane, godine mi dopuštaju da ne čitam ni ne gledam sadržaj koji mi ne odgovara, pa sam slijedom svih tih izmiješanih osjećaja odugovlačila s puštanjem prvih osam epizoda serije za koju je sam trailer pogledan rekordni broj puta. Ali godine su donijele i nešto drugo: odjednom smo Marquez i ja bili na istom valnom nivou, odjednom sam razumjela zašto je njegov izmišljeni grad (a zapravo svijet) Macando toliko važan cijelom čovječanstvu, odjednom mi je glavna junakinja Ursula (Susana Morales Cañas, kasnije Marleyda Soto) postala i jasna i bliska, odjednom sam samoj sebi govorila “još samo jednu, još samo jednu”, dok nisam u jednom vikendu progutala svih osam za sada ponuđenih epizoda (koje ne pokrivaju cijelu radnju knjige). Na Sto godina samoće radio je ogroman spisateljski tim, a ovih osam epizoda režiralo je dvoje redatelja; takav produkcijski zahvat nije ni čudan jer je u pitanju djelo nevjerojatno kompleksne tematike.
Produkcijski gledano, ovo je nevjerojatno zahtjevan, kostimografski projekt; potrebno je bilo izgraditi cijeli jedan mikrosvemir (što zapravo i Marquez radi), u kojem glavne junake autor romana navigira svojom nevidljivom ali savršeno preciznom rukom između transgeneracijskih trauma i prokletstava, osobnih zadatosti, prizemnih “ljudskih” problema, i kretanja u svijetu, stvaranja gradova, država, kapitalizma, zajednica, društva kakvog danas poznajemo, u dobru i u zlu.
Igra se Marquez i s incestom, i s nezakonitom djecom, i s praznovjerjem, grijesima, niskim strastima, pogrešnim procjenama; koketira s naslijeđenim ludilom, zlim karakterima, nepromjenjivim imprintima obiteljskih vrijednosti, narcizmom, ponavljanjem modela. Marques je blag prema svim likovima; a tu su vrijednost njegovog genija uspjeli prenijeti i brojni autori ekranizacije. Sve ćete ih zavoljeti, sve ćete ih razumjeti; i divlju Rebeccu (koju sjajno igra super uspješna manekenka Akima, i koja je podigla prašinu jer su određeni dežurni kritičari tvrdili da nije dovoljno klasično lijepa da bi igrala bezvremensku ljepoticu kakvom ju je zamislio Marquez), i ludog Jose Arcadia Buendiju, koji će posljednje desetljeće života provesti zavezan pod ogroman kesten u dvorištu obiteljske kuće, a čije će “ludilo” biti simbol izumiranja nevinog i intuitivnog starog svijeta i neprihvaćanja kompleksnosti pravila i okrutnosti novog, i sve između njih.
Sinovi Marqueza koji je dio romana bazirao na svojim uspomenama iz djetinjstva producenti su serijala koji izgleda senzacionalno, i koji se gotovo jednako tako kvalitetno nosi s ogromnih teretom narativa ovog genijalca. Linerano ispričanih osam epizoda prati dolazak mladih i zaljubljenih Jose Arcadija i njegove rođakinje, ali istovremeno velike ljubavi Ursule Iguaran, na močvarno tlo džungle, kamo su stigli nakon dugačkog i iscrpljujućeg putovanja na koje kreću s grupicom jednakih entuzijasta. Oni su zapravo samoprogonjeni: Ursulu gone proročanske riječi vlastite majke koja ne odobrava vezu s rođakom, a Jose Arcadija - doslovno - mrtvac kojeg je ubio zbog uvrede. Njihova veza, obitelj i izgradnja mitskog grada potpuno su utopistički; ali ta magija koja ih okružuje (i istovremeno progoni) dopušta kreatorima serije da svako malo koriste tu vrstu prolaska kroz portal: romska čerga koja donosi “pravu” magiju koja se prodaje na sajmovima u Macando zapravo donosi znanost, ali praznovjerje iz vremena prije svećenika i kršćanstva Buendijama je utkano u njihovo postojanje.
Zanimljivo je kako Marquez za pater familiasa bira muškarca koji se često gubi u promišljanjima, mozganju i onostranom. Umjesto toksičnog maskuliniteta (koju je pokazao na početku života, i koju će pokazivati njegovi sinovi), Jose Arcadija će glave doći prevelika želja za znanjem. Ursula će postati majka troje zdrave prekrasne djece; no nikad joj glavnom neće prestati odzvanjati proročanstvo vlastite majke - koje će Marquez dakako vratiti u priču na kraju samog romana (do čega serijal tek treba dobaciti). Dvoje djece Ursula će posvojiti - jedno da bi spasila sina od sramote, a drugo jer će joj zakucati na vrata djevojčica koja jede zemlju. Mnogo je simbolike u svemu što je Marquez, pišući u Sto godina tijekom osamnaest mjeseci, smislio, i mnogo psihologije, čak i one današnje. Serijal je tomu vjeran (mijenjati bilo što bio bi grijeh): njegove žene su punokrvna, seksualna bića, ali i osvetnice, pa makar i preko svoje koristi. Licemjerni mediokriteti nisu glavni likovi: umjesto njih, u prvom planu su ratnici, revolucionari, avanturisti. Tijekom serijala glavni lik postaje pukovnik Aureliano Buendía, preuzevši štafetu od poludjelog oca, drugi sin Ursule i Jose Arcadija, kojeg začudno igra Claudio Catano, poznati kolumbijski umjetnik jakog umjetničkog pedigrea. Pukovnik je lirska duša, šutljivi pjesnik, neustrašivi (i plodni) ratnik. Cijeli život zaljubljen u jednu ženu koju je prerano izgubio, postat će revolucionar, borac za oslobođenje naroda.
Seriji ne nedostaje zanimljivih glumaca: rado bih posebno istaknula senzacionalnu Vinu Machado koja igra slobodoumnu prostitutku Pilar Ternera, ali apsolutno svi su ne samo prekrasni već i posve autentični, pa, svojom igrom, unutar kostimografije i scenografije koja kao da je iz raja art produkcije, vrlo lako stvaraju privid magičnog svijeta u kojem umire jedan a stvara se drugi. Sto godina samoće nije bez mana: iako ih je gotovo bogohulno spominjati kad je ovakav bombon ponuđen na platformama koje tijekom blagdana život znače, ipak, moram reći da je mjestimično radnja razvučena pa postoji opasnost da će vas vrlo službeni off za koji su se autori odlučili kao premosnicu (tko ne bi popustio ideji da se non stop čitaju dijelovi Marquezovih rečenica?) uspavati ili da ćete ga malčice imati poriv premotati. Određene epizode su savršena sapunica jer se baziraju na obiteljskoj i ljubavnoj problematici; posljednje dvije su pak jako “muške” jer tematiziraju revoluciju i politiku. Navodno su nove epizode već snimljene, iako se datum prikazivanja još ne zna. Snaga ove priče o sedam generacija jedna obitelji u ovako raskošnoj, snovitoj produkciji, apsolutni je win za Netflix ovog Božića.
