Prada je jedan od rijetkih brendova koji će modnu svitu, urednike i razne zvijezde bez problema namamiti u Milano pred kraj lipnja na nezavidnih 30+ stupnjeva. I dok se svijet kakav poznajemo otapa (kako zbog temperatura, tako i zbog sveopće izazovnih vremena u kojima živimo), Miuccia Prada i Raf Simons sugeriraju da se s takvom sadašnjosti i budućnosti nosimo - vrućim hlačicama, slamnatim šeširima i vjerovanjem u novo.
Ima nešto poetično u tome što će Prada i Simons, htjeli oni to ili ne, biti predmet neprestane intelektualne rasprave o tome što su htjeli (ili nisu) reći svojim prijašnjim, sadašnjim i budućim kolekcijama. Na kraju dana, ne mogu pobjeći od sebe. Od doktorata iz političkih znanosti u Miuccijinom slučaju i profesorske karijere u Rafovom slučaju. Ipak, nikad kraće priopćenje u kojem su samo nabacane fraze poput ‘’direktno’’, ‘’nekonformističke harmonije i novi smjer’’, ‘’imaginarna mjesta’’ i ‘’smisao’’ uistinu izaziva što je napisano. Energiju nasilne novosti i potpunog zaokreta. Barem u filozofiji, s obzirom na to da se u estetici malo što promijenilo osim dodatnog sloja odvažnosti.
Prada puristi su, najblaže rečeno, nezadovoljni smjerom u kojem brend ide otkako je Raf Simons upleo svoje prste u mitološku talijansku kuću. Razumljivo, jer određeni komadi izgledaju kao izravni citati Simonsovog nekadašnjeg brenda i prijašnjeg rada, kojem je zatvorio vrata ne tako davne 2022. godine. Kritika na Simonsov nekada revolucionarni rad tada se najviše doticala činjenice da je jedan od najvažnijih dizajnera u svijetu mode, koji je obilježio cijelu jednu eru sa svojim vodstvom brendova kao što su Jil Sander, Dior i Calvin Klein, jednostavno ostao bez ideja.
Bez obzira na to - ostao je bez do tada izuzetno jakih ideja koje sa sobom nose specifični potpis. Da, potpis koji nije daleko od Pradinog, ali na pisti se i dalje vrlo jasno može definirati što je tu Raf, a što Miuccia, čak i ako se ta distinkcija pokuša sakriti kroz vješti styling ili senzacionalne modne dodatke poput torbica, kojih ni u ovoj kolekciji ne nedostaje. Pogotovo onih koji su estetikom negdje između vojničke i kamperske torbe u neprirodnoj kombinaciji boja koja ponovo, i samo u Prada svijetu, funkcionira.
Jesu li Raf i Prada došli do zida ili nas se, protiv svake naše volje, mikrodozira i navikava na Pradu koja će jednog dana biti bez Miuccie? Hoće li uopće Simons naslijediti to mjesto, bez da talijanski brend star 112 godina ne pretvori u vlastiti? Je li ovo zapravo najelegantnija i najduža predaja kreativne vlasti u tuđe ruke u povijesti modne industrije?
Dok i dalje čekamo odgovore na ova pitanja, glavna nepoznanica je u kojem će točno smjeru ovaj dinamični duo legendarnih dizajnera odvesti brend. Interes koje su nekada pobuđivale muške kolekcije brenda, s obzirom na to da su bile poput najava onoga što nas očekuje u ženskima samo par mjeseci kasnije, se prošle godine rasplinuo nakon gotovo dijametralno suprotnih kolekcija prikazanih u istom prostoru. A možda su samo odlučili da muški dio više prepuste Simonsu, s obzirom na nevjerojatnu sličnost određenih komada s njegovim prijašnjim radom.
Gdje je u ovome svemu Miuccia? Ako ni u čemu drugom, onda u filozofiji iza ove kolekcije, u slobodi, u novom smjeru i onom neočekivanom što od nje već, ironično, i očekujemo. A za pravu dozu Prade, one tradicionalne i Miuccijine, se očigledno treba čekati Miu Miu revija i ženska Prada kolekcija u rujnu.
