Prije nekoliko dana naišla sam na jedan zanimljiv video na platformi TikTok. Djevojka u ranim dvadesetima snima sebe u uredu (pretpostavljam neke veće korporacije), a preko cijelog videa napisan je tekst koji u prijevodu ide ovako: „Niste bili u paklu ako niste radili kao pripravnik u firmi u kojoj radi žena starija od 45 godina i koja se boji da ćete ukrasti njezino mjesto.“ Komentari su autoricu TikToka optužili za diskriminaciju. Na prvu sam se naivno smijala, jer je iz tih komentara bilo vidljivo da ekipa koja tipka nije ni dana radila u kreativnim industrijama. Onda sam naišla na nekoliko komentara koji su stali u obranu djevojke i nazivali žene u najboljim godinama (obavezno naglasak na žene jer većina muškaraca na pozicijama još nije došla do toga da si „dopusti“ da se po pitanju – ičega? – stavi u isti koš sa ženom) new high school bulijima.
I da, stojim iza toga da se žene koje su svojim trudom i radom izborile mjesto na nekoj većoj poziciji prije svega trebaju poštovati. Treba se poštovati svaka osoba koja je dugo godina u industriji u kojoj se ti želiš (ili misliš da želiš) razvijati te koja iza sebe ima onih čuvenih godina i godina iskustva. Ali. Već na drugoj godini fakulteta postalo mi je jasno kako kreativna industrija, koju odlikuju dinamika, inovativnost i neprekidan razvoj, funkcionira pa sam aktivno krenula u potragu za iskustvom koje mi fakultet, naravno, nije omogućio. Nema veze.
Ne želim da mi nakon pet godina studiranja u CV-ju stoje „samo“ studentski poslovi izvan struke, za koje mi je najveće i skroz validno opravdanje to da se na svakom poslu nešto novo nauči. Ja idem po iskustvo. Ovdje svakako treba uzeti u obzir to da si ne mogu svi studenti priuštiti neplaćen rad, uz koji je jednostavno nemoguće redovno studirati, ali ja sam mogla i sama ta činjenica mi je bila još veći poticaj. Prvo mi je trebalo jedno pet mjeseci i 2300 mailova da shvatim kako većina medijskih tvrtki ne čeka raširenih ruku nekoga tko će im s najvećom dozom drivea i naivnosti odrađivati „najdosadnije“ poslove besplatno. No, ako ćemo iskreno, ne krivim ih jer svi znamo da je Gen Z po pitanju radne etike na lošem glasu, čemu ne idu u prilog ni aktualni trendovi poput Bare Minimum Monday i sličnih.
Zašto ovo sve pišem kada već znamo da Hrvatsku godišnje napusti po nekoliko tisuća mladih osoba zbog poslovnih prilika, odnosno neprilika i kada su studenti bilo kojeg kreativnog usmjerenja postali najugroženija vrsta? Naglasak je na umjetnicima kojima je i prije upisa na fakultet jasno da će od svog izvanserijskog talenta jedva preživljavati, što potvrđuju i rezultati studije „Kulturne i kreativne industrije“ koja je provedena nakon pandemije, kada je zabilježen pad od 8,4% u domaćem BDP-u (najizraženiji pad u usporedbi sa svim ostalim djelatnostima). Ne znam, možda da približim perspektivu mlade osobe koja odrađuje stručnu praksu na poslu na kojem je čeka Silvana (47) koja strahuje od njezinih izvanrednih i nikada viđenih tehnoloških i kreativnih sposobnosti zbog kojih će ostati bez posla u firmi u kojoj je provela pola svog života. Kao jedinu obranu Silvana vidi u ugnjetavanje te osobe do te mjere da ona traži utjehu u komentarima potpore i suosjećanja na TikToku.
Na sreću, ne mogu reći da sam dosad na svom putu imala puno sličnih iskustava. No nedavno sam imala jedno koje ima isti korijen problema - neprihvaćanje. Kao što sam i rekla, jasna mi je pozicija na kojoj se nalazim, a pola ljudi iz medijskog svijeta mi je još poprilično nepoznato. To, naravno, ne znači da na bilo kojem događaju stojim u kutu iako, priznajem, nekad bih možda stvarno trebala. Ili sam barem trebala... Prije otprilike tri mjeseca otišla sam (kao novinarka Ellea) na otvorenje jedne trgovine nakitom, satovima i torbama. Nisam trebala ići ja, već glavna urednica, ali kako ona nije mogla, zamolila je mene. Na događaj sam došla dosta ranije. To je jedan mali trik kojim se koristim kada idem negdje gdje nikoga ne poznajem, a i kada dođete ranije, imate više vremena da snimite nekoliko dobrih fotografija.
Ulazim u savršeno uređenu, novu trgovinu, a unutra već stoji nekolicina ljudi. Nisam se ovog put stigla primjereno predstaviti (nije me nitko ni pitao tko sam), samo sam se nasmijala, pozdravila i počela razgledavati mikro torbice. Nakon tri kruga postalo mi je jasno da od 20-ak ljudi nitko nije voljan počastiti me pogledom iz kojeg mogu iščitati da želi stupiti u kontakt. Ok, ovo je malo drugačiji događaj od onih na kojima sam dosad bila. Ovo je zajednica vjernih kupaca koji se žele opustiti uz čašu vina i razgledati komade iz kolekcije koje si zapravo mogu priuštiti. Naravno da ne žele pričati s nekim nepoznatim o tome kako jako vole skupi accessoires. Zašto i bi? Zgrožena činjenicom da stojim u kutu dulje od sat vremena, ugledala sam jednu ženu pokraj ulaza koja mi se na prvi pogled učinila simpatičnom. Sa „starijim“ ženama sam uvijek lako pronalazila teme za razgovor pa sam joj odlučila prići i pružiti ruku. Žena me pogledala s neobjašnjivom dozom čuđenja i jedva odgovorila: „Ja sam..., a zašto?“ Kako mislite zašto? Pa zašto bih vam prišla nego da se upoznam, pomislila sam. Nisam sigurno došla provjeriti je li to prava torba Lady Dior ili samo jako dobra kopija. Razmijenile smo jedva jednu rečenicu, a onda je odglumila da mora ići dalje.
Sljedeću interakciju imala sam s dvogodišnjom curicom čiji me kaputić oduševio, a onda sam nakon još dva kruga shvatila kako nema smisla da se divim dizajnerskim torbama dulje od sat i pol te otišla pojesti tiramisu u obližnju, meni omiljenu, slastičarnicu. Wow, dvadesetogodišnja novinarka koja se planira probiti u jednoj od najkompetentnijih industrija na svijetu naišla je na skupinu ljudi koji modu još poistovjećuju sa statusnim simbolom, a ne s kreativnošću za koju se svi možemo uhvatiti... Groundbreaking! Već smo svi gledali taj film, ja osobno 12 puta, iako u moju obranu, mislim da, ako ništa drugo, barem imam više početničkog entuzijazma i interesa za modu od Andy.
Koliko trenutačno na svijetu ima gorih događaja od ovog iskustva koje sam prepričala? Previše, znam, ali upravo ovo iskustvo, kao i spomenuti video s TikToka mogu biti dobar mamac za uvijek aktualnu temu neprihvaćanja mladih ljudi u bilo kojoj, a posebno u kreativnoj industriji.
Činjenica je da mladima koji naivno odluče stvarati ekonomske vrijednosti oslanjanjem na kreativne procese treba dvostruko više vremena za uspjeh nego mladima u drugim poslovnim sferama.
Razlog je taj što umjetnička vrijednost prolazi puno više kriterija i drame nego bilo koja druga vrijednost koja te izdvaja od konkurencije. No zašto se na mlade ljude konstantno gleda kao na prijetnju i zašto im se nameće osjećaj manje vrijednosti zbog nedostatka iskustva po koje su došli?
Koliko god kreativna industrija izgledala kao plodno tlo za ideje nadobudnih entuzijasta, ne smijemo zanemariti činjenicu da su u njezinoj srži najčešće neki drugi davno ustaljeni ideali koji nemaju nužno veze s kreativnošću. A što je zapravo kreativnost nego rizik za koji je potrebno ohrabrenje? Možda, kada bi toga više ljudi bilo svjesno, na kreativnoj sceni ne bi meditirali stalno jedni te isti genijalci koji su neupitnim talentom, radom i tračkom ohrabrenja osigurali svoje mjesto. Stoga, kako preživjeti u kreativnoj industriji kao mlada osoba ako isključimo evidentne i već naučene čimbenike za dugoročni uspjeh kao što su širokog spektar vještina, kontinuirani rad i učenje, umrežavanje, inovativnost i jako puno kave?
Iz mog iskustva (možda bolje reći neiskustva), ključ je u ohrabrenju, kako mentora, tako i samog sebe. Ključ je u pravu na neuspjeh i na ponovni pokušaj. Ključ je u uvjerenju da si dobar i dovoljan bez obzira na to što ti netko daje do znanja da u njihovu svijetu nisi dobrodošao. Preživljavanje u kreativnoj industriji moguće je samo uz svakodnevno biranje življenja u njoj, a hoću li ja preživjeti, to ćemo tek vidjeti.
