Svi mrze siječanj
Imam frenda koji radi kao osobni trener u jednoj zagrebačkoj teretani i, ako mu je vjerovati (nemojte baš sto posto), postoji nešto što osobni treneri mrze čak i više od ljudi koji ne znaju što znači pojam „plank“ ili, kad smo već kod toga, pojam „osobni trener“. Ono što osobni treneri u zagrebačkim teretanama navodno najviše mrze jest – SIJEČANJ.
Na prvi pogled ne zvuči naročito čudno. Naravno da mrze siječanj! Siječanj je, na nivou mjeseci, isto što i ponedjeljak na nivou dana. Dolazi nakon sezone blagdana kao grubo otrežnjenje od svih lampica, šljokica, advenata, kuhanog vina i reklama za obiteljsku sreću postignutu kupnjom u trgovačkim lancima. Hladan je, mračan, dug i dosadan. Moraš se vratiti na posao. Dnevni boravak ti je pun iglica, a jelka izgleda kao sparušena žrtva globalnog zatopljenja. Na tekućem si u minusu jer si u ludilu blagdanskog duha kupila hrpetinu idiotskih božićnih poklona, a ti si za blagdane dobila jednu ružnu pidžamu, pet kila na bokovima od bakalara, sarme i maminih mađarica, a vrlo vjerojatno i COVID jer mora se na novogodišnjem tulumu u ponoć zasliniti baš sa svima koji su se napili u radijusu od pola kilometra oko tebe. Tak da ono. Normalno da mrze siječanj. Tko ne mrzi?
No osobni treneri ne mrze siječanj zbog svega nabrojanog. A ne. Sve je to čista kamilica prema onome što im tijekom siječnja zbilja rasteže živac tanani. Njegovim riječima: „Ak' misliš doć' počet' vježbat, pliz, pričekaj barem do 15. veljače, kad se raščiste oni debosi s novogodišnjim odlukama!“ Prevedeno na hrvatski, „oni debosi s novogodišnjim odlukama“ ekipa je koja je odlučila da od Nove godine počinje vježbati, od prvog radnog dana u novoj godini naprave gužvu i kaos po teretanama, navale na stepere, orbitrekove i utege kao da ih netko plaća po kilometru i podignutoj toni, a onda najkasnije do 15. veljače odustanu jer im je od suludog napora iskočio disk iz kralježnice ili oči iz duplje, a nisu izgubili pedeset kila niti dobili deset kilograma definirane i vidljive mišićne mase.
Drugim riječima, osobni treneri po teretanama mrze NOVOGODIŠNJE ODLUKE. One su za njih praktično oživotvorenje sve one blagdanske histerije koja nas uhvati u maničnom veselju šljokičavog razdoblja tijekom kojeg nam se čini da počinje nešto doista novo i bolje. Znojno su, nerealno i u neudobne, ali guba tenisice obuveno oživotvorenje očekivanja da ćemo sad, s novom godinom, i mi postati novi, bolji ljudi, i to po mogućnosti u sljedeća tri dana. Osobni treneri imaju priliku iz godine u godinu u siječnju gledati kako se entuzijastične nade o boljoj budućnosti lako tope pred spoznajom da je u stvarnu budućnost potrebno uložiti i stvaran trud. I iako ne cijenim baš što ta oživotvorenja novogodišnjih odluka naziva „debosima“, kužim ga.
Nije lako ni vodu piti
Evo, meni su 53, uskoro 54 godine i s godinama, iskustvom i životnom mudrošću naučila sam da odluke o poboljšanju sebe i svijeta treba donositi polako, promišljeno i malim koracima. Da je novogodišnje odluke bolje zaobići ili donositi one koje su manje ambiciozne i lakše ostvarive. Prošle godine o Novoj godini zato sam donijela jednu iznimno jednostavnu i lako ostvarivu novogodišnju odluku – da ću piti više vode. Od te je odluke, dakle, prošlo gotovo godinu dana i moram vam najozbiljnije i bez hvalisanja reći da – pijem otprilike točno u kap jednako vode kao i posljednjih 50 godina. Ne mogu vam čak niti reći da sam zbog svoje odluke o vodi nešto naučila o sebi jer već otprilike 30 godina znam da vodu volim piti samo kad je maskiram filter-vrećicama, kapsulama za espresso aparat, mjehurićima koji je pretvaraju u gazirani napitak, šumećim tabletama vitamina ili minerala, cijeđenim voćem ili kad ta voda dolazi kao sastojak industrijskih napitaka iz reklama u kojima zbor mladih na proplanku obećava da će naučiti svijet pjevati. Užasno mrzim piti vodu i teško da će to ijedna Nova godina promijeniti.
Najčešća (neuspješna) novogodišnja odluka
Iako nikad nisam bila ni sklona donositi velike, dramatične novogodišnje odluke o tome kako ću, eto, sada, baš zato što počinje najružniji i najdepresivniji mjesec u godini, promijeniti svoj život – ipak mogu nabrojiti još nekoliko svojih propalih novogodišnjih odluka. Naravno, neću ih sve nabrajati jer mi ne pada na pamet svekolikoj javnosti reći sve ono što me muči ili me mučilo u vezi vlastitog života i karaktera tijekom protekle 53 godine, ali evo, na primjer, cigarete. Godinama sam ih, dapače, desetljećima pušila. Strastveno i s guštom. Negdje prije petnaestak godina, međutim, jednog sam se novogodišnjeg jutra (čitaj: popodneva), nakon cjelonoćnog tulumarenja probudila s gadnim okusom tristo pedeset popušenih cigareta u ustima. Pogledala sam svoj raščupani, blijedi odraz u ogledalu i rekla si: „Zrinka, još si mlada. Još si zdrava. Imaš cijeli život pred sobom. ŠTO NE BI ZAPALILA JEDNU DA SVE TO PROSLAVIŠ?“ I nisam prestala pušiti sve do jednog dana petnaestak godina poslije toga, pretkraj srpnja, potpuno nevezano s Novom godinom. I fakat više ne pušim. Ali to nije bila posljedica nikakve „evo – nova godina, nova ja“ debilane.
A i iskreno, ne znam nikoga tko je donio neku važnu odluku o svojem životu, navikama, budućnosti, karakteru BAŠ na Novu godinu i da je to onda fakat potrajalo i uhvatilo se barem do proljeća.
Dopuštam da postoje iznimke i da argument „ja ne poznajem nikoga takvog“ nije znanstveno dokaziv argument, ali ono. Nije ni „ali ja baš poznajem jednog lika iz Mrkoplja koji je održao svoju novogodišnju odluku i više ne ide u lov na vukove pijan“. Uz sve dužno poštovanje sada trijeznom pripadniku mrkopaljskog lovačkog društva.
Promjena je teška
Fora je u tome što su odluke koje ljudi obično donose u povodu Nove godine one o promjeni životnih navika i stila, a promjene životnih navika i stila su teške, koliko god banalno zvučale. Da, „pit ću više vode“ uopće nije lako ostvariva odluka, kao ni „češće ću pospremati radni stol“ ili „objesit ću veš odmah nakon što vešmašina završi s pranjem, a ne da stoji još tri dana, usmrdi se pa ga moram ponovno prati“. Naravno, to JESU banalnije odluke nego, štajaznam, odluke o tome da ćemo se zdravije hraniti, skinuti suvišne kilograme, raskrstiti s vezama koje pogubno djeluju na naše mentalno zdravlje i slično, ali svejedno ih je teško ostvariti. Promjene obrazaca po kojima se ponašamo nisu ni lake ni jednostavne. Cijela jedna grana psihoterapije – ona bihevioralna – bavi se time, a ne bi se bavila da Đurđa može jednog dana ustati i reći: „E, od danas više nema cile-mile sa mnom.“
No iako se po svemu što sam napisala (više-manje ispravno) čini da prema novogodišnjim odlukama osjećam jednak prezir kao i moj prijatelj osobni trener – sad ću malo ipak okrenuti ploču. Ne mislim da je donošenje novogodišnjih odluka baš potpuno loše.
Odlukama koje ne ostvarujemo – učimo o sebi
Možda se pitate: Wow, kak sad to?, iako vjerojatno ne, no svejedno ću objasniti. I dalje stojim pri mišljenju da najvjerojatnije nećete ostvariti novogodišnju odluku koju ste donijeli. Ili je barem nećete ostvariti onako brzo, dosljedno i uspješno kao što ste to zamislili opijeni zimskim solsticijem i obećanjem da će uskoro početi svitati neki svjetliji i dulji dani. No kada sami sebi tako nešto obećavate, pa makar to bilo i samo zbog jednog, realno gledano, potpuno izmišljenog praznika koji ne bi postojao da ne kitimo jelke, ispaljujemo vatromete i pjevamo hitove svoje mladosti uz prigodan televizijski program – takvim obećanjima sebi zapravo govorimo što želimo i očekujemo od sebe.
Donijeli ste novogodišnju odluku da ćete sljedeće godine smršavjeti 20 kila? OK, vjerojatno nećete baš 20 i vjerojatno nećete do ljeta, ali možda je to prvi korak u osvještavanju da imate problem s kilogramima ili s doživljajem vlastitog tijela.
Možda ćete u sljedećih već tko zna koliko vremena zbog toga u glavi jasnije definirati treba li vam nutricionist, psihijatar, osobni trener ili zdraviji stav prema sebi samima. Obećali ste si da ćete češće i bolje pospremati stan? Vjerojatno nećete – barem ne trajno i sustavno, ali možda ćete zbog toga početi razmišljati o drugačijoj organizaciji kućanskih poslova i vlastitih prioriteta u životu.
Pokušajte se zabaviti
Dolazak siječnja, kao ni dolazak listopada, ožujka, ponedjeljka, rođendana, Dana planeta Zemlje, prvog dana proljeća ili dedina imendana – nisu dovoljna motivacija za bilo kakve životne promjene. Čak ni one koje samo kažu „pit ću više vode“. No nije možda loše, uza sve šampanjce, lampione, bakalare i šampinjone, koju minutu razmisliti o onome što u životu imamo, ali i o onome što bismo mogli, željeli ili morali da bi nam u tom životu bilo bolje. Pa razmislite. I slobodno poduzmite nešto u vezi s tim. Samo se nemojte previše iznenaditi ili razočarati ako vam baš skroz ne uspije do 15. veljače ili čak cijele te godine. Ne ide to preko noći. Vježbanje u teretani je teško, voda je fakat odurna, a jedna od glavnih stvari koju vas život nauči s godinama i zrelošću jest to da za pravu promjenu treba vremena, truda, nerijetko i pokoji neuspjeh. Ili, kao što bi rekao jedan drugi moj prijatelj, također trener, ali nečega drugog: „Život je kao joga. Moraš naučiti mirno i opušteno, uz pravilno disanje, održavati položaj koji ti je neugodan sve dok ti jednog dana ne prestane biti neugodan.“ Sjetite se toga prije nego što donesete novogodišnju odluku. A u međuvremenu – pokušajte se dobro zabaviti za praznike.
Sretno!
