„To je bolesna osoba“, kažem si, ali onda se sjetim da sam negdje pročitala kako je njegova vlastita majka- a znamo koliko su majke nesklone dizati ruke od svoje djece- molila doktore da ga zadrže u bolnici. Istina, pročitala sam negdje i da je ministrica zdravstva, osoba koju su vladajući iz malog prsta isisali prije nekoliko treptaja okom da bi spasili čast vladi nakon pada nekadašnjeg heroja nacije Vilija Beroša, rekla, uvijeno i empatično, da to nije baš tako, ali kako god da je, čak i ako je, poput svake normalne majke, u sebi dvojila je li okrutna što ga ostavlja, može li mu se- ako se ipak pogode lijekovi- ovaj put stvarno pomoći, čak i ako je u suzama sto puta ranije potpisala da ga vodi kući, ipak je samo jedna istina: nisu majke i očevi ti koji moraju prepoznavati psihičke bolesti, već sustav. Zašto tako teško bolesna osoba hoda po gradu? Nema mjesta, nema kadra, zaklela bih se da, ako jako dobro naćulim uši, mogu čuti te odgovore. Pa, dobro, majku mu, zašto ih nema?
Je li to, možda, jer smo uništili medicinsku struku, onu koja je izlazila iz elitnog fakulteta, teškog za upisati, koji danas nitko ni ne upisuje, jer smo dopustili da odu u Skandinavije? Možda, jer nema novaca ni za što što je nekoć bio dio sanjane nam socijalne (nisam napisala, niti mislim, socijalističke, i zaista je vrijeme da se više zlonamjerno i pokvareno ne stavlja jednakost između tih pojmova) države? Zašto ga nema? Znamo, čini mi se, zašto. Mora ga biti. Mora se stvoriti. Morao se stvoriti davno. Nije se smio ukrasti. Ukraden je nama, našoj sigurnosti, našim liječnicima, medicinskim sestrama, učiteljicama, našoj djeci.
A uz to: nuspojave tehnološkog napretka i slobodnog tržišta. Divne su to stvari, ali sa sobom nose i probleme: roditelji su u potpunosti kastrirali ionako pokradene učitelje, i škole su zapravo roditeljske. Bolujući od omnipotencije, ulazimo u širom otvorene škole na čijim portala ponekad sjede tete spremačice, noseći kroasane iz craft pekara, boce za vodu, zaboravljene udžbenike. Pregovaramo oko ocjena: naručujemo se na sastanke s ravnateljicama. Ako država neće, logično, j*****, mi ćemo preuzeti kontrolu. Ako se dobre škole upisuju samo s pet et nula, logično, inzistirat ćemo na tome. Da, kaže ministar da se to mora riješiti, da hiperinflacija superodlikaša, ali, dok se ne riješi, i vaše, i njezino, i moje, i tvoje dijete će maturirati, i upisivati. Samo jedno neće. Ono koje je poginulo zbog širom otvorenih vrata koje su svi sudionici ovog procesa tako ostavljani i na njih zaboravljali rješavajući svoje probleme. Zašto? Jer ih nema tko drugi riješiti- sustav nije briga. Nije ni nas za kriviti: želimo najbolje u sustavu kojeg je lupio ogroman potres posttranzicijskog kriminala i devijacije. Nije nas za kriviti, ali, pomažući našoj djeci, nismo pomogli. Pa smo, nažalost, jedna od domino pločica katastrofe.
Na drugom oblaku, onom koji boli najviše, na kojem se ni mišlju ne želim zadržati, nalazi se jedna druga Majka. Bježim od te sudbine i boli, jer imam i sama dijete od devet godina, kćer jedinicu, bježim, ali se uvijek vraćam, i u snu i na javi, tamo, u to tijelo, u tu sudbinu, i zamišljam tu bol, taj bijes, taj očaj. Grlim ju i oduzimam se, ne znam kako pristupiti. Želim se zaštititi od same misli na taj gubitak, onda opet, želim zagrliti tu ženu, i preuzeti, nekako, dio odgovornosti za to da njeno dijete nikad neće biti zaboravljeno, dio odgovornosti za utjehu za to što se desilo, što je dopustio sustav, i svi mi, pomalo, želim preuzeti dio bola, nekako donijeti malo utjehe- koja je nemoguća. Jer ne želim, zapravo, da njeno dijete bude nezaboravljeno. Želim da bude živo.
Onda, iscrpljena, odustajem, i kad dignem pogled, znam da svi oko mene osjećaju isto: bijes- koga okriviti? Tko da odgovara? Tko? Ubojica? Neki liječnik ga nije zatvorio. Škola? Neki Grad nije inzistirao da škole imaju domare. Ali onda se sjetim da Kostu nije spriječio ni domar: dapače, dječak- ubojica ga je ubio. Grad? Onda se sjetim da je naš gradonačelnik, nemušto i uvijeno, ali sadržajno ispravno, rekao da ne mogu to biti domari, već obučene osobe u radnom odnosu. Koliko sam ga shvatila, isprva će nas nakon praznika dočekati zaštitari, što ga žulja jer su zaštitarske tvrtke u Hrvatskoj na sumnjivom glasu. Boji se ucjena. Obećaje, prekasno, ako su mi dobro preveli njegovu izjavu nakon dva sata hitnog sastanka, da će se zaštitari pretvoriti u stručno osoblje (umirovljeni policajci?) zaposleno u školama, ali s obzirom na to da neke škole trenutačno nemaju kako zaposliti psihologa, trebalo bi mu se postaviti pitanje kako će to izvesti. Ali, tko da ga postavi, mediji koji ne znaju zapravo kako izvještavati o masovnim napadima u osnovnim školama? Postoje timovi, kažu mi. Iz zemalja koje su se, nažalost, suočile s tim ranije. Hoće li biti pozvani? Hoće li ministarstvo zdravstva i ministarstvo obrazovanja učiti od njih?
Navodno više roditelji neće donositi kroasane djeci slobodno ulazeći u škole. Iako mi srce navija za zaključavanje, zaštitare s dugačkim cijevima i metalne detektore, znam da reagiram iz afekta, pa promišljam želim li doista da nam djeca ne mogu sigurno izaći iz škole? Postoje li vrata koja omogućavaju dvostruku funkciju? Tko će provjeravati te zaštitare, tko su, kakvi su, znaju li prepoznati prijetnju iznutra? Kako će, nakon praznika, na djecu utjecati nova pravila, zaključane škole i atmosfera pending strahova? Na toliko pitanja nismo dobili odgovor- jer, kao i obično, odgovori slijede tek nakon nezamislive tragedije, a prije toga se pitanja proglašavaju paranoičnima.
Ostajemo sami, bolni, traumatizirani, a bacaju nam se mrvice informacija, bez prave, ozbiljne, sustavne akcije. Sve dok sustav ne preuzme ulogu koju mora imati, neka će vrata uvijek biti otvorena: od bolnica, od škola, od vrtića, od rodilišta, od zatvora, od domova. U ponedjeljak je mirni mimohod na koji pozivaju tri sindikata prosvjetara. Mirni mimohod mi se sviđa, paše mojoj lirskoj duši. Iako, zapravo, ovaj događaj zaslužuje rušenje nečeg drugog, a ne domino pločica na čijem je kraju jedno maleno dijete.
